Mislite da su ovo "najbolje godine"? Evo što kaže stručnjakinja

Profesorica psihologije i osnivačica Stanfordskog centra za dugovječnost, Laura Karstensen, ističe da ne samo da su tinejdžerska dob i dvadesete godine najgore razdoblje u našim životima - s najvišim stopama usamljenosti, anksioznosti i depresije - nego i da griješimo kada mladim ljudima govorimo da su im to najbolje godine, prenosi RTS.

Istraživanja Laure Karstensen dosljedno pokazuju da ljudi, počevši od sredine dvadesetih, počinju doživljavati manje negativnih emocija. To ne znači da imaju češće ili intenzivnije pozitivne emocije, nego da se njihova emocionalna ravnoteža poboljšava kako stare.

Treba li se radovati starosti

Mnogo toga se ne može voljeti kod starenja, napominje prof. Karstensen u intervjuu koji je dala za časopis Time. Fizički nije ugodno, ali emocionalno jest.

„Ne postoji savršena faza u životu — uvijek postoje kompromisi. Kad ste mladi i jadni, ujedno ste i na svom fizičkom vrhuncu, i to je divno. Imati neograničenu budućnost također je uzbudljivo. Stariji ljudi to nemaju, ali imaju osjećaj fokusa i onoga što im je važno u životu. Postoji ta suprotnost između fizičke vitalnosti i emocionalnog bogatstva, i to se u različitim fazama događa na različite načine“, objašnjava profesorica.

S godinama gradimo bolje emocionalno iskustvo. Zadovoljniji smo svojim vezama i mirniji sami sa sobom. Također, kako starimo, prestajemo toliko mariti za trivijalne stvari koje nas izluđuju u ranijim fazama života.

„Osim toga, što se tiče kognitivne obrade, doslovno smo skloniji vidjeti, čuti i pamtiti pozitivne informacije više nego negativne“, dodaje profesorica.

Stariji ljudi nisu sretniji, ali bilježi se značajno smanjenje bijesa, tuge, straha i anksioznosti. Zato se kaže da se emocionalna ravnoteža poboljšava s godinama — nismo sretniji, nego nam emocionalni život postaje bogatiji.

Kada dolazi do ove promjene

Provedena je velika longitudinalna studija koja se bavi ovim problemom, a rezultati pokazuju da su dvadesete godine najgore. Zatim se bilježi određeno smanjenje negativnih emocija do četrdesetih i pedesetih godina.

Emocionalno gledano, šezdesete i sedamdesete godine vrhunac su života. Stoga se smatra da se glavna promjena događa između 40. i 60. godine.

Još jedan pouzdan nalaz povezan je s onim što nazivamo prosocijalnim ponašanjem — u osnovi davanjem i činjenjem stvari za druge ljude. Stariji ljudi skloniji su prosocijalnom ponašanju i osjećaju se bolje kada to čine, pa daju više i zauzvrat dobivaju više.

Mit o sukobu generacija

Jedan od iznenađujućih uvida o starenju do kojih je došla prof. Karstensen jest i to da stariji ljudi vole mlađe ljude te da po prvi put u ljudskoj povijesti, zato što živimo dulje, imamo relativno ravnomjernu raspodjelu dobi u populaciji, što omogućuje kombiniranje vještina, snage i ambicija mladih s prosocijalnošću, iskustvom i emocionalnom ravnotežom starijih ljudi.

Postoji velika zabrinutost zbog starenja društava: da će stariji ljudi smanjiti produktivnost, da će biti teret i slično.

„Za to postoji vrlo malo dokaza“, ističe profesorica, „ali ne može se poreći da postoji nesklad između načina na koji živimo, društvenih politika i struktura koje nas vode kroz život i duljine našeg života.“

Svijet su izgradili mladi za mlade

Današnje generacije rađaju se u svijetu koji su doslovno izgradili mladi ljudi za mlade ljude — od znanja koje se nalazi u knjižnicama medicinskih fakulteta do visine stepenica kojima se svakodnevno penjemo. Pretpostavljeni korisnik je mlada osoba i to je jedan od razloga zašto postoji toliko problema povezanih sa starenjem.

„Kako bi trebalo izgledati obrazovanje kada doživimo 100 godina i radimo do 80? Kako bi obitelji trebale razmišljati o definiciji obitelji, koja se dugo smatrala nuklearnom obitelji? Sada većina obitelji ima najmanje tri ili čak četiri generacije koje žive u isto vrijeme. Tko je kome odgovoran i kada dajemo financijsku podršku svojoj djeci? Trebamo li čekati dok ne umremo? Pa, ako ćete umrijeti sa 100 godina, vaša djeca moraju čekati dok ne napune 80 da bi naslijedila obiteljsku imovinu, na primjer“, naglašava profesorica.

Međugeneracijska suradnja

Međugeneracijska suradnja je nešto o čemu ne razmišljamo dovoljno, napominje dr. Laura Karstensen. Uglavnom smo segregirani po dobi, tako da mladi ljudi nemaju starije ljude koji su im prijatelji. Imamo rodbinu, pa jedino komuniciramo među generacijama unutar obitelji.

Jedan od načina da se uspostave te veze jest da ljudi različite dobi rade zajedno na nečemu što treba riješiti — da postoji neka vrsta zajedničkog izazova, bilo da je riječ o distribuciji hrane, izgradnji društvenog centra ili nečemu gdje se ljudi okupljaju i zajedno rade na projektu.