Što je za vas grad, što je Zagreb? Pitala sam neki dan moje Facebook prijatelje. Odgovori su uglavnom bili intimni, subjektivni, sentimentalni. Govorili su o gradu iz perspektive vlastitih emocija, sjećanja, svog odnosa prema mjestu u kojem žive. Malo je tko pokušao objektivizirati odgovor, postaviti svoj grad u suodnos s drugim, pogledati grad, svoje iskustvo i osjećaje vanjskim naočalama.

No što je uopće grad? Jedan globalni ili globalizirani grad? Europski grad sutrašnjice? Otporan grad budućnosti, ugodan za život, otvoren, pametan, zeleni grad?

Pandemija je pokazala ono što se znalo i o čemu se govori već godinama. Gradovi su mjesta kroz koja će se promišljati naša budućnost. Urbanizacija kakvu smo poznavali, ona hiper, ona divlja, ona u kojoj bujaju pandemije, ona u kojoj se ogledaju nejednakosti, trebala bi biti zamijenjena humani(ji)m gradovima, zelenim gradovima, pametnim gradovima, pravednim i socijalno osjetljivim gradovima.

Oslobođena su ogromna, nikada viđena sredstva na razini Europske unije s idejom transformacije ekonomskog modela. Kriza je prilika, viču. Prilka s jedne strane stvara lopove, a s druge heroje. Kriza je vrijeme za hrabre. Za gledanje daleko i još dalje. Za viziju, za ideju, za novo, koje se čeka, a nikako da dođe.

Za večerašnju televizijsku emisiju Global fokus razgovarala sam s Oihanom Aguirregoitiom voditeljicom ureda za javne usluge, građanski angažman i internacionalizaciju grada Bilbaa. Stigla je u Zagreb govoriti na konferenciji o pametnim gradovima. Prije njezina izlaganja, na panelu su govorili sami muškarci. Za televizijski intervju razgovarali smo kratko, kasnije puno duže. O rodnoj ravnopravnosti, o socijalnoj osjetljivosti, kao temeljnim vrijednostima oko kojih su se građani Bilbaa složili u povelji svojih vrijednosti. Metropola Baskije primjer je urbane konverzije. Grad koji je od rudarskog kraja i teške industrije, svoj novi identitet izgradio paktom svih dionika s ciljem globalizacije. Temelj za to je  postojao u baskijskoj kulturi koja je stiješnjenja i drugačija od ostatka Kraljevine Španjolske kroz stoljeća gledala prema Atlantiku, te je uvijek bila otvorena, kolikogod ljubomorno čuvala svoj identitet, te kroz desetljeća nosila breme krvave terorističke skupine. Bilbao od otprilike 400 tisuća ljudi, odlučio je u grad pozvati globalne igrače i uz njihovu pomoć ispričati svoju priču.  Guggenheimov muzej Franka Gehryja postao je novo lice grada, točka gravitacije nove Baskije, grada koji je ubrzo izgradio svoj novi, globalni identitet. Indeks pametnih gradova 2021., svrstao je Bilbao među deset najpametnijih gradova na svijetu.

Koja je vaša priča, koja je priča Zagreba u Europi? Pitala me briljantno oštroumna suradnica Aguirregoitie.

Duboko sam se zamislila. Profesionalni život provela sam pričajući priče, slušajući tuđe priče, oblikujući ih i stavljajući u kontekst. Prolazila sam gradove juga, istoka, sjevera i zapada, naše države, kontinenta i svijeta. Svaki od njih nosio je neku svoju priču, priču svojih ljudi, upravljanja, svoje izazove, svoj identitet.

Ispričati priču jednog grada u globalnoj ali i europskoj konkurenciji u doba – oporavka i otpornosti, nevjerojatne količine „otpuštenog“ novca za inovacije i razvoj, europskog Bauhausa, iznimno je važna stvar. Došlo je vrijeme da se postavi to pitanje. Koja je naša priča? Imamo li je? Želimo li je pronaći u europskoj „konkurenciji“? Pitanje vizije kao da je negdje zaspalo. Traje borba s naslijeđem. Svođenje korupcije na nulu dio je procesa. Povjerenja i stvaranja novog društvenog ugovora nema i ne može biti na klijentelističkom sjemenu. Potreseni grad, s ljudima koji zagledani u pseće pozadine stoje na livadama s plastičnim vrećicama na dlanovima, čekajući da pokupe topli izmet koji lagano curi na travnjak okućnica, grad oporog uzduha smeća, grad svađa na raskrižjima i šamara po shopping-centrima, grad narodnjačkih klubova, krnjih biciklističkih staza, preskupih dućana zdrave hrane, fiktivne platežne moći. Koja nam je priča u doba kada riječ „sigurnost“ odjekuje poput bubnja u našoj svakodnevnici. Grad u kojem sumnjate u liječnika, učitelja, u kojem je nezadovoljna medicinska sestra, vozač tramvaja, grad prekovremenog rada, ali nerada. Grad koji može korak po korak. Ali grad koji treba udarac u stražnjicu. Uz sve krize i naleglu prašinu u razrušenim haustorima i nepregledanim plućima, vrijeme je da pričamo o tome tko smo, što smo, što želimo i možemo biti.

Put ka održivoj budućnosti popločan je povjerenjem. Između onih koji žive u gradovima i onih koji gradovima upravljaju. Povjerenje nije Potemkinovo selo. Više ne može biti obzirom na vrijeme i na izazove. Mora se zaraditi i razumjeti što novi društveni ugovor podrazumijeva. Ako pristaješ na prijevaru, što zaslužuješ?

U serijalu Budućnost Europe koji sam radila koncem prošle i početkom ove godine, razgovarala sam s gradonačelnikom Firence, globalnog branda.

Dario Nardella ujedno je predsjednik Eurocitiesa, udruge europskih gradova, koji na razini kontinenta inzistira na većoj autonomiji gradova i regija u planiranju i projektiranju europskog novca. Rekao mi je slijedeće:

“Europske institucije odgovorile su da žele surađivati s gradonačelnicima, ali da moraju ići preko nacionalnih vlada. I tu nastaju problemi jer nisu sve vlade usredotočene na ulogu lokalne zajednice i suradnju s gradonačelnicima. A katkad i ne žele ovu suradnju. Mogu vam navesti negativan primjer iz istočne Europe. Mnogi gradonačelnici iz Poljske, Mađarske i Češke imaju velik problem u pogledu suradnje s nacionalnim vladama i dobivanja ekonomske potpore za svoje lokalne zajednice. Ali i u zapadnoj Europi, primjerice u Francuskoj, katkad i u Italiji te Španjolskoj, susrećemo se s nekim poteškoćama u pogledu zajedničke strategije i istinske uključenosti gradonačelnika u planiranje vezano za nacionalne planove oporavka. Prije nekoliko mjeseci u sklopu mreže Eurocities razgovarali smo sa svim našim gradonačelnicima, a 70 % njih izjavilo je da ih nacionalne vlade i dalje nedovoljno uključuju u provedbu planova za oporavak. Dakle, moramo surađivati s nacionalnim vladama i vršiti pritisak na nacionalne vlade.”

Građane ne zanima tko je za što nadležan, tko se s kim svađa, ne bi trebali slušati isprike nekih tamo političara, njihovih uslužnih radnika. Građani trebaju imati servis prilagođen njima, brzu uslugu, jasnu komunikaciju. No, svi bismo mi trebali znati na kojim osnovama svi međusobno surađujemo, na kojim osnovama dijelimo gradski prostor. Prostore našeg zajedničkog života. Svi. Mali, veliki, debeli, mršavi, žene, muškarci, djeca, invalidi, biciklisti, vozači automobila, gurači kolica, starci s hodalicama, stranci, bijeli, žuti, zeleni i plavi, desni, lijevi i oni u centru. Nardellu sam pitala kako vidi budućnost svog grada, Firence:

“Kada zamišljam budućnost svoga grada, mislim ne neke drukčije vrijednosti: održivost, socijalno uključivanje i obrazovanje. Moj je glavni cilj transformirati ovaj grad u prijestolnicu znanja. Već imamo vrlo snažnu sveučilišnu mrežu s više od 14 američkih sveučilišta. Imamo Europsko sveučilište i Školu za transnacionalno upravljanje na čelu koje je bivši finski premijer Alexander Stubb. Imamo i mnoga talijanska i kineska sveučilišta modnog dizajna. Dakle, htio bih povećati ovu veliku mrežu jer moj je cilj prava prijestolnica znanja. Druga je vrijednost okoliš, održivost. Ne samo zelena nego i socijalna održivost jer ove velike gospodarske prilike koje u Italiji imamo moramo poduprijeti s pomoću novog socijalnog instrumenta. Želimo izgraditi pravu integriranu zajednicu, s Talijanima i strancima, s mladim i starim naraštajem, zajedno u novom konceptu zajednice. Ovu priliku oporavka i otpornosti nakon pandemije, ne smatramo novim početkom, nego preporodom, što je veoma drukčiji koncept. Preporod znači mijenjanje nekih vrijednosti i društvenih modela, izvlačenje pouka iz pandemije. Primjerice, moramo ulagati u društvene odnose, osmisliti novi društveni model u našim četvrtima i predgrađima. Trebamo više zelenila u našim gradovima, javnih i velikih prostora za novu vrstu međuljudskih odnosa. Isto tako, treba nam više kreativnosti povezane s tehnologijom. Dakle, ne možemo ostvariti uspjeh u tehnološkim inovacijama bez kreativnosti, bez mladenačke energije i otvorenog pristupa”.

O sličnim temama u istom serijalu, Budućnost Europe,  pričala sam i s gradonačelnicom Strasbourga.

Vizija budućnosti, sa sredstvima koja danas stoje na raspolaganju. Zvuči sjajno. No, može li se i želi li se globalno izložiti. Izložiti se u stvari globalnom pogledu na sebe.

Kao paradigmu priče o Zagrebu, u ovom stoljeću upravo u tom smislu, promatrala sam priču o aerodromu. Prije četrnaest godina pun ushita, direktor Zračne luke objavio je kako se raspisuje međunarodni natječaj na koji su poimence pozvani najveći svjetski arhitektonski uredi. Među inima, i oni Normana Fostera, Zahe Hadid i Shigere Bana.

“Ovdje se ne radi samo o izboru šik zgrade nego prvenstveno o promociji Zagreba kao nove destinacije, koja bi mogla postati regionalno čvorište, ulazna vrata za jugoistočnu Europu”, pronašla sam izjavu direktora Zračne luke Boška Matkovića u novinama iz te 2008.

Zagreb nije postao regionalno čvorište. Zgrada zagrebačkog aerodroma  nije završila u globalnim udžbenicima arhitekture. Puno stranaca koji su sletjeli na zagrebački aerodrom pitali su me po kome je dobio ime. Ono prema njima uopće ne rezonira kao ono Chopina u Varšavi ili Jobima u Riu.

U godini prije pandemije razgovarala sam o sadašnjosti i budućnosti svijeta, društvenim promjenama, digitalnoj tranzicijii, sudbini malih država i gradova, važnosti inovativnosti, kreativnosti i autentičnosti Kjellom Nordströmom, poznatim švedskim ekonomistom, autorom “Karaoke kapitalizma” i “Funky Businessa”.

Nordström je odavno naznačio kako koncept države postaje sve manje važan, a koncept grada sve relevantniji. A u stvaranju gradova “pogodnih za život” (livable), potrebna je suštinska izgradnja društva s čitavom lepezom vrijednosti, ali i indikatora kojima se mjeri je li neko mjesto pogodno za život. Od jednakosti pred zakonom i nulte stope korupcije, do gravitacije umjetnika i vrhunskog obrazovanja u tu privlačnu sredinu, što onda u drugoj instanci kreira održive investicije, privlači zdrav biznis…

Zašto bi netko iz Tallina došao živjeti u Zagreb? Jesmo li mi globalni i/ili europski grad? Zašto negdje hoćeš živjeti, zašto negdje moraš živjeti, zašto negdje ostaješ živjeti, što je subjektivno, što je objektivno u utvrđivanju vlastitog karaktera i vrijednosti? Imamo li priču i možemo li je ispričati? Ako je nemamo, možemo li je stvoriti? Želimo li je uopće stvoriti? Imamo li neku rang-listu ambicija i prema čemu se možemo i hoćemo mjeriti? Vrijeme je za hrabrost. Vrijeme je za grad.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.