Kako je Trump od Monroeove doktrine napravio Donro-doktrinu

Kada Sjedinjene Američke Države žele opravdati svoju politiku moći, rado se pozivaju na Monroeovu doktrinu. I sadašnji vanjskopolitički kurs temelji se na više od 200 godina starom govoru Jamesa Monroea. On je bio peti predsjednik SAD-a i posljednji iz generacije tzv. „očeva utemeljitelja“. U Američkom ratu za neovisnost (1775.–1783.) borio se protiv britanske kolonijalne vojske, piše Deutsche Welle.

U vrijeme kada je Monroe 2. prosinca 1823. održao govor naciji – koji će kasnije ući u povijest kao Monroeova doktrina – SAD su još uvijek bile relativno mlada država. Neovisnost su proglasile 1776. godine. Monroe je bio iznimno posvećen suverenitetu svoje zemlje i upozorio je europske sile da se više ne šire na američkom kontinentu te da odustanu od svih kolonijalnih ambicija na tom prostoru.

Samouvjeren nastup mlade nacije

Te bojazni nisu bile bez osnove. Na sjeveru su SAD graničile s Kanadom, koja je tada još uvijek bila britanska kolonija, a na jugu s Meksikom, koji je samo dvije godine ranije bio pod španjolskom krunom. Na sjeverozapadu se nalazila današnja Aljaska, tada teritorij Rusije. Neke države Južne Amerike do 1823. već su izborile neovisnost od Španjolske ili Portugala, dok su se druge još borile za to. Da su europske monarhije pokušale ponovno ih osvojiti i uspjele potisnuti republikanske pokrete, Sjedinjene Države bile bi izolirane – a možda čak i izložene opasnosti od invazije, smatrao je tadašnji američki državni tajnik John Quincy Adams, Monroeov nasljednik na mjestu predsjednika.

Ipak, SAD su imale i razloga za samouvjeren nastup: 1803. godine od Napoleona Bonapartea kupile su golemu francusku koloniju Louisianu za 15 milijuna dolara – novac koji je Napoleonu bio potreban za ratove u Europi. Teritorij SAD-a time se udvostručio i postavljeni su temelji za buduće širenje prema zapadu. Potom je 1819. godine postignut sporazum i sa Španjolskom o preuzimanju Floride.

Drugi rat za neovisnost

Sedam godina ranije, 19. lipnja 1812., SAD su objavile rat Velikoj Britaniji. Napetosti su bile velike: britanski ratni brodovi stalno su plijenili američke trgovačke brodove na putu prema Europi. Britanske pomorske blokade i ograničenja trgovine Amerikanci su doživljavali kao kršenje svog suvereniteta i trgovačkih sloboda. Osim toga, Britanci su oteli tisuće američkih mornara i prisilili ih na službu u Kraljevskoj mornarici. Konačno, Britanci su na području Apalačkog gorja držali utvrđene položaje koji su Amerikancima onemogućavali zauzimanje teritorija starosjedilačkih naroda. Dodatni izvor sukoba bili su i međusobni teritorijalni zahtjevi prema Kanadi.

Britansko-američki rat tadašnji predsjednik James Madison nazvao je i Drugim američkim ratom za neovisnost. Sukob je okončan 24. prosinca 1814. potpisivanjem mirovnog sporazuma. Amerikanci su se tada prvi put osjetili kao međunarodno priznata, neovisna sila.

Sporazum o nemiješanju u europske poslove

Sjedinjene Američke Države, naglasio je James Monroe 1823. godine, nikada se nisu miješale u ratove europskih sila, niti to namjeravaju činiti u budućnosti. Zauzvrat je jasno poručio da se neće tolerirati da „naša prava budu napadnuta ili ozbiljno ugrožena“. Ako bi se to ipak dogodilo, „pokrenut ćemo pripreme za našu obranu“.

U svom govoru Monroe je izričito naveo Karibe i Latinsku Ameriku. Sjedinjene Države, kako je uvjeravao, nikada neće „ostaviti našu južnu braću da budu prepuštena sama sebi“, a svako europsko miješanje ondje bilo bi manifestacija „neprijateljskog stava prema Sjedinjenim Državama“. Zauzvrat bi SAD poštovale opstanak tada još postojećih kolonija.

U početku je Monroeov govor shvaćen kao izraz solidarnosti. Bivše kolonije Sjeverne i Južne Amerike stabilizirale su se kao neovisne države, unatoč europskim pokušajima ponovne kolonizacije. Godine 1867. i Rusija se povukla te prodala Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama.

„Stražnje dvorište“ SAD-a

Početkom 20. stoljeća Sjedinjene Države izrasle su u globalno značajnu silu. Predsjednik Theodore Roosevelt 1904. godine proširio je Monroeovu doktrinu dodatkom poznatim kao „Rooseveltova korolarija“, prema kojoj SAD imaju pravo intervenirati u latinoameričkim državama kako bi, kako je to definirao Roosevelt, spriječile „kronično loše upravljanje“ i „nestabilnost“. Od tada su SAD u očima „južne braće“ doživljavane kao „policajac“, a Latinska Amerika u Washingtonu je tretirana kao „stražnje dvorište“ Sjedinjenih Država.

Još jedno proširenje Monroeove doktrine proglasio je predsjednik Dwight Eisenhower 1954. godine, usred Hladnog rata. Riječ je o tzv. domino-teoriji odnosno domino-efektu, a cilj je bio borba protiv komunizma i sprječavanje da jedna država za drugom počnu padati pod utjecaj Sovjetskog Saveza. Tako je opravdan rat i protiv Sjevernog Vijetnama, a uslijedili su brojni tajni obavještajni zahvati i vojne intervencije u Nikaragvi, Kubi, Dominikanskoj Republici, Haitiju, Gvatemali, Čileu, Grenadi, a nedavno i u Venezueli, kada je predsjednik Nicolás Maduro otet i odveden u SAD.

Trump i Donro-doktrina

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Monroeova doktrina djelomično je pala u zaborav. No Donald Trump pozivao se na nju već tijekom svog prvog predsjedničkog mandata: angažman Narodne Republike Kine „u našem dvorištu“, dakle u američkom „stražnjem dvorištu“, smatrao je nedopustivim kršenjem interesa Washingtona.

U svom drugom mandatu Trump se na to ponovno poziva. „Nakon godina zanemarivanja, Sjedinjene Američke Države ponovno će potvrditi i provoditi Monroeovu doktrinu kako bi obnovile američku prevlast na zapadnoj hemisferi“, navodi se u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji SAD-a objavljenoj 2025. godine.

Nakon uhićenja Madura od strane američkih snaga, Trump je izjavio: „Monroeova doktrina je velika stvar, ali mi smo je višestruko nadmašili – sada je to Donro-doktrina.“

New York Post Trumpovu reaktiviranu Monroeovu doktrinu prvi put nazvao „Donro-doktrinom“

Zapravo je list New York Post Trumpovu reaktiviranu Monroeovu doktrinu prvi put nazvao „Donro-doktrinom“, aludirajući na predsjednikovo ime Donald. „Izraz Donro-doktrina zvuči i kao Don Corleone, asocira na mafijaški stil“, ocijenio je politolog i amerikanist Bernd Greiner za njemački list Süddeutsche Zeitung. I dodao: „Upravo tako Trump vodi svoju politiku. Nepredvidivost je njegova glavna valuta, zajedno s ucjenama i zastrašivanjem – kao kod mafijaških bandi.“

Samom američkom predsjedniku, međutim, naziv „Donro-doktrina“ izrazito se sviđa. Nakon „poteza“ u Venezueli već razmišlja o daljnjim akcijama u skladu s novom nacionalnom sigurnosnom strategijom. „Kolumbija je također jako bolesna i njome vlada bolestan čovjek koji voli proizvoditi kokain i prodavati ga Sjedinjenim Državama“, rekao je Trump. „Ni to neće još dugo.“

A i s Meksikom će, kaže, vjerojatno također „morati nešto učiniti“ – iako „cijeni“ predsjednicu te zemlje. Jer Meksiko, kako tvrdi Trump, kontroliraju narkokarteli.

Tu je i Grenland, koji je navodno na meti Rusa i Kineza – zbog čega je, smatra, potreban američkoj nacionalnoj sigurnosti, jer se Danci s tom prijetnjom ne mogu nositi: „Volio bih postići dogovor na lak način. Ali ako to ne bude išlo lako, onda ćemo to učiniti na teži način.“