Tijekom presude u slučaju Prlić i ostali, Slobodan Praljak je popio otrov. U tom trenutku, tamo ste sjedili i sve gledali. Izgledali ste šokirani viđenim, kako komentirate njegovo samoubojstvo?    

Neću komentirati osobu iz poštovanja prema njegovoj obitelji i zbog svih ljudi kojima je on bio drag, ali mislim da je to bio čin očajnika koji je postao kontraproduktivan. Zašto? Ima nas sedam milijardi koji živimo na ovom planetu, mislim da 6,5 milijardi njih nije znalo da postoji Slobodan Praljak, a pogotovo da je bio osuđen za ratne zločine. Sada, od 7 milijardi ljudi, njih 6,5 milijardi vidjelo je sve na televiziji, čitalo je u novinama i sad znaju tko je bio Praljak, da se ubio i to da se ubio nakon što je sud potvrdio da je ratni zločinac.

Tih 6,5 milijardi ljudi ništa nije znalo o događajima u koje su bili upleteni bosanski Hrvati, bilo kao vojnici, bilo kao političari, a sada znaju. Po meni, bilo je dosta kontraproduktivno, ali ne bih želio više od toga komentirati zato što je to bio jedan nesretan događaj. Nitko ga nije očekivao i, naravno, bio sam šokiran kao i svi ostali.  

O tome se provodi istraga i kad istraga završi možda ćemo znati nešto više.

Da, svi žele arhive, ali to nije nešto o čemu će se odlučivati na nacionalnim razinama. Već je odlučeno od strane Vijeća sigurnosti, arhivi pripadaju Ujedinjenim narodima, administrirat će ih mehanizam, i tako će to biti.

Vjerojatno, za negdje 50 godina ili više, moguće je da Ujedinjeni narodi odluče da arhivi idu raznim državama. Primjerice dokumenti koji su nabavljeni od strane raznih republika možda budu vraćeni upravo tim republikama, ili nešto tako.

Naravno, samo nagađam i spekuliram, ne znam kako će završiti. Ali ne bi me čudilo da Ujedinjeni narodi učine nešto tako.