FOTO / Ukrajinsko vojno groblje ostaje bez prostora: "Carstva su padala, ratovi se vraćali, ali ovo tlo je ostalo"

"Ovo je mjesto na kojem se odmah vidi cijena ovoga rata, cijena ukrajinskog otpora", rekla je za Kyiv Independent fotografkinja Anastasiia Smolienko, koja groblje posjećuje nekoliko puta mjesečno.

Unatoč težini gubitka koji predstavlja, groblje je za mnoge stanovnike Lavova i mjera dostojanstva. Smolienko opisuje kako oproštaji započinju u garnizonskoj crkvi, nastavljaju se kroz glavni gradski trg i završavaju ovdje, među grobovima.

"Ne ispraća svaki grad svoje heroje s tolikim dostojanstvom", kaže ona. Taj ritual je važan, on unosi red u noćnu moru koja se inače čini beskonačnom.

Sama zemlja nosi sjećanje u slojevima. Dzvinka Balynska, djelatnica groblja, objašnjava da je ovo područje služilo kao vojno groblje još od Prvog svjetskog rata. Carstva su padala, ratovi su se vraćali, imena su se mijenjala, ali je tlo ostajalo namijenjeno vojnicima. Danas je službeno poznato kao Polje počasnih ukopa, dio kompleksa groblja Lychakiv.

Oni koji ovdje rade često ga opisuju kao neočekivano mirno mjesto.

"Ovdje su ljudi koji su dragovoljno dali svoje živote za Ukrajinu i ja se ovdje osjećam smireno. Ne znam, možda zvuči čudno, ali ovdje je toplo", kaže Balynska. "Primjerice, u ovom dijelu groblja gdje smo sada, kada zapuše vjetar, sve zastave lepršaju, ali iznutra nema hladnoće."

"Ovdje je pokopan moj sin. Bio je moje jedino dijete. Sve što sam imala", kaže Lilia Dorosh, majka poginulog vojnika.

U samo 23 godine njegova života, tri su bile obilježene ne izgradnjom karijere, ženidbom ili smirivanjem života, već borbom u ratu. Ona sanja o putovanju u Španjolsku, koje on nikada nije dočekao, i o tome da ponese njegov portret sa sobom kako bi on mogao "vidjeti svijet njezinim očima".

"Roditelji se bore kako bi sačuvali sjećanje na djecu"

Strah od nedostatka prostora stalan je. Groblje je ispunjeno do krajnjih granica.

I samo sjećanje postalo je bojište. U blizini groblja transparenti poručuju: "Rat su imena."

Fotografija, ime, fiksno mjesto na kojem se može stajati - to je ono što je najvažnije. Ipak, grad raspravlja o preuređenju groblja i postavljanju kozačkih križeva na svaki grob, čemu se dio obitelji protivi.

"Stvarnost se s tim ne podudara. Roditelji se sada bore kako bi sačuvali sjećanje na svoju djecu. Ovaj projekt nije o sjećanju", istaknula je Marianna Veselovska, sestra poginulog vojnika.

Roman Kharivskyi od veljače 2022. koordinira sprovode. Svaki se odvija prema istom vojnom obredu. Ne postoji razlika u činu, kaže, nema hijerarhije u smrti.

"Svakog heroja pokapamo prema istoj ceremoniji."

Za njega Polje Marsa nije samo mjesto tuge, već i svjetla.

"Ljudi bi ovamo trebali dolaziti ne da bi plakali, nego da bi pronašli snagu."

Pa ipak, težina gubitka neizbježna je.

"Svaki dan gledam u oči majki ili supruga i u njima je praznina", kaže Kharivskyi.

Grobovi će se nastaviti množiti

Polje Marsa istodobno je groblje i prostor života, mjesto gdje mrtvi ostaju prisutni kroz imena, fotografije, zastave i tihe rutine onih koji dolaze sjećati se. To je mjesto gubitka, otpora, rituala i iščekivanja.

Kako postaje sve jasnije da Rusija nema stvarnu želju okončati rat, grobovi će se nastaviti množiti i ne samo Lavov, nego svaki ukrajinski grad morat će pronaći način kako odgovoriti na potrebu za prostorom, uvjereni su Ukrajinci. To je tiho suočavanje od kojeg ne može pobjeći nijedan gradski trg ni ulica. Svako novo ime podsjetnik je da danak još nije plaćen, da će još života biti prekinuto i da će se cijena ukrajinske borbe nastaviti ispisivati, na otvorenom, svima na očigled.

Marianna Hobiak, čiji je suprug ovdje pokopan, kaže da su oni koji ovdje počivaju umrli s ciljem, da obrane svoju zemlju. Njihove smrti imale su smisao, ali njihovi životi, prekinuti ruskom invazijom, trebali su značiti mnogo više.

"Iako smo svi ovdje fizički, naše su duše već otišle negdje drugdje."