Plenković nije Vučić (a ni Orbán)

Pitanje je to koje ujedno sugerira da je ovdašnja vlast demokratura, autokratski režim u demokratskom pakiranju nalik donedavnoj Orbánovoj Mađarskoj i dojučerašnjoj Vučićevoj Srbiji te da je takva zrela za pad po nekom zajedničkom nazivniku i neminovnom domino-efektu.

To se pitanje provlači otkako su prije dvije godine, nakon smrtonosnog pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, širom Srbije započeli masovni proturežimski prosvjedi trijumfalno kulminirajući izbornom pobjedom Studentske liste.

U Hrvatskoj nema XXL prosvjeda

Sa svakim prosvjednim skupom u Srbiji proteklih godina, u Hrvatskoj se mnoštvo po fejsbučkim zidovima divilo tamošnjem ustanku tvrdeći kako je vrijeme da se i ovdje pokrene nešto slično. Tada se još nije slutio Vučićev izborni poraz pa je zaziv sugerirao ulični scenarij. No premda su razmjeri tih virtualnih zaziva doimali se velikima, nisu imali značajnijeg epiloga.

Dva skupa u Zagrebu - antifašistički marš lani u studenome i nedavni prosvjed protiv otpada u Lici bili su veliki, L prosvjedi, ali ne ni XL niti XXL.

Usprkos tek povremenim prosvjedima, ne jenjava zazivanje uličnog iskazivanja nezadovoljstva i gnjeva no bez trajnijeg efekta - čak su i sindikati odustali od prvomajskih povorki - kao što ne jenjavaju ni vječita zdvajanja tipa "kako Francuzi (i Srbi) mogu, a mi ne".

Fejsbučki umjesto hajdučkog bunta

Veliki hrvatski sociolog Josip Županov još je u Jugoslaviji teorijski razgolitio ondašnji socijalistički mentalitet društvene uravnilovke opisavši ga egalitarnim sindromom kakav se uvelike održao do danas. Tumačeći ga, Županov je u ovdašnjem društvu vidio sklonost izbjegavanju rizika, nespojivu s poduzetničkim duhom, u kojemu se teži sigurnosti u krilu i na sisi države.

Drugim riječima, dignut ćemo glas protiv vlade pazeći da previše ne iskoračimo iz tog okrilja i zone vlastitog moralnog komfora.

Trećim riječima, razumljiva je pozitivna emocija dijela ogorčenih i deklasiranih građana Hrvatske spram studentske pobune u susjednoj Srbiji i njihove izborne pobjede, ali je i sociološki i politički teško shvatiti usporedbe današnje Hrvatske s donedavnom orbánovskom Mađarskom i tek načetom vučićevskom Srbijom.

Em stoga što ovdje nema tradicije kolektivnog buntovništva hajdučkog tipa, već samo fejsbučkog. I birtijskog. Nije se tu kao u Francuskoj jurišalo na Bastilleu, nego se pod teretom nevolja i represija desetljećima jurilo na parobrode, vlakove i avione pa - van.

Navre krv, no krvostaj je nizak

Hrvati se brzo skupe i još brže raziđu. Povremeno navre krv no kolektivni krvostaj uglavnom ostaje nizak. Sjetimo se samo bojkota trgovina kao jednog od primjera građanskog protesta čiji se silni virtualni zanos brzo ugasio. Ovdje se nezadovoljstvo puno čišće manifestira glasačkom apatijom, odnosno izbornom apstinencijom. A da se vratimo Županovu - eksplozija socijalne bombe ublažava se kroz ispušne ventile sive ekonomije, rentijerstva i sličnog.

Politički, pak, padovi režima u Mađarskoj i Srbiji, započeti na ulicama, a okončani na biralištima imaju sasvim drugačiju političku genezu nego što bi trebala biti ovdašnja. Koliko god toga imali za spočitati Plenkoviću i HDZ-u, dugovječnost njihove vlasti - punih deset godina - nije valjani argument za usporedbu.

U ovdašnjem sustavu ima truleži, ali generalno nije truo. Funkcionira kako-tako, malo škripi, curi sa strane no prođe na tehničkom pa ide dalje. Ne kradu se izbori, a druga je stvar što pola biračkog puka najčešće ne ide na njih. Prevarantske stranke ne prežive duže od dva mandata. I na koncu, oko uistinu važnog uvijek bude konsenzus.

Bi li Plenković priznao izborni poraz?

Evo par jednostavnih, skoro banalnih primjera da sadašnjeg hrvatskog premijera - uza svu silu kritika koje mu se mogu uputiti - ipak ne treba trpati u isti koš s Viktorom Orbánom i Aleksandrom Vučićem.

Proljetos, prije prijelomnih izbora u Mađarskoj, tamo se opravdano strahovalo i postavljalo pitanje hoće li Orbán osporiti eventualni izborni poraz, koji se i dogodio, te hoće li svoje pristaše izvesti na ulice. Isto pitanje, s još više opravdanih strahova i povoda, postavilo se i za Vučića prošle nedjelje.

No isto pitanje - bi li Plenković i HDZ priznali izborni poraz - naprosto je izlišno, a takav scenarij teško zamisliv. Uz niz manjkavosti, Hrvatska je funkcionalna demokracija u kojoj poslijeizborna tranzicija vlasti nije upitna. U one dvije zemlje itekako je bila, a to nije nevažna razlika.

Bi li novinari javno plakali za Plenkovićem?

Drugo, naizgled još banalnije, ali za argumentaciju još jasnije: u Hrvatskoj je nezamislivo da bi u izbornoj noći na ijednoj televiziji voditelji i gosti analitičari besramno glasno i otvoreno navijali za jednog političara ili stranku, kamoli puštali suze kada izgube, a što se pak u Srbiji prošle nedjelje moglo čuti i vidjeti čak i na javnoj telelviziji.

Na koncu, do ovogodišnjih izbornih prevrata u Mađarskoj i Srbiji tamošnje oporbe bile su potaracane pa su se prevratničke snage morale formirati izvan parlamenta u disidentskim krugovima kao u Mađarskoj, odnosno aktivističkim i studentskim krugovima u Srbiji. U Hrvatskoj oporba je nominalno snažna i utječe na određene političke procese, a kada joj se zbroje anketni postoci čak je i snažnija od vladajuće stranke i njenih koalicijskih partnera.

Da je stanje uistinu bezizlazno i da bi ovdašnja oporba rušila Plenkovića kao što su Peter Magyar i stranka Tisza srušili Orbána, već bi se - kao što je bio slučaj 1999. godine - okupila i ustrajno mimohodila svim krajevima pod vlašću HDZ-a. Ovdje smo svjedočili zasad tek skromnim pokušajima poput kampanje SDP-a i Možemo! nazvane Plenkovićeva inflacija.

Ima puno kvarova, ali nema demokrature

Potrebe za kontinuiranim pritiskom ulice kao u Srbiji očito nema, dijelom i zbog ograničavajućih razloga navedenih na početku ovog teksta, jer bi se u suprotnom već razvila iz nekog socijalno-političkog zametka ili bi se "primila" na podlozi nekih već održanih prosvjeda.

Ovdašnja vlast loša je onoliko koliko to biva neminovno kada se nakon pune dekade uđe u političku dekadenciju pa još s teretom korupcije, političkog klijentelizma i manjkavih institucija. No ipak je neusporediva s neslobodom dviju spomenutih demokratura od kojih je jednoj došao kraj, a druga se počela urušavati.

Nije dvojbeno zazivati Plenkovićev (i HDZ-ov) pad na izborima, ali je sporno i nedomišljeno guranje njega u isti koš s onima koji utjelovljuju neliberalnu demokraciju. Kakva ovdje, usprkos svim kvarovima, ne postoji.