Kada netko bude proglašen krivim za počinjenje zločina, sudac je taj koji odlučuje kakva će biti kazna. Ponekad je osuđenima dopušteni ostati u vlastitim domovima, iako moraju platiti kaznu ili raditi za opće dobro, no ponekad im se odredi kazna zatvora. Tijekom boravka u zatvoru, osuđenicima nije dopušteno napustiti ustanovu, a moraju slijediti stroga pravila.
Zatvore se još naziva i “popravnim ustanovama” jer bi trebali pomoći ispraviti ponašanje zatvorenika kako se ne bi vratili kriminalu. No, profesor kriminologije Joshua Long pita se kako su društva došla do zaključka da je zatvaranje dobar način za ispravljanje ponašanja, prenosi The Conversation.
Duga je povijest zatvaranja kao kazne za kršenje zakona. No postoje debate o tome koliko dobro takvi sustavi uopće funkcioniraju, koliko su pravedni i kako ih poboljšati.
Povijest zatvora
U prošlosti ljudi nisu bili zatvarani temeljem zakonske presude. Umjesto toga, zatvori su korišteni za izoliranje osoba za koje se sumnjalo da su počinile neki zločin kako bi se spriječio bijeg prije nego se odluči o njihovoj kazni.
Ako bi bili proglašeni krivima, kazna je ponekad bila fizička, kao na primjer bičevanje. Ponekad su bili primorani na teški fizički rad bez plaće, a neki su protjerani iz svojih zajednica i nije im bilo dopušteno vratiti se. Najteža kazna bilo je smaknuće, a mnogi su zbog počinjenih zločina ubijeni.
S vremenom su mnoge zemlje shvatile da su ovakve vrste kazni previše okrutne ili neefikasne pa su počeli zatvore koristiti kao mjesta gdje ljudi mogu biti kažnjeni gubitkom slobode na određeno vrijeme.
Očekivalo se da će zatvorenici nešto naučiti iz vremena provedenog u zatvoru. Ako su se bojali povratka, pretpostavljalo se da neće ponovno kršiti zakon. Neki zatvori pokušali su “rehabilitirati” zatvorenike pružajući im obrazovanje, obuku za posao ili terapiju kako bi ih pripremili na život na slobodi.
U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća došlo je do porasta broja zločina zabilježenih u SAD-u, zbog čega je društvo bilo u strahu. Vjerovalo se da će zajednice biti sigurnije ako više ljudi bude poslano u zatvore. Broj zatvorenika narastao je s oko 200.000 ljudi u sedamdesetima do oko 2 milijuna u SAD-u danas.
Zatvorske kazne postale su mnogo dulje, a nekima je određen i doživotni zatvor. Ranije su takve kazne bile predviđene samo za najteže zločine, no novi zakoni učinili su takve presude češćima.
Zatvori su postali prenapučeni, a resursi su bili nedostatni, pogotovo programi za pomoć zatvorenicima pri povratku u društvo. Sve više i više ljudi ponovno je kršilo zakon nakon što su pušteni na slobodu.
Poboljšanje zatvora
Ljudi koji proučavaju zatvore otkrili su mnoge probleme koje treba ispraviti. Prvi je problem prenapučenosti. Mnogi ljudi koji nisu opasni za društvo završe u zatvorima, umjesto da dobiju drugačiju kaznu i mogućnost odlaska na terapiju unutar svoje zajednice.
Drugi veliki problem u Sjedinjenim Američkim Državama je rasna diskriminacija. Mnogi istraživači shvatili su da Afro-Amerikanci, Latinoamerikanci i pripadnici domorodačkih zajednica češće završavaju u zatvorima u odnosu na druge etničke i rasne skupine, čak i ako su osuđeni za iste zločine. To predstavlja ozbiljne probleme za njihove obitelji i zajednice iz kojih dolaze.
Društva će vjerojatno uvijek trebati zatvarati neke pojedince koji su odgovorni za teške zločine ili predstavljaju opasnost za okolinu, no moguće je sustav učiniti sigurnijim i pravednijim nego što je danas, kao i uspješnijim u rehabilitaciji, a ne samo u kažnjavanju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!