Mediji već godinama iznova procjenjuju da će do 2050. godine u oceanima biti onoliko plastike koliko i ribe. Iako nije precizna brojka, istina je da će plastike biti puno i da još ne znamo kako ćemo se riješiti plastičnog otpada.
Dio tog problema odnosi se i na mikroplastiku, odnosno čestice promjera manjeg od 5 milimetara. Pronađeni su u svakom kutku svijeta, od vrhova Himalaja, preko oblaka, oceana, rijeka i tla, do hrane koju jedemo, pa čak i u uzorcima ljudske placente.
Jelena Mutić, redovita profesorica na Kemijskom fakultetu u Beogradu, kaže za stranicu Climate 101 da još uvijek ne znamo razmjere problema, kao ni njegove posljedice, iako se u svijetu polako gradi korpus znanja koji nedvosmisleno govori: ovo je problem koji moramo riješiti.
“Problem je što još ne znamo kako. U laboratorijima diljem svijeta razvijaju se različiti pristupi (toplinski, uz pomoć UV zračenja, biljaka, gljivica, mikroorganizama) ali svi su još daleko od industrijske primjene“, kaže Mutić.
Kaže da su posljedice takvog onečišćenja teško vidljive, a najnovija istraživanja pokazuju da mikroplastika utječe na kemiju tla – odnosno da veže metale iz zemljišnog supstrata i mijenja njihovu bioraspoloživost biljkama.
Kako kaže, to dovodi do promjene njihove pokretljivosti, što znači da neki toksični metali, koji su vezani u tlu u teško dostupnim frakcijama, sada mogu postati dostupniji biljkama, a da je posljedica tog složenog procesa unošenje toksičnih elemenata u prehrambeni lanac.
“Kada govorimo o rješenjima, važno je razumjeti s kakvim se problemom suočavamo. Plastični materijali napravljeni su da traju: kemijski su prilično inertni i fizički stabilni. Budući da se radi o česticama mikrometarskih dimenzija, problem s mikroplastikom zapravo je prvenstveno nedostatak standardiziranih analitičkih metoda za njezinu izolaciju i kvantifikaciju.”
Kaže kako se rješenja za uklanjanje mikroplastike iz okoliša još uvijek razvijaju i malo ih je do sada našlo široku primjenu te da bi tehnike razgradnje trebale imati za cilj razgraditi mikroplastiku na jednostavnije organske tvari – ugljični dioksid i vodu.
No upozorava da razgradnjom mikroplastike ne bi smjeli nastati proizvodi koji su otrovni, već da proces mora biti strogo kontroliran jer se može pojaviti novi problem – proizvodnja još manjih nanočestica.
“Zato je iznimno važno raditi na razvoju metoda kojima je moguće pratiti produkte razgradnje, a prvenstveno na razvoju analitičkih tehnika za kvantifikaciju nanočestica. U borbi protiv mikroplastike, osim smanjenja njezine pojave, od presudne je važnosti i sanacija postojećeg onečišćenja. Postojeće tehnike sanacije, ovisno o vrsti tretmana, mogu se podijeliti na fizikalne, kemijske i biološke, a prema mediju koji se tretira razlikuju se tehnologije primjenjive za tretman vode i tla.”
Mutić, kaže da je u Europi uvedena zabrana ciljane proizvodnje mikroplastike. Ali ovaj problem još uvijek nije dovoljno reguliran.
“Iako je većina rješenja još uvijek daleko od masovne industrijske primjene, optimističan sam – a razlog tome je veliki interes stručnjaka da se uključe u ovo istraživanje, a s istim interesom uključuju se i regulatorna tijela. Onečišćenje plastikom složen je problem koji zahtijeva usklađenu akciju vlada, privatnog sektora, potrošača i civilnog društva; drugim riječima, svi mi.”
Mutić kaže kako problem nije samo u gomilanju plastičnog otpada i svega što taj otpad može izazvati u okolišu, već i korištenje fosilnih goriva kao polazne sirovine za proizvodnju plastike.
Kako navodi, procjenjuje se da će do 2050. proizvodnja plastike činiti 20 posto potrošnje nafte. Jedno od rješenja je sinteza polimera na bazi stakleničkih plinova poput ugljičnog dioksida i metana ili korištenje biomase kao potencijalne zamjene za polimere petrokemijskog podrijetla.
Buduće inovacije, razvoj i dizajn proizvoda trebali bi stoga ciljati na razvoj biorazgradivih polimera, barem za ambalažu za jednokratnu upotrebu.
Svjesni smo kako je današnji brzi način života uveo proizvode za jednokratnu ambalažu u svakodnevni život. Korištenje proizvoda za jednokratnu upotrebu, kao što su čaše i posude za hranu od polistirena, može dovesti do abrazije i oslobađanja mikro i nanoplastike.
“U području gospodarenja otpadnom plastičnom ambalažom i plastikom općenito nužne su temeljne promjene, što je jedino moguće uz nove pristupe transformacije tokova plastičnih materijala uz primjenu koncepta kružnog gospodarstva.”
Kada su prije 60 godina počela prva istraživanja na temu teških metala u uzorcima okoliša – zraku, vodi, tlu, hrani – podsjeća Mutić, bilo je sličnih poteškoća i nejasnoća u kojoj su mjeri pojedini metali štetni, koji su im oblici i oksidacijska stanja su .
„To nije bilo samo područje kojim su se bavili znanstvenici raznih profila, nego i regulatorna tijela. Kako su godine prolazile, propisi su se mijenjali sa znanstvenim spoznajama, ali i razvojem analitičkih metoda kojima su se mogle detektirati niže koncentracije teških metala. Često kažem da smo u istoj situaciji, samo s novim onečišćivačem. Kako se budu razvijale metode, tako će se razvijati i pravilnici, pravilnici, smjernice za rješenja. “Kad se susretnu znanstvene spoznaje, regulativa i industrija, tada ćemo konačno imati jasniju sliku – možemo li i kako doista riješiti problem mikroplastike”, zaključuje Mutić.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!