Radioaktivna tempirana bomba "spava" duboko na dnu oceana i prijeti milijunima

Atomska bombardiranja koja su okončala Drugi svjetski rat označila su i važnu prekretnicu za istraživanje nuklearne energije. Nuklearne sile u Europi, poput Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, provodile su opsežna istraživanja na ovom području od sredine 1940-ih nadalje. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska posebno su se istaknule svojim nuklearnim programima.

U to se vrijeme punjenje nuklearnog otpada u bačve, prekrivanje asfaltom i betonom te bacanje u more smatralo sigurnom metodom odlaganja. Štoviše, ta se praksa nastavila sve do 1990. godine.

Više od 200.000 bačvi radioaktivnog otpada trenutačno leži na dnu Atlantskog oceana. Neke su bačve ondje već više od 50 godina, a većina se nalazi na dubini od oko 4.000 metara, stotinama milja od francuske obale.

U svojim ranijim izjavama znanstvenici su upozoravali da bi se taj otpad mogao ugraditi u morski hranidbeni lanac i da bi ga mogla apsorbirati morska bića.

Tempirane bombe

Ako bi se taj scenarij ostvario, postoji zabrinutost da bi radioaktivne tvari kontaminirale plodove mora koje konzumiraju milijuni ljudi, što bi rezultiralo dugoročnim zdravstvenim rizicima poput oštećenja tkiva i povećanih stopa raka.

Tim francuskih znanstvenika sada istražuje sudbinu tih potopljenih bačvi, opisanih kao “radioaktivne tempirane bombe”.

Istraživači će također analizirati pozadinsko zračenje kako bi razlikovali onečišćenje iz bačvi od drugih izvora, poput nuklearnih nesreća ili dopuštenih ispuštanja otpadnih voda iz elektrana.

A bilo je pod kontrolom

Kad su europske zemlje počele odlagati radioaktivni otpad u ocean, rad su nadzirale nacionalne institucije. S vremenom je proces stavljen pod međunarodni nadzor Agencije za nuklearnu energiju (NEA).

Testovi uništavanja provedeni su 1967. godine pod nadzorom NEA-e, međuvladine organizacije koju čine 34 zemlje članice, uključujući Sjedinjene Američke Države, a koja koordinira nuklearnu sigurnost, tehnologiju i gospodarenje otpadom. Nakon toga uvedeni su propisi za različite vrste spremnika za otpad kako bi se povećala sigurnost transporta.

Duboko područje uz Biskajski zaljev određeno je kao glavno mjesto za odlaganje. Tijekom 15 godina europske su zemlje bacile približno 42 petabekerela (decimalna jedinica bekerela koja se koristi za mjerenje radioaktivnosti) niskoradioaktivnog otpada u sjeveroistočni Atlantik.

Iako se ta količina, ekvivalentna 42 kvadrilijuna atoma koji se raspadaju svake sekunde, činila golemom, nije predstavljala ozbiljnu prijetnju jer je većina otpada bila niskoradioaktivna i raspršena u tisućama bačvi na dnu oceana.

Stručnjaci su rekli da je apsolutni rizik za ljude nizak zbog dubine vode i slabe radioaktivnosti većine materijala, ali dugoročni učinci na morski život i hranidbeni lanac ostaju zabrinjavajući.

Bačvama odavno istekao rok trajanja

Prema riječima stručnjaka, životni vijek potopljenih bačvi iznosi 20 do 26 godina, što znači da je njihova očekivana trajnost odavno premašena.

Iako većina bačvi sadrži niske ili umjerene razine radioaktivnog otpada, istraživači upozoravaju da one i dalje predstavljaju potencijalni dugoročni rizik.

To je zato što neki radionuklidi, poput stroncija-90, oponašaju kalcij i mogu ih apsorbirati morski organizmi, uzrokujući njihovo kretanje uz hranidbeni lanac.

Znanstvenici definiraju radionuklide kao nestabilne elemente koji emitiraju zračenje dok se raspadaju. Njihovo vrijeme poluraspada kreće se od godina do milijardi godina. Primjerice, ceziju-137 potrebno je 30 godina da se raspadne, plutoniju-241 potrebno je 13 godina, a uraniju-238 gotovo 4,5 milijardi godina.

To znači da neke tvari mogu ostati radioaktivne i potencijalno štetne generacijama.

Do sada dokumentirano 50 bačvi

Istraživački tim, predvođen Francuskim nacionalnim centrom za znanstvena istraživanja, krenuo je na četverotjednu ekspediciju iz Bresta u zapadnoj Francuskoj sredinom lipnja na istraživačkom brodu L’Atalante.

Autonomno podvodno vozilo UlyX, dugo 4,5 metra, mapiralo je morsko dno i fotografiralo bačve s udaljenosti od 9 metara, a do sada je vizualno dokumentirano 50 bačvi.

Dok su neke bačve ostale netaknute, fotografije su pokazale da su druge erodirane ili deformirane, a mnoge su kolonizirane sesilnim organizmima poput morskih anemona. U nekim uzorcima uočena su curenja nepoznatih tvari, poput onoga što se smatra bitumenom.