Koliko bi jedna od najmoćnijih europskih vojski izdržala u ratu protiv Rusije?

"Ne planiramo ići u rat s Europom. Ali ako Europa to želi i započne, mi smo spremni odmah.” Tako je rekao ruski predsjednik Vladimir Putin 2. prosinca, optužujući europske zemlje da ometaju napore SAD-a da donesu mir u Ukrajinu.

Da bude jasno, iznimno je malo vjerojatno da bi se UK ikada našao u ratu s Rusijom sam, bez potpore saveznika iz NATO-a.

Ali Putinove riječi bile su neugodan podsjetnik da rat između Rusije i zemalja NATO-a, uključujući UK, nije tako daleka mogućnost kao što su ljudi nadali.

Kako bi rat mogao izgledati u tehnološko doba

„Pa to je čudno. Nemam signal na mobitelu.” „Ni ja. Offline sam. Što se događa?” Taj scenarij, hipotetski, samo je jedan od načina na koji bismo mogli znati da je rat s Rusijom započeo ili da je pred vratima. (Trebao bih dodati da mogu postojati i drugi, sasvim bezazleni razlozi za gubitak signala.)

Tom prekidu signala mogla bi zatim uslijediti nemogućnost plaćanja karticama za osnovne potrepštine poput hrane i goriva, piše BBC.

Distribucija hrane bila bi poremećena, opskrba električnom energijom ugrožena.

Postoji mnogo načina vođenja rata, i to ne samo fizički razornim valom dronova, bombi i projektila, koji su tragično dobro poznati građanima Ukrajine.

Naše moderno društvo, pokretano tehnologijom, uvelike ovisi o mreži podmorskih kabela i cjevovoda koji povezuju UK s ostatkom svijeta, prenoseći podatke, financijske transakcije i energiju.

Vjeruje se da su tajne aktivnosti ruskih špijunskih plovila, poput broda Yantar, usmjerene na izviđanje tih kabela radi mogućeg sabotiranja u vrijeme rata, zbog čega je Kraljevska mornarica nedavno investirala u flotu podvodnih dronova opremljenih integriranim senzorima.

U ratu bi te skrivene, nevidljive radnje, u kombinaciji s gotovo neizbježnim pokušajem „zasljepljivanja” zapadnih satelita u svemiru, ozbiljno ometale sposobnost UK-a da se bori, kao i potencijalno izazvale kaos u civilnom društvu.

Na nedavnoj konferenciji u Londonu pod nazivom Fighting the Long War („Vođenje dugog rata”), koju je organizirao Royal United Services Institute (Rusi), think tank iz Whitehalla, vojni i politički akteri okupili su se kako bi raspravili bi li trenutne oružane snage UK-a bile u stanju izdržati dugotrajan sukob prije nego što ostanu bez svega, od vojnika, preko streljiva do rezervnih dijelova.

„I dalje postoji malo dokaza da UK ima plan za vođenje rata duljeg od nekoliko tjedana”, tvrdi Hamish Mundell iz Rusije.

„Medicinski kapacitet je ograničen. Putovi za obnovu rezervnog sastava su spori… Čini se da se britanski plan za scenarije s masovnim žrtvama temelji na tome da žrtava neće biti.”

Uz klasičnu britansku suzdržanost, kaže: „To bi se moglo smatrati optimističnom planerskom pretpostavkom.”

Dodaje da vam je, kako biste vodili dugotrajan rat, potrebna odgovarajuća potpora. „To zahtijeva drugi, pa čak i treći ešalon; osoblje, platforme i logističke lance koji mogu podnijeti gubitke i nastaviti borbu. No upravo ta dubina zamjene primjetno nedostaje u trenutnom ustroju britanskih snaga.”

Ruska vojska "niske kvalitete"

"Postoje manjkovi u streljivu, topništvu, vozilima, protuzračnoj obrani i ljudstvu, s ograničenom ili nikakvom sposobnošću obnove postrojbi ili nadoknade gubitaka”, kaže Justin Crump, izvršni direktor Sibyllinea, privatne obavještajne tvrtke.

Dvije od najvećih vojnih lekcija proizašlih iz rata u Ukrajini su, prvo, da su dronovi sada sastavni dio modernog ratovanja, na svakoj razini, i drugo, da je „masa”, odnosno golemi broj ljudstva i vojne opreme, presudan.

Ruska je vojska općenito vrlo niske kvalitete. Njeni su vojnici loše opremljeni, loše vođeni i loše hranjeni. Njihov životni vijek u smrtonosnoj „zoni dronova” na istoku Ukrajine je kratak.

Britanska vojna obavještajna služba procjenjuje da je ruska vojska, od početka invazije u punom opsegu u veljači 2022., pretrpjela više od 1,1 milijun žrtava – poginulih, ranjenih, zarobljenih ili nestalih.

Čak i konzervativne procjene broj poginulih Rusa stavljaju na 150.000. Ukrajina je također pretrpjela katastrofalne gubitke, ali brojke je teško utvrditi.

No Rusija je bila u stanju osloniti se na tako golem ljudski potencijal da je dosad uspijevala nadoknaditi procijenjenih 30.000 mjesečnih gubitaka na bojištu „svježom krvlju”.

Rusko je gospodarstvo već više od tri godine u ratnom pogonu: ekonomist je postavljen na čelo Ministarstva obrane, dok tvornice neprestano povećavaju proizvodnju dronova, projektila i topničkih granata.

Prema nedavnom izvješću Kielskog instituta za svjetsko gospodarstvo, Rusija svaki mjesec proizvodi oko 150 tenkova, 550 borbenih vozila pješaštva, 120 dronova Lancet i više od 50 komada topništva.

UK i većina njegovih zapadnih saveznika jednostavno nisu ni blizu toj razini.

Analitičari kažu da bi zapadnoeuropskim tvornicama trebale godine da se približe ruskoj masovnoj proizvodnji oružja.

„Kopneni rat u Ukrajini nedvojbeno je pokazao da je masa apsolutno ključna za bilo koga tko će se suočiti s Rusijom na kopnu”, kaže Keir Giles, stručnjak za Rusiju iz think tanka Chatham House.

„A pokazalo se i da su duboke rezerve, brojčano daleko veće od stalnih redovnih oružanih snaga, nužne.”

Kako su razgovori o vojnoj obvezi završili neuspjehom

Francuska i Njemačka nedavno su krenule u oživljavanje sustava dobrovoljne vojne službe za 18-godišnjake.

Bivši zapovjednik britanske Kopnene vojske, general Sir Patrick Sanders, sugerirao je 2024., godine kada je otišao u mirovinu, da bi UK trebao uvježbati ono što je nazvao „građanskom vojskom” za budući kopneni rat. Ideju je odbacio ured premijera u Downing Streetu 10.

„Mislim da je to stvar kulture unutar UK-a”, kaže Ed Arnold, viši znanstveni suradnik u Rusiji.

„Dakle, ako pogledate države koje sada razmišljaju o [vojnoj službi] – poput Švedske, Njemačke i Francuske – to su države koje kulturno još uvijek imaju institucionalno sjećanje na vrijeme kad su imale takav sustav.

Mi nemamo vojnu obvezu još od 1960-ih, a pokušaji da se povede nacionalna rasprava o tome uglavnom su završili neuspjehom.”

„Stvarnost je da naše oružane snage ne mogu preživjeti od puke vladine propagande, obećanja potrošnje negdje u budućnosti i prazne retorike”, rekao je Sir Ben Wallace, koji je bio ministar obrane u konzervativnoj vladi od 2019. do 2023., za BBC.

Na to je glasnogovornik sadašnjeg laburističkog ministra obrane, Johna Healeyja, odgovorio: „Ovakva karakterizacija je neutemeljena.

Povećali smo obrambenu potrošnju za 5 milijardi funti samo ove godine, potpisali 1.000 velikih ugovora od izbora i povećali potrošnju Ministarstva obrane kod britanskih poduzeća za 6% iznad inflacije u posljednjih godinu dana.”

Navodi novi obrambeni sporazum s Norveškom, ulaganje od 300 milijuna funti u lasersko oružje Kraljevske mornarice i ulaganje od 9 milijardi funti u stambeni smještaj oružanih snaga, dodajući: „Mi smo vlada koja ulaže u transformaciju naših snaga, ulaže u naše britansko vojno osoblje… kako bismo stvorili radna mjesta i rast u britanskim zajednicama.”

Ali ovdje nije riječ o stranačkoj politici. Riječ je o tome je li britanska obrana toliko dugo bila nedovoljno financirana da je zemlja sada postala opasno ranjiva u više područja, osobito u protuzračnoj obrani.

Postoje i problemi vremena i neučinkovitosti.

Obrambeni ugovori često traju godinama prije nego što se ostvare. Milijarde funti potrošene su na Ajax, projekt oklopnog vozila koji kasni i još je uvijek opterećen problemima. U međuvremenu, časnici NATO-a upozoravaju da bi Rusija mogla biti u poziciji pokrenuti napad na neku NATO zemlju u roku od tri do pet godina.

Na kraju Hladnog rata (između NATO-a i Sovjetskog Saveza) 1990., kada sam bio mladi pješački kapetan u pričuvnom sastavu, UK je trošio 4,1% BDP-a na obranu.

Sljedeće godine rasporedio je više od 45.000 vojnika kako bi pomogli istjerati vojsku iračkog predsjednika Sadama Huseina koji je izvršio invaziju na Kuvajt, u operaciji Pustinjska oluja (Desert Storm).

Danas, uz višestruke pritiske na gospodarstvo, vlada nastoji dosegnuti cilj od 2,5% BDP-a do 2027., dok Rusija troši blizu 7%.

Na papiru, britanska kopnena vojska broji oko 74.000 vojnika, ali Ed Arnold iz Rusije ističe da, kad se oduzmu medicinski nesposobni za raspoređivanje, vojni izaslanici diljem svijeta i drugi koji nisu dio borbenih postrojbi, njezina stvarna snaga za raspoređivanje iznosi samo 54.000. To je manje od prosječnog broja žrtava koje Rusija pretrpi u dva mjeseca u Ukrajini.

U slučaju rata, kaže Justin Crump iz Sibyllinea, na kopnu bi (britanska) vojska najvjerojatnije bila degradirana – nesposobna za učinkovitu borbu – unutar nekoliko tjedana od uključivanja u sukob, iako dodaje da „mnogo ovisi o obliku sukoba”.

Sugestije da je UK već "u ratu"

Neki komentatori sugerirali su da je UK već „u ratu” s Rusijom. Oni se pritom pozivaju na ono što je poznato kao „hibridno” ili „siva zona” ratovanje, koje uključuje događaje koji se često mogu zanijekati, poput cyber napada, dezinformacija i navodnog lansiranja dronova u blizini zračnih luka i vojnih baza u NATO državama.

Ali koliko god zabrinjavajući bili, oni blijede u usporedbi s krizom koju bi izazvao ruski vojni napad na neku NATO zemlju, osobito ako bi uključivao zauzimanje teritorija i ubijanje ljudi.

Postoji nekoliko potencijalnih žarišnih točaka u kojima se čelnici NATO-a boje da bi Putin, ako bi mu bilo dopušteno ostvariti svoje ciljeve u Ukrajini, mogao eventualno krenuti u traženje novih ciljeva agresije.

Jedna potencijalna meta je Suwałki koridor (Suwalki Gap), 60 milja (100 km) dugačak dio granice između Poljske i Litve, obje članice NATO-a. To je sve što odvaja ruskog saveznika Bjelorusiju od ruske eksklave Kalinjingrad na obali Baltika.

Zauzimanje te granice i otvaranje koridora duž nje bi, u teoriji, Moskvi dalo izravan kopneni pristup njezinoj strateškoj bazi na Baltiku.

Baltičke države – Estonija, Latvija i Litva – druge su potencijalne točke zapaljenja. Sve su nekoć bile dio Sovjetskog Saveza i njima se upravljalo iz Moskve.

Sve su izglasale neovisnost i od tada se pridružile NATO-u, no sve imaju i rusko govoreće manjine i stoga postoji rizik da bi gospodin Putin mogao biti u iskušenju poslati svoje trupe preko granice „da ih zaštiti od progona”.

Istočni estonski grad Narva, na primjer, očita je potencijalna meta, jer većina njegova stanovništva govori ruski, a leži tik preko rijeke od goleme ruske tvrđave Ivangorod.

Britanska borbena skupina koja se sastoji od oko 900 britanskih vojnika stacionirana je u Estoniji, oko 80 milja zapadno od Narve, od 2017.

U slučaju rata, plan je da se ona na brzinu ojača na razinu brigade, s oko 3.000 ili više vojnika.

Još jedna moguća točka sukoba je arktički arhipelag Svalbard, kojim upravlja Norveška, ali gdje Moskva već ima uporište u rudarskom gradiću Barentsburg.

Neprijateljska djelovanja na britanskom tlu

UK bi sasvim dobro mogao biti Putinov neprijatelj broj jedan, budući da je bio jedan od najpostojanijih saveznika Ukrajine i budući da je gurao isporuku snažnijeg oružja za obranu Ukrajine.

Neprijateljska djelovanja na tlu UK-a koja su povezana s predsjednikom Putinom uključuju ubojstvo bivšeg časnika KGB-a Aleksandra Litvinjenka radioaktivnim polonijem-210 u Londonu 2006. – javna istraga zaključila je da je Putin „vjerojatno” odobrio njegovo ubojstvo – i pokušaj ubojstva bivšeg ruskog vojno-obavještajnog časnika i agenta MI6 Sergeja Skripala u Salisburyju 2018., uporabom nervnog agensa novičoka.

Dawn Sturgess, majka troje djece, kasnije je umrla nakon što je na zapešća poprskala novičok, koji je bio prerušen u parfem. Putin je „moralno odgovoran” za njezinu smrt, zaključila je istraga prošlog tjedna.

Lord Anthony Hughes, predsjedavajući istrage, rekao je: „Zaključio sam da je operacija atentata na Sergeja Skripala morala biti odobrena na najvišoj razini, od strane predsjednika Putina.”

Rusija, koja je uvijek negirala umiješanost u napade i predložila više od 20 različitih mogućih objašnjenja za smrt gospođe Sturgess, opisala je nalaze izvješća kao „bezukusne bajke”.

Ali UK je i ključna članica NATO saveza. Iako se u privatnim razgovorima svakako postavljaju pitanja o pouzdanosti trenutne američke administracije u Bijeloj kući, teško je zamisliti da bi se UK ikada morao boriti protiv Rusije sam.

„Čisti sukob UK–Rusija nije vjerojatan i praktički se može zanemariti”, kaže gospodin Crump. „Definitivno bismo se borili sa saveznicima, iako bi Rusija najvjerojatnije pokrenula sukob samo ako bi osjećala da će se NATO raspasti.”

Neizvjesni faktor u svemu tome je američki predsjednik Donald Trump.

Iako me je predsjednik Vojnog odbora NATO-a, admiral Cavo Dragone, nedavno uvjeravao da je američki predsjednik apsolutno predan obrani NATO saveza, drugi nisu tako sigurni.

Bi li Trump, na primjer, išao u rat kako bi obranio estonski grad?

„Ne postoji univerzalan odgovor na pitanje što je Ujedinjeno Kraljevstvo zapravo sposobno učiniti”, zaključuje Keir Giles iz Chatham Housea, „jer postoji toliko različitih situacija u kojima bi ga Rusija mogla izazvati.”

Kao društvo, UK – za razliku od Poljske, Finske i baltičkih država – nedvojbeno nije spreman za rat. Čak bi i ozbiljne pripreme za takav scenarij bile i skupe, i nepopularne i politički rizične.

Ali gospodin Giles iz Chatham Housea nudi nekoliko otrežnjujućih savjeta britanskoj javnosti: „Shvatite da su prava, slobode i prosperitet koje uzimaju zdravo za gotovo zapravo pod prijetnjom i da sloboda ne dolazi besplatno.”

„I shvatite da će se životi morati promijeniti. A za to nije kriva sadašnja vlada, niti čak njezini prethodnici — njihova je krivnja što je to toliko skupo, ali pravi uzrok problema je u Moskvi.”