Ruska vojna doktrina većinom se temelji na korištenju nuklearnog oružja, ali ne isključivo u smislu direktnog korištenja na bojištu, već stvaranja pritiska na neprijatelja kroz demonstraciju spremnosti na eskalaciju.
Teško je procijeniti slijedi li Putin tu strategiju kada daje signale da je spreman upotrijebiti nuklearno oružje u Ukrajini, a jednako teško je pokušati pogoditi koje mete bi Rusija u tom slučaju napala. Stručnjaci se jedino slažu da je rizik od upotrebe nuklearnog oružja danas malen, ali ne ravan nuli, a Moskva još nije započela pripreme za napad. Da jest, zapadne obavještajne službe već bi to primijetile.
Meduza je analizirala izglede za implementaciju ruske nuklearne strategije o kojoj zapravo gotovo nitko ne zna ništa.
Kratak kontekst
Ruski vojni teoretičari nuklearno oružje vide kao vrlo važan dio ruske vojne doktrine, po čemu se Rusija uvelike razlikuje od SAD-a. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u nuklearno oružje više nije ni izbliza najvažniji alat za stvaranje pritiska na neprijatelja.
Nasuprot SAD-u, ruska vojska nuklearni arsenal vidi kao asa u rukavu kojim se može suprotstaviti tehnološki najsuvremenijem oružju Zapada. Najvažniji faktor je psihološki utjecaj na neprijatelja – demonstracija odlučnosti da se razina eskalacije podiže i tako zaustavi teoretska agresija i dogovori mir „pod uvjetima koji odgovaraju Rusiji.”
VEZANE VIJESTI
Direktno korištenje takvog oružja za postizanje vojnih ciljeva manje je bitno od psihološkog utjecaja. Prije nego sukob dođe do te točke, ruski sustav zahtijeva da se prođe krot cijelu ljestvicu osmišljenu za sprječavanje nuklearnog sukoba. Na svakom stupnju, nuklearno oružje, ili prijetnje njegovim korištenjem, igraju svoju ulogu, i to u kombinaciji su drugim vrstama utjecaja – drugim oružjem visoke preciznosti, cyber-napadima, ekonomskim mjerama i tako dalje.
Istovremeno taj cijeli sustav osmišljen je po scenariju obrambenog rata – u kojem nema sumnje koji ciljevi se točno moraju čuvati povećanjem prijetnje od eskalacije. Kako se obrambena strategija može prilagoditi agresivnom ratu koji uključuje otimanje novih teritorija, nejasno je. Također je nejasno kako točno će rusko vodstvo interpretirati tu teoriju u stvarnosti – treba imati na umu da su čak i manje kontroverzne vojne odluke donosili ne baš po pravilima.
Nesigurnost oko pitanja upotrebe nuklearnog oružja je ogromna: stručnjaci se često ne mogu složiti čak ni oko najjednostavnijih stvari. Istovremeno, nesigurnost je fundamentalna karakteristika sustava za sprječavanje nuklearnog sukoba, budući da u većini slučajeva strane svoje riječi i postupke namjerno čine nejasnima, tjerajući svoje suparnike da nagađaju koji će biti sljedeći koraci.
Ono oko čega se većina stručnjaka ipak slaže može se svesti na dvije teze:
1. Iako rizik od korištenja nuklearnog oružja nije ravan nuli i značajno je porastao od početka rata u Ukrajini, on svejedno nije pretjerano visok. Neusporediv je s, recimo, Kubanskom krizom tijekom Hladnog rata.
2. Ako rusko vodstvo odluči koristiti nestrateško nuklearno oružje, gotovo sigurno je da ćemo za to znati unaprijed. Zasada te informacije nemamo, što znači da pripreme nisu započele.
Što stručnjaci znaju, a što ne znaju o ruskoj nuklearnoj strategiji?
Ukratko: Čak i ljudi koji su proučavali nuklearnu strategiju godinama znaju da se malo toga može utvrditi sa sigurnošću. Problem je u tome da sve strane žele namjerno jedne druge navesti na krivi trag, a iskustvo korištenja nuklearnog oružja svodi se samo na američke napade na Hirošimu i Nagasaki.
Duži odgovor: Većina informacija o ruskom naoružanju i strateškim planovima, uključujući principe korištenja nuklearnog oružja, predvidivo je klasificirana. To je važno imati na umu kad od stručnjaka i literature tražimo odgovore o nuklearnom oružju. Neklasificirani podaci na koje se moramo oslanjati u ovom području vrlo su ograničeni.
VEZANE VIJESTI
Od službenih dokumenata najvažniji je onaj pod nazivom „Temelji državne politike Ruske Federacije na polju sprječavanja nuklearnog sukoba”, a sastoji se od tek šest stranica. „Temelji” definiraju mogućnosti da Rusija upotrijebi nuklearno oružje.
Prva je uzvratni udarac (kao odgovor na lansiranje balističkih raketa na teritorij Rusije ili njenih saveznika ili korištenje nuklearnog oružja na tim teritorijima, kao i bilo kakav ne-nuklearni napad koji bi mogao poremetiti odgovor ruskih nuklearnih snaga).
Drugi je nuklearni odgovor u ne-nuklearnom ratu, koji je definiran u već poznatoj formulaciji „agresija protiv Ruske Federacije korištenjem konvencionalnog oružja, kada je u opasnosti sama država”. Dokument ne nudi nikakva objašnjenja o definiranju te prijetnje i prema tome ostavlja ogroman prostor za interpretaciju.
U svakom slučaju, odluku o korištenju donosi ruski predsjednik.
Izvori o nuklearnoj strategiji Rusije nisu, naravno, ograničeni samo na službene dokumente. Postoji poprilično opsežan popis literature ruskih vojnih teoretičara. Njihovi tekstovi mogu do određene mjere pružiti uvid u nuklearnu strategiju sadržanu u klasificiranim dokumentima kojima istražitelji nemaju pristup.
U kojem slučaju Rusija može koristiti nuklearno oružje?
Ukratko: Odgovor je nepoznat.
Duži odgovor: U osamdesetim godinama prošlog stoljeća, sovjetski vojni stratezi i glavni dužnosnici bili su suočeni s izazovom: „revolucija preciznosti” oružja, izazvana izumom satelitske navigacije i razvojem digitalne tehnologije na Zapadu.
Ruska vojska počela se pribojavati masovnog zračnog napada u kojem bi SAD mogao koristiti precizno oružje dugog dometa, elektronsko ratovanje, taktičko i zračno oružje dugog dometa – čitav arsenal ili njegov dio bio bi lansiran s teritorija Sjedinjenih Država. Do sredine 2000.-ih, glavni strah Rusije centriran je na rizik duge zračne kampanje koja bi mogla paralizirati rusku vojsku i izazvati neprihvatljivu štetu ključnoj infrastrukturi. Kao odgovor na tu prijetnju, razvijena je moderna strategija odvraćanja u kojoj bi nuklearno oružje igralo ključnu ulogu.
Ruska strategija, koja kombinira nuklearno i ne-nuklearno odvraćanje, stvorena je da riješi dilemu direktne eskalacije koja je nastala zbog nedostatka fleksibilnosti i sposobnosti vojske u devedesetima: SAD može nanijeti neprihvatljivu štetu Rusiji koristeći konvencionalno oružje i postići pobjedu preciznim oružjem u ranoj fazi rata kroz minimalni kontakt s ruskom vojskom.
Odgovor Moskve zahtijevao bi korištenje širokog spektra ne-strateškog nuklearnog oružja. To je viđeno kao neprihvatljivo i potaknulo je rusku vojsku da potraži načine kako sastaviti „ljestvicu odvraćanja”, a zahtijevalo je i fleksibilnost u upravljanju konvencionalnom i nuklearnom eskalacijom. Modernizacija konvencionalnih snaga nije promijenila rusku percepciju važnosti nuklearnog oružja na razini visokog sukoba.
Na ovaj način, kao i američki stratezi, Rusi očekuju da će rat između nuklearnih velesila uključivati i korištenje nuklearnog oružja. Većina sovjetskih stratega razmišljali su na isti način. Ipak, za razliku od svojih starijih kolega, današnja ruska vojska ne vjeruje da bi limitirano korištenje nuklearnog oružja dovelo do nekontrolirane eskalacije. Vjeruju da bi umjereno korištenje konvencionalnog i nuklearnog oružja bilo ne samo realno, već i ključni način odvraćanja. Takav pristup ne oduševljava vojne teoretičare, ali se smatra nužnom mjerom u uvjetima kada je Rusija svjesna svojih slabosti.
Rusija nuklearno oružje smatra neophodnim zbog njegovog psihološkog utjecaja i efekta odvraćanja koje se nemože postići konvencionalnim oružjem. Ugrubo, jedna rublja potrošena na konvencionalno oružje ne može se usporediti s efektom odvraćanja jedne rublje potrošene na nuklearno oružje.
Velika većina stručnjaka slaže se da postoji mogućnost nuklearnog napada i da se ovdje ne radi o ispraznim prijetnjama. Na primjer, analitičar Matthew Kroning, vršitelj dužnosti direktora Scowcroft centra za strategiju i sigurnost koji je prethodno radio na vojnoj strategiji u vladi Georgea W. Busha, kaže da „šanse da će Putin narediti nuklearni napad na Ukrajinu ne mogu biti ravne nuli.”
Nijedan stručnjak te šanse ne smješta na nulu. Iako neki vjeruju da je početak mobilizacije trebao značajno smanjiti izglede za korištenje nuklearnih snaga. Na primjer, Kathleen Thamage, profesorica studija o sigurnosti na Sveučilištu u Georgetownu, tvrdi da mobilizacija predstavlja sigurniju alternativu korištenju nuklearnog oružja.
Putin bi u stanju istinskog očaja mogao posegnuti za nuklearnim oružjem jednostavno zato jer ne postoji druga opcija kojom bi se spriječio kolaps ruske vojske u onome što on smatra važnim političkim projektom u Ukrajini. Pokušaj ojačavanja konvencionalnih snaga daje naslutiti da ne želi nuklearnim napadom postići ciljeve u Ukrajini. Putin sigurno zna da bi bilo kakva upotreba nuklearnog oružja od strane Rusije izazvala katastrofalne i nepredvidive posljedice, a na to je nekoliko puta i upozorila administracija američkog predsjednika Bidena.
Naravno, čak i uz mobilizaciju, ruski uspjesi na bojištu daleko su od zagarantiranih. Ipak, ovaj korak kupuje vrijeme i signalizira volju za poduzimanjem ne-nuklearnih koraka na ljestvici eskalacije. Iz perspektive sprječavanja nuklearnog rata – u konfliktu koji je započeo diktator kojeg ništa posebno ne ograničava – to su dobre vijesti.
Ljestvica eskalacije nudi nekoliko različitih opcija, no nijedan stručnjak ne smatra da je moguće predvidjeti na kojem stadiju bi se moglo stići do nuklearnog praga i što bi se za to moralo dogoditi. „Ruski nuklearni prag, kako se navodi u vojnoj doktrini, kvalitativan je i općenit – ne postoje alati za kvantitativnu procjenu,” navode Kofman i Fink.
Također je nejasno, dodaju, koju opciju za eskalaciju će političko vodstvo odabrati.
Militarna strategija identificira potencijalne opcije i daje ideju za koju bi se vodstvo moglo opredijeliti, ali ne navodi što će točno odlučiti i koliko će vjerovati u vojne planove.
U razgovoru koji se odvio nakon najave mobilizacije i novih prijetnji ruskog predsjednika, Mikhail Kofman izjavio je: „Ako sam u nešto siguran, to je da ako dođe do nečeg ovakvog, Putin neće tražiti da se provjeri vojna doktrina i pronađe neki neodređeni izgovor.”
Što bi mogla biti meta?
Ako se donese odluka o korištenju ruskog nuklearnog oružja, što bi bila najvjerojatnija meta?
Ukratko: Ovo je također nepoznato. Neki stručnjaci navode demonstracijski napad na napušteno područje, drugi vjeruju da je vjerojatniji napad na velike vojne mete. Istovremeno, prikladne mete bit će teško pronaći.
Duži odgovor: Svi stručnjaci slažu se da bi glavni cilj prvog hipotetskog nuklearnog napada trebao biti demonstracija odlučnosti da se takvo oružje koristi, što je u potpunom skladu s ruskom nuklearnom doktrinom.
U teoriji, odlučnost se može pokazati bez ikakvih žrtava – napadom na nenaseljena područja, kao što se i prije činilo u (sada zabranjenim) nuklearnim testovima. Kofman, Kroning i mnogi drugi navode upravo tu mogućnost. Najvjerojatnija demonstracija bila bi, riječima bivše glavne stručnjakinje za američku nuklearnu politiku, Rose Gottemoeller, „jedan napad iznad Crnog mora ili na neko postrojenje ukrajinske vojske” što bi „izazvalo strah ne samo kod Ukrajinaca, već i kod njihovih saveznika.”
U nedavnom članku, britanski povjesničar i pisac specijaliziran za vanjsku politiku, međunarodne odnose i strategiju Lawrence David Friedman, ne slaže se s Gottemoeller i ostalima. On vjeruje da bi napad na napušteno područje bio manje vjerojatan jer bi bio potencijalno beskoristan.
Problem s isključivo demonstrativnim napadom jest da bi njegova poruka ostala nejasna. Takav napad pokazao bi da je Rusija spremna ignorirati norme koje striktno zabranjuju bilo kakvo korištenje nuklearnog oružja, ali da je svejdno oprezna po pitanju iskorištavanja maksimalne moći takvog oružja. Kada se o takvoj opciji raspravljalo 1945. prije napada na Hirošimu, jedan od argumenata protiv takvog napada bio je da bi on mogao pokazati da SAD ima novo oružje dotad neviđene moći, ali bi bez velikih žrtava Japanci ne bi vidjeli puni destruktivni efekt, što ne bi ostavilo veliki utjecaj na njihovo vodstvo.
Političke, ekonomske i vojne mete često uključuju elektrane (ne nuklearne) administrativne i političke centre, civilne zračne luke, ceste i mostove, luke, ključna ekonomska postrojenja, važne komponente vojno-industrijskog kompleksa, kao i zgrade medija i centre informiranja.
Vojne mete tipično uključuju centre za kontrolu i zapovjedništvo, svemirska postrojenja, ključna komunikacijska čvorišta, obavještajne centre, sustave za ciljanje, navigaciju i procesuiranje informacija, kao i mjesta opskrbe balističkim i krstarećim raketama.
Općenito, ruska vojska pri odabiru meta izbjegava infrastrukturna postrojenja čije bi uništenje dovelo do neplanirane kolateralne štete kao što su brane ili nuklearne elektrane. To može izazvati nenamjernu eskalaciju od strane neprijatelje.
Postoje različita mišljenja o tome koliko bi bio efikasan napad nestrateškim nuklearnim oružjem na vojne mete. Kroning vjeruje da bi takav potez omogućio Rusiji da brzo postigne svoje ciljeve.
Rusija ima širok spektar nestrateških nuklearnih opcija. Takvo oružje može koristiti na ograničenoj razini protiv ukrajinske vojske, baza, logističkih centara ili čak gradova. Takav napad mogao bi nanijeti katastrofalnu štetu ukrajinskoj vojsci.
Slično mišljenje ima i Tamadj, koji navodi da ogromna zaliha nestrateškog nuklearnog oružja koje ima Rusija „može uništiti veliki broj ukrajinske vojske – na primjer, dijelova koji bi mogli osloboditi teritorij pod ruskom kontrolom oko Hersona na jugu.”
Friedman se ne slaže s tim pogledom. On naglašava da u ovom ratu jednostavno ne postoji prostor gdje se akumulira veliki broj vojnika pa prema tome nema previše smisla koristiti nuklearno oružje na taj način.
Uzevši u obzir prirodu rata u Ukrajini, nije jednostavno pronaći prikladne mete. Velike formacije su tamo rijetke i na strani napadača i na obrambenoj strani. Jedinice su većinom raspršene. Pronalaženje korisne mete za nuklearno oružje teško je u takvim uvjetima. Bilo bi neobično na takav način započeti nuklearni rat ako uzmemo u obzir da bi efekt takvog postupka bio vrlo malen.
Kako će SAD i druge zemlje reagirati ako Rusija upotrijebi nuklearno oružje?
Ukratko: Ni to se ne zna. Najvjerojatnije će odgovor biti asimetričan – neće uključivati NATO-ve nuklearne snage.
Duži odgovor: Od početka pune invazije, američki dužnosnici u nekoliko navrata javno su govorili o mogućim posljedicama ruske upotrebe nuklearnog oružja. U intervjuu za kanal CBS 17. rujna, američki predsjednik Joe Biden Putinu je poručio da takav korak ne poduzima ni u kakvim okolnostima. „Nema potrebe, nema potrebe. Promijenit ćeš cijelo lice rata,” rekao je u odgovoru na pitanje što bi rekao Putinu kada bi ovaj zaista počeo razmišljati o tom scenariju.
Sva upozorenja SAD-a i njenih saveznika zasad su općenita: ne navode se konkretni koraci koje će saveznici poduzeti u slučaju da se upotrijebi nuklearno oružje. To je, ako je suditi po objavama stručnjaka za nuklearnu sigurnost, namjerna strategija koja Zapadu daje prostora za manevar i ne tjera ga da se ponaša po određenom scenariju. Loša strana takvih prijetnji je ista kao i dobra: one ne stvaraju pritisak na SAD i njene saveznike da zaista poduzmu odlučan korak kao odgovor na upotrebu nuklearnog oružja. Ipak, čak i trenuta retorika dovoljna je da se u obzir uzme vjerojatnost implementacije prijetnji oružjem.
Uz javna upozorenja i pozive da se ne koristi nuklearno oružje, strane imaju mogućnosti poslati konkretnije poruke zatvorenim kanalima. To se opetovano i dogodilo od početka rata, kažu izvori Financial Timesa u Bijeloj kući. Ipak, takvi signali nemaju isti efekt odvraćanja, upravo zato jer nisu javni.
Matthew Croning u otvorenom pismu Bidenu sastavio je popis mogućih reakcija SAD-a u slučaju da se Putinove prijetnje ostvare. Na popisu su navedene dvije opcije s nekoliko podopcija.
SAD i saveznici mogu:
– ili učvrstiti trenutnu politiku (sankcije, opskrba Ukrajine oružjem itd)
– ili krenuti u vojni napad.
U drugoj opciji može se koristiti ili konvencionalno ili nuklearno oružje. Croning zaključuje da obje opcije imaju i prednosti i mane, ali da bi nuklearni napad donio previše rizika od nekontrolirane eskalacije. On vjeruje da je najbolja opcije „pojačavanje trenutnih napora i ograničeni napad konvencionalnim oružjem na ruske snage ili baze iz kojih je nuklearni napad lansiran.”
Gotovo svi stručnjaci se slažu da SAD i njeni saveznici ne bi trebali odgovoriti nuklearnim napadom na nuklearni napad Rusije. Na primjer, Sam Nunn, američki senator i jedan od osnivača NGO-a Nuclear Threat Initiative, izjavio je da vjeruje kako bi nuklearno oružje trebalo biti posljednja opcija, piše the Atlantic. Nunn se zalaže za „horizontalnu eskalaciju u kojoj se treba učiniti sve da se izbjegne nuklearni rat Rusije i SAD-a. Na primjer, ako Rusija napadne Ukrajinu nuklearnim oružjem lansiranim s mora, Nunn savjetuje da SAD taj brod odmah potopi,” objašnjava autor članka u Atlanticu.
Bivši Bidenov savjetnik Colin Kahl također vjeruje da bi nuklearni napad kao odgovor na rusku upotrebu nuklearnog oružja bila „ogromna pogreška koja bi SAD-u oduzela pravo na pozivanje na moral.” Prema njegovim riječima, bilo bi mnogo efikasnije odgovoriti konvencionalnim napadom i tako osigurati da Rusiju osudi cijeli svijet zbog kršenja normi o nekorištenju nuklearnog oružja.
Bivši američki ministar obrane, William Perry, dao je kratak sadržaj moguće američke strategije: Ako SAD dobije informacije da se Rusija sprema upotrijebiti nuklearno oružje, te informacije trebale bi se istog trena objaviti. Ako Rusija zaista i upotrijebi to oružje, SAD mora pozvati na međunarodnu osudu, dignuti što više prašine i vojno odgovoriti, sa ili bez NATO saveznika. Odgovor mora biti snažan, ciljan i konvencionalan, nikako nuklearan. Napad bi trebao biti limitiran na ukrajinski teritorij, idealno na mete povezane s konkretnim nuklearnim napadom. Penjanje po ljestvici eskalacije trebalo bi biti što je postepenije moguće, ali bi također trebalo imati dubinski i značajan utjecaj.
Ako Putin ponovno upotrijebi nuklearno oružje kao odgovor na reakciju SAD-a, onda možemo „skinuti rukavice” i, na primjer, uništiti ruske oružane snage u Ukrajini – nešto što SAD vrlo jednostavno može postići konvencionalnim oružjem, kaže Perry.
Hoće li svijet unaprijed saznati za rusku odluku da upotrijebi nuklearno oružje?
Ukratko: Napokon izlazimo iz sfere nesigurnosti. Odgovor na ovo pitanje je gotovo sigurno pozitivan. SAD i NATO imaju tehničke mogućnosti primijetiti pripreme za stavljanje nestrateškog nuklearnog oružja u stanje pripravnosti, a Rusija nema nikakvog motiva te pripreme skrivati.
Duži odgovor: Budući da nestrateške nuklearne bojeve glave nisu aktivirane već se drže u posebnim skladištima, njihovo stavljanje u stanje pripravnosti zahtijevat će pripreme. Gotovo svi stručnjaci slažu se da je takve pripreme nemoguće sakriti. Pavel Podvig, nezavisni analitičar i viši suradnik na UN-ovom institutu za istraživanje razoružavanja, kaže:
„Uz iznimku interkontinentalnih balističkih raketa i balističkih raketa lansiranih iz podmornica, nijedan tip nuklearnog oružja se ne razmješta: bombe se ne utovaruju u avione, bojeve glave nisu postavljene na projektile. To oružje je u skladištu. Možda se ne nalazi daleko od zračnih baza, ali je u bunkerima. Postoji procedura za razmještanje, ali to je zaista čitava procedura. Treba oružje uzeti iz bunkera, natovariti ih na kamione, dovesti ih do određene lokacije i postaviti bojeve glave.”
Kao i bilo kakav drugi proces, ovo je sve vrlo vidljivo. SAD i NATO promatrali su ga tijekom mnogih vježbi. Moguće je „potajno prokrijumčariti” nekoliko bojevih glava – u krajnjoj liniji nitko ne može baš sve nadzirati u svakom trenutku – ali Rusija nikad ne može biti sigurna da će takvo nešto proći neprimjećeno. Nikad ne znate tko vas gleda, kaže Podvig.
Naravno, Rusija nema nikakvog razloga skrivati takvo nešto. Ako je plan poslati poruku da ste spremni eskalirati, onda valjda želite da ta poruka bude vidljiva.
Micanje nestrateškog nuklearnog oružja iz skladišta (podrazumijevajući za potrebe njegovog korišitenja) bilo bi u potpunoj suprotnosti s „obrambenom” porukom ruske nuklearne doktrine. To ne znači da se poruka ne može promijeniti, već da se mora promijeniti – a takve promjene još nismo vidjeli.
Postoje li sada znakovi da je Rusija donijela odluku?
Na ovo pitanje nudi se tek kratak odgovor: Ako je suditi po izvještajima (odnosno njihovom izostanku) zapadnih obavještajnih službi u vjerodostojnim medijima, odgovor je ne.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!