Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je prije gotovo godinu dana opisao Beograd kao Casablancu, odnosno kao sjecište špijuna. Srpske vlasti pričama o špijunima najčešće žele sebi dati na značaju, opravdati greške ili dsikreditirati političke protivnike, a da su članovi srednjeg ešalona Srpske napredne stranke zanimljiviji obavještajnim službama od civilnog društva, novinara, opozicije, smatra i sugovornik N1 Srbija.
„Nema špijuna koji nisu okupirali naše hotele. privatne smještaje, kuće, zgrade, vile“, rekao je predsjednik tada aludirajući na marokanski grad i luku koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila jedno od većih sjecišta špijuna zaraćenih strana.
On je to objasnio položajem Srbije zbog rata u Ukrajini, ali je od tada više puta istaknuo da strane službe planski rade na urušavanju stabilnosti Srbije. Ta tema je bila aktualna i tijekom listopada, na neformalnom početku predizborne kampanje u susjednoj zemlji, kada je Vučić kao i ranije, u veljači, naveo da „postoji plan stranih službi“ za svrgavanje vladajuće stranke s vlasti, piše N1 Srbija.
Nedavno je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije protjeralo diplomata iz hrvatskog veleposlanstva – zbog špijunaže.
Predrag Petrović, direktor istraživanja Beogradskog centra za sigurnosnu politiku (BCBP), kaže za N1 Srbija da je i tada i sada pretjerana priča da je Beograd,
Casablanca, odnosno da je središte nekih velikih špijunskih aktivnosti. „Naravno da je prisustvo obavještajaca u nekoj zemlji može varirati od toga što se događa u toj zemlji ili okruženju. Moguće da je u nekom preriodu došlo do povećanja broja obavještajaca i većeg interesa stranih država za to što se događa u Srbiji zbog odbijanja da uvede sankcije Rusiji“.
Beč i Bruxelles su špijunski centri
On kaže da postoje gradovi koji zaista jesu središte špijuna ili špijunski centri.
„Jedan od njih je Beč. Pa Beču i samoj Austriji ništa ne fali. S tim se ozbiljne države znaju nositi. Bez neke pretjerane sekuritizacije, odnosno pokušaja nametanja ovog pitanja kao nečeg hitnog, izvanrednog“.
Petrović navodi da Austrija i slične države znaju to iskoristiti kao svoju prednost, a da je uz Beč, jedan od centara i Bruxelles u kojemu je sjedište Europske unije i NATO-a.
“Vlasti u Srbiji na ovaj pokušavaju sebi dati na značaju, opravdati neke stvari, neko nečinjenje ili tako upravljati nezadovoljstvom građana nekom situacijom u zemlji. Najlakše je onda okriviti strane špijune da rovare.”
On pretpostavlja da je to slučaj i s nedavno protjeranim hrvatskim dilplomatom, osobito u svjetlu približavanja izbora u Srbiji.
„Hrvatska je istraživanjima javnog mnjenja u samom vrhu neprijateljskih država i kao takva idealna za plasiranje ovakvih priča. To je posljedica službenih narativa koje vlast vodi posljednjih 10 godina“.
Sporniji bi bili članovi SNS-a od novinara i civilnog društva
Petković podsjeća da se najčešće optužuju zapadne zemlje s kojima Srbija ima dobre odnose, a predsjednik Vučić podršku. On kaže da špijuniranje nije sporno i da je za očekivati da druge službe imaju interesa da prikupljaju informacije, pogotovo zemlje iz okruženja. To po njemu nije toliko sporno.
Ono što je bez dileme sporno jest subverzivni rad, kada se želi utjecati na političko odlučivanje, na smjer kojim ide država. Takav angažman je, kako ističe, daleko opasniji i ozbiljniji. „Ali da netko ide razgovarati s novinarima, ljudima iz civilnog društva, biznismenima i prikupljati informacije koje nisu klasificirane onda tu nema ništa sporno. Meni bi bilo spornije da se sastajao sa članovima SNS-a. Svi obavještajci pokušaju utjecati na donositelje odluka. Oni ‘gađaju’ srednje razine odlučivanja, koje nisu toliko vidljivije i na meti. Najviše se štite najvažniji državni dužnosnici. Ovi na srednjim niovoima su blizu donositeljima odluka, a mogu na manje vidljiv načina utjecati na odlučivanje. Oni su glavna meta obavještajaca“, smatra Petrović.
Prave špijunske afere
Priče o špijunima u Srbije se najčešće se vezuje za neimenovanje ljude, službe i zemlje, ali se prema narativu moglo zaključiti da su najčešći „neprijatelji“ zapadne službe.
U moru neimenovanih slučajeva bilo je i nekoliko pravih.
U rujnu 2016. godine agenti BIA-e uhitili su Čedu Čolovića, srpskog i hrvatskog državljanina, koji je proglašen suradnikom hrvatske Sigurnosno-obaveštajne agencije (SOA). Službeni Zagreb je to demantirao, a nakon sudskog procesa pred Višim sudom u Beogradu, Čolović je navodno priznao da je špijunirao i zbog toga je osuđen na tri godine zatvora. Ne zna se je li do izdržavanja kazne zaista i došlo.
Iste godine zabilježeni su i brojni slučajevi “Havana sindroma”, bolesti koja je pogađala američke diplomate i obavještajce u mnogim zemljama svijeta. Jedan agent CIA-e evakuiran je iz Srbije zbog simptoma karakterističnih za “Havanu”: Migrene, mučnine, vrtoglavice, poremećaji pamćenja…
Godinu dana kasnije pažnju javnosti privukao je slučaj bivšeg američkog marinca, Daniela Davida Corbeta, koji je uhićen u Beogradu jer je u njegovom stanu pronađen pištolj CZ-99 s izbrisanim brojem. Corbet je iste godine oslobođen optužbi.
U studenom 2019. godine, u medijima je objavljena snimka na kojoj zamjenik ruskog vojnog atašea Georgij Kleban navodno plaća izvjesnog srpskog dužnosnika ili časnika. Kleban je nakon toga ostao u Srbiji još nekoliko godina.
U proljeće 2022. godine uhićena su dva državljanina Poljske koji su fotografirali tvornicu Sloboda iz Čačka koja se bavi proizvodnjom oružja i municije. Nije poznato što se dalje događalo s poljskim građanima.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
