Život u velikom gradu zaposlenom čovjeku naizgled pruža sve, ali za tu cijenu isisava iz njega puno energije, držeći ga na rubu stresa ili u njemu. Uz posao, vožnju u gradskom prometu, žurbu i obaveze, napetost stalna jest.
Mnogi razmišljaju, neki maštaju, a malobrojni u sebi prelome da to promijene. Valentina i Krešimir (imena su im prava, prezime nisu htjeli da objavimo, nap.a.) prelomili su prije sedam i pol godina. I nisu požalili niti dana.
Odselivši u mirnu i idiličnu Gornju Bistru na zapadnim obroncima Medvednice, Zagreb nisu posve napustili. Oboje i dalje rade u gradu, svaki u jednom ministarstvu, putujući svakodnevno na posao. Neki će možda reći da se i nisu previše udaljili. Mjereno kilometrima nisu, ali svime ostalim daleko su od gradske vreve.
Stanovi su tada bili enormno skupi
Parcelu u Gornjoj Bistri kupili su prije 15 godina, dok su još živjeli u Prečkom kao podstanari, u starijoj kući koju su im iznajmili Krešimirovi rođaci. Nisu tada još imali jasnu ideju što bi s kupljenim zemljištem “u brdu”.
“Kupili smo taj plac jer je prilika bila zaista dobra. Kada smo 2009. dobili sina, počeli smo razmišljati ili da kupimo stan negdje u gradu ili da od rođaka otkupimo kuću u kojoj smo bili podstanari”, govori nam Valentina.
Pregovori o otkupu kuće nisu uspjeli, a okolnosti tih kriznih godina nisu bile sjajne za kupovinu novog stana.
“Bio je jedan stan u Kustošiji, jako nam se sviđao, ali po cijeni od 130.000 eura što je tada bio enorman iznos za koji se nismo mogli zadužiti”, dodaje Krešimir.
“Htjeli smo ono što nude male sredine”
Kuća u Prečkom gdje su tada živjeli imala je mali vrt u kojem su uzgajali voće i povrće za svoje potrebe. Bio im je to način opuštanja poslije posla i oboma je silno bilo stalo da to imaju i tamo gdje jednom presele. Na koncu je nad kupovinom stana pretegnula odluka da sagrade kuću u Bistri.
“Odlučili smo se za prirodu i stil života kakav volimo. Ja sam odrasla u okolici Zagreba, na selu, a Krešo je prije dolaska u Zagreb živio u jednom malom gradu. Zbog toga smo htjeli onu kvalitetu života kakvu nude male sredine…”, objasnila je Valentina.
A Krešimir dodao: “Život u kući bio je minimum želja. Htjeli smo okućnicu i privatnost koju u Prečkom nismo imali jer su sa svih strana u dvorište nam virili susjedi. Na koncu smo za cijenu stana u Zagrebu izgradili kuću s dvostruko više kvadrata.”
Gradnju kuće započeli su u rujnu 2015. godine, a uselili su u rujnu sljedeće godine, taman kad im je sin polazio u školu. Bio je to, kažu, šok, ali pozitivan.
“Prvih mjesec dana bilo je kao da smo došli tamo na godišnji odmor. Nismo još mali osjećaj da je sve to za stalno”, priča ona.
Kvaliteta života kakve nema u Zagrebu
Trebali su isplanirati i novi put do posla. Isprva su putovali automobilom do Podsuseda, tamo ga ostavljali na parkiralištu i hvatali progradski vlak do Glavnog kolodvora. Između Bistre i Zagreba inače prometuju dvije ZET-ove linije pa kad im se ne da ići automobilom, kombiniraju vožnju autobusom i vlakom.
“Putujem na posao oko sat vremena, Krešo nešto kraće, ali to nam uopće nije problem. Neki kolege s posla isto toliko putuju iz istočnih dijelova Zagreba. Iz Prečkog mi je do posla trebalo 45 minuta, tako da razlika uopće nije velika”, govori Valentina.
Krešimir dodaje da ponekad, ne uvijek, do posla u Kustošiji iz Bistre stigne brže, nego što je stizao iz Prečkog vozeći uvijek zagušenom Zagrebačkom cestom.
“Potrošimo malo više vremena, ali ga i drugačije planiramo. Neke stvari dobiješ, neke izgubiš. Mi smo dobili kvalitetu života kakvu ne bi imali u Zagrebu”, kažu oboje.
Trebaju li obaviti neku veću kupovinu, četvrtkom ili petkom ostanu duže u gradu. A i Zaprešić im je doslovce pod nosom, na 15 minuta vožnje, gdje također imaju na raspolaganju sve potrebno za život. Ni Bistra, kažu, nije zabačeno selo, nego razvijena općina, s oko 8000 stanovnika, sa svom potrebnom infrastrukturom – školom, ambulantom, ljekarnom, nekoliko trgovina…
“Ni u jednom trenutku nismo požalili”
U ulici u kojoj žive dvadesetak je kuća, većinom vikendica.
“Nisu svi stari ima i mladih ljudi s djecom, ima i jedna obitelj koja je poput nas doselila iz Zagreba. I oni svaki dan putuju na posao. U Bistru ljudi i dalje doseljavaju. U sinovljevom razredu, više od pola učenika doselilo se odnekud”, kažu.
Kada su odlučili odseliti iz Zagreba, oboje su već duboko bili zašli u četrdesete godine života. Neki su im prijatelji i znanci govorili da je to kamo idu – predaleko.
“Kada su došli k nama i vidjeli gdje živimo, svi su kazali da nam je lijepo i da u Bistri imamo sve što trebamo. Ni u jednom trenutku nismo požalili. Mi smo hodajuća reklama za selidbu iz Zagreba”, kaže Valentina zadovoljno.
Na pitanje ima li ičega s čim nisu zadovoljni ili što ih smeta, uglas kažu da su ceste “užasne”.
“Stubička cesta je u katastrofalnom stanju, rupa je na rupi. nadamo se da će to popraviti u dogledno vrijeme”, ističe Krešimir.
Značajno niži režijski troškovi
Troškovi života niži su nego u Zagrebu.
“Struja, voda i plin slično koštaju. Mi smo stavili kolektore na kuću za toplu vodu, imamo i kamin pa ložimo na drva tako da minimalno trošimo na grijanje i toplu vodu. Odvoz smeća plaćamo skoro dvostruko jeftinije nego u gradu. Troškova ima kao i svugdje, ali su puno manji nego što smo ih imali dok smo živjeli u Zagrebu”, kaže Valentina.
Krešimir dodaje da su komunalne naknade za onoga tko odluči kupiti gradilište i graditi kuću u Bistri neusporedivo niže od zagrebačkih.
“Mi smo sve to svojedobno platili dvadesetak tisuća kuna, a u Zagrebu bi tada u trećoj ili četvrtoj zoni sve to platili dva do tri puta više. Ne znam kako sada stoje stvari, ali vjerojatno je i skuplje nego onda”, kaže.
“Sjednemo na terasu i čujemo samo ptice”
Neprocjenjiv je i spokoj koji ondje imaju s pogledom iz dnevne sobe na vrt i šumu iza kuće.
“Kad dođemo s posla, sjednemo na terasu i čujemo samo ptičice iz šume. Ovdje doslovno vladaju mir i tišina”, kaže Valentina.
I ona i Krešimir vole brinuti za svoj vrt. To je, usotalom, bio jedan od razloga da odsele iz grada i sagrade kuću.
“Imamo dvadesetak voćki jabuka, krušaka i breskvi. Imamo bundeve, tikvice, rajčicu, salatu, kelj, luk, češnjak, mrkvu, začinsko bilje… Nakon sjedenja u uredu, rad u vrtu nam je najbolja fizička aktivnost. Zimi više odmaramo, a ljeti radimo u vrtu skoro do mraka. Televiziju tada jedva da uopće gledamo”, govori Valentina.
“Tko god dođe, a nije odavde, susjedi ga uoče”
Sin im je bio sedmogodišnjak kada su preselili u Bistru. On se već jedva sjeća prethodnog života u Zagrebu.
“Pravi je Bistranin. Prijatelji, koji su odavde rodom, naučili su ga bistranskom narječju pa nas svako malo iznenadi nekim novim izrazom”, priča nam Valentina.
Jedan od motiva selidbe iz Zagreba bila je i želja ovoga para da im dijete ide u školu u manjem i mirnijem mjestu gdje su ljudi povezaniji.
“Ovdje se ipak svi međusobno poznaju i u takvoj sredini osjećamo se sigurnije. Ponekad nam ljudi jave da sin nije imao kacigu dok je bio na biciklu (smijeh). Može biti mana, ali je i prednost to što se kroz našu ulicu ne može proći nezamijećeno. Možda zvuči malograđanski, ali s aspekta sigurnosti, pogotovo sigurnosti djece, ovdje nema šanse da dođe netko tko nije odavde, a da ga susjedi ne uoče”, zaključio je Krešimir na kraju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare