Život je kurvin sin, to zna svatko tko se barem jednom rodio. Znao je to i junak ove poučne priče, Zvonko zvani Popaj, naravno da je znao – život ga, ono što se reče, nije mazio, i nije bilo prvi put da ga je carski zajebao - ali ovaj put mu ga je baš zavukao.

Popaja, slobodno pitajte, znaju svi u Petrinji. Rat ga je devedeset prve dočekao kao autolakirera u Transportu Gavrilović, i već toga ljeta ušao je u pričuvni sastav Policijske postaje Petrinja. Cijele četiri sljedeće godine zajedno s ocem Stjepanom Popaj je gulio na prvoj crti – od Bresta i Konjske Glave do Međurača i Šestanj Glave – pa nakon rata žive glave na ramenima otišao u zasluženu mirovinu, s cijelim jednim širokim, nepoznatim i neistraženim životom ispred sebe.

Sa starim ocem i psom stanovao je u skromnoj kućici u Voćarskoj ulici, kraj velikog parkirališta na ulazu u Petrinju, životareći od ratničke penzije. Dugačke umirovljeničke dane trošio je obilazeći vinograd i družeći se s veteranima iz Kluba Policije 91. i petrinjske Udruge veterana i dragovoljaca Domovinskog rata, uz jeftino pivo pričajući o danima ponosa i slave, te pogubama koje i danas prijete njihovoj jedinoj i vječnoj Hrvatskoj.

Ne znajući što s ostatkom života, jednom prilikom, prije dvadesetak godina, čak se odlučio ponovo staviti na raspolaganje Domovini, pa je na lokalnim izborima svoje ime i prezime ustupio listi Hrvatske pučke stranke, nove političke stranke koju je osnovao Tomislav Merčep, heroj hrvatske ratne policije što su ga srbočetnici optuživali za ratne zločine. I ta je epizoda, međutim, prošla neslavno: nositelju liste Merčepove stranke, Popajevu rođaku Đuri, nezahvalni glasači dali su uvjerljivo najmanje glasova, jedva osamdesetak, pet-šest puta manje čak i od one zaumne Hrvatske građansko seljačke stranke.

Višak života Popaj je onda odlučio potrošiti pametnije i svakako korisnije, pa je – baš poput onoga, kako se zove onaj iz onog filma, što je pješačio preko Amerike, da: Forrest Gump – svake godine, na Dan domovinske zahvalnosti ili na Dan sjećanja na petrinjske branitelje, s hrvatskim barjakom u rukama hodao od Bresta Pokupskog do Petrinje. U svim lokalnim novinama i portalima bio bi tih dana, ponosan u crnoj majici veterana ratne policije, sa crven-bijelo-plavim stijegom u rukama.

Život između dva hodočašća sa zastavom Popaj je trošio na Fejsu, dijeleći šaljive forvarduše, birtijske viceve, psalme Marka Perkovića Thompsona, tople zahvale Bogu što je Hrvat i motivacijske poruke o „za dom spremnim“ Hrvatima od stoljeća sedmog, te zgode i nezgode Milorada Pupovca, onoga „srbina po profesiji i četnika po uvjerenju“, kako ga je na Fejsu nazivao rođak Đuro, nesuđeni vijećnik Merčepove stranke.

Ono pak života što bi mu ostalo između dvije objave na Fejsu, ogorčen državom za koju se borio Popaj je trošio odazivajući se na prosvjede protiv srpskog zuluma. Bio je, recimo, i na onom prosvjedu protiv festivala srpske ojkače, koju je usred Hrvatskog doma u Petrinji organiziralo Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. „Kao rođena Petrinjka znam da ojkanje u Petrinji nikad nije bila tradicija!“, vikala je i Đurđa iz Udruge udovica, „ovdje nam ojkaju oni koji su pucali po nama!“, vikao je ratni vojni invalid Ivo, a Popaj je dirnut pljeskao. U svim lokalnim novinama i portalima bio je toga dana, držeći transparent s natpisom „Tko je osuđen za zločine na Banovini?“, prsiju punih nekog nejasnog bijesa.

Bio je tako Popaj i kad su Milorad Pupovac i njegovi prije par godina usred Gline organizirali komemoraciju za Srbe koje su ustaše navodno pobili po okolnim selima i spalili u glinskoj crkvi ljeta 1941. Stajao je samo nekoliko metara od Pupovca i nekog srpskog popa – je li to bio glinski jerej Mile Ristić ili onaj petrinjski prota Saša Umičević? – te ih zajedno sa suborcima prekidao zvižducima i psovkama. I opet je u svim novinama i portalima bio, ponosan u crnoj majici, prkosno držeći hrvatsku zastavu i transparent „Komunistički zločini nisu antifašizam!“. Sve dok ih neki klinac iz policije – gdje je taj balavac bio devedeset prve? – nije zamolio da se malo udalje.

Eh, Pupovac. Cijeli dan smijao se Popaj kad su ono pretprošlog ljeta na karnevalu u Kaštelima kao Krnju spalili Milorada Pupovca, veselo dijeleći na Fejsu kako taj profesionalni Srbin kmeči zbog nekakvih prijetnji smrću.

Tako je tekao mali, ubogi život našeg Popaja, između Pupovca i Thompsona, između Fejsa i starog vinograda, između birtije i Kluba ratne policije, između hodočašća sa zastavom i prosvjeda protiv zuluma Pupovčevih bradatih popova, paroha i protojereja – jedan od stotina takvih nepoznatih i neistraženih života, kojima je svaki smisao istekao onoga dana kad je završio rat, i kad se Petrinja prestala tresti od granata i detonacija.

A onda se jednog jutra Petrinja opet zatresla kao nekad.

U strašnom potresu na isteku 2020. godine Petrinja je gotovo sravnjena sa zemljom, i Popajeva stara kuća dobila je crvenu naljepnicu, zrela za rušenje. Oca Stjepana, a već mu je osamdeset šesta, smjestio je stoga u neku malu kamp kućicu, a on je sa svojim vjernim psom preselio u vlažnu garažu. Sljedećih mjesec dana u nemoćnom će bijesu gledati kako političari obilaze Petrinju i obećavaju kontejnere, kumeći i moleći da jedan nađu i za njega i starog oca. Umjesto na njih, međutim, činilo se da država na čelu s onim anemičnim veleizdajnikom Plenkovićem i njegovim privatnim Srbinom Pupovcem više misli na lokalne Srbe.

„Onima koji ne priznaju Hrvatsku, već žele živjeti u njima voljenoj četničkoj srbiji, treba poništiti osobne dokumente koje su dobili u Hrvatskoj i uskratiti im pemzije za period dok su se borili za ‘veliku srbiju’!“, bjesnio je rođak Đuro po Fejsu čitajući kako će država opet Srbima obnoviti kuće, a Srpsko narodno vijeće i Srpska pravoslavna crkva podijeliti im kontejnere, potpuno izgubivši živce kad je Pupovac, „srbin po profesiji i četnik po uvjerenju“, izjavio kako je „potres zbližio Srbe i Hrvate“.

Potres zbližio Srbe i Hrvate?! „Ovaj bi smrad nevolju ljudi iskoristio da se zaborave svi zločini koje su domaći četnici počinili sa svojim drugovima iz srbije u Hrvatskoj!“, popizdio je rođak Đuro.

Onda je, dobra tri tjedna nakon potresa, već očajni Popaj vidio u novinama kako je veliki Manchester United razrušenoj Petrinji donirao deset tisuća eura, a zagrebački Dinamo deset kontejnera za stanovanje. „Super, hvala dinamu, moj otac 86g u kamperici a ja u garaži sa cuckom želja da dobijemo takvu kućicu“, podijelio je tu vijest na Fejsu, dotaknut iznenadnom nekom nadom.

Prolazili su, međutim, dani, a nigdje ni love od Manchester Uniteda, ni kućice od Dinama. Onda su za njegovu tužnu priču čuli i novinari, i opet je u svim novinama i portalima bio, susprežući suze nad svojim životom i sudbinom.

„I ja bih volio dobio dobiti mobilnu kućicu, jer s ocem živim u garaži punoj dima i blata. Stalno dovoze i odvoze kućice, a kada ih pitam kad ću ja doći na red, nitko mi ne zna dati odgovor. Hrvatski branitelji, i otac i ja! Oprostite što plačem“, slomio se Popaj pred reporterom Jutarnjeg lista. “Napravit ću pizdariju, ovo je sramota! Život sam dao za ovaj grad, dok se političari samo dolaze slikati u Petrinju.“

Nesretni je Popaj, međutim, umjesto kontejnera dobio tek – nove cipele. Raspitujući se kome što treba, volonteri Crvenog križa saznali su kako Popaju trebaju i cipele, do kojih ionako teško dolazi: ima, naime, ogromne ruke i stopala – broj pedeset dva i pol! – zbog kojih je, na koncu, i nosio nadimak Popaj. I zbog kojih je slavnih devedesetih i najebao, kad je osuđen što je onome Srbinu u dvorište bacio bombu, već sutradan otkriven po ogromnim otiscima stopala u blatu: nikad lakši slučaj u cjelokupnoj povijesti hrvatske policije.

Stopala zbog kojih je Popaj, eto, opet završio u svim novinama i portalima, tužno u rukama držeći donaciju Crvenog križa – par golemih, crnih zimskih cipela broj pedeset dva i pol.

A onda je jednog jutra prije tjedan dana iznenada u Popajevom dvorištu osvanuo veliki, novi bijeli – kontejner. Je li to na koncu Bog ipak čuo njegove molitve, je li bio Manchester United ili Dinamo, ili im se konačno sažalila Država za koju su se Popaj i stari Stjepan borili, vrag će znati: tek, kraj stambenog kontejnera stajala su dvojica nekih nepoznatih tipova pod maskama, a s njima u društvu – odmah ih je prepoznao – predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Darko Dumbović i Popajevi suborci iz petrinjske Ratne policije. Popaj nije mogao vjerovati svojim očima. Njegovim patnjama došao je kraj.

I opet je završio u svim novinama i portalima, zajedno s onom dvojicom dobrih ljudi što su se rado i spremno odazvali pozivu Popajevih suboraca, pa za njega i oca nabavili, organizirali i dovezli novi dom. Eno ih na svim fotografijama – pred novom, lijepom bijelom kućicom stari Stjepan i njegov sin Popaj, Popaju s lijeva petrinjski paroh, protojerej Saša Umičević, a s desna predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac.

Život je, kažem vam, kurvin sin, to zna svatko tko se barem jednom rodio.