Koje alternative Europa ima za naftne rute ako se zatvori Hormuški tjesnac?

Dok vojna eskalacija na Bliskom istoku jača, zatvaranje Hormuškog tjesnaca potaknula je nagli rast cijena sirove nafte i prirodnog plina.

Suočeni s rastućim troškovima energije u svojim zemljama, europski čelnici nastoje spriječiti lančanu energetsku krizu, a posebno su zabrinuti zbog ublažavanja cjenovnog šoka koji se već osjeća na tržištima.

Mnoge europske zemlje poput Italije, Grčke, Španjolske, Poljske i Belgije oslanjaju se na Hormuški tjesnac za uvoz ili preradu. Stručnjaci navode da zatvaranje tog koridora neće prekinuti opskrbu Europe naftom, ali će nastaviti povećavati cijene nafte i remetiti tržišta, piše Euronews.

Smješten između Perzijskog zaljeva i Omanskog zaljeva, tjesnac je uski pomorski koridor koji je u velikoj mjeri pod iranskom kontrolom te predstavlja jedno od najvažnijih svjetskih energetskih "uskih grla“ za promet nafte, kroz koje prolazi oko 20 % globalne proizvodnje.

Johannes Rauball, viši analitičar za sirovu naftu u tvrtki za podatke u stvarnom vremenu i tržišnu analitiku Kpler, procijenio je da bi poremećaji povezani s Hormuškim tjesnacem mogli potrajati još tri do četiri tjedna, zbog čega će Europa i dalje biti izložena povišenim cijenama i nestabilnosti tržišta. Trenutačno cijene nafte uključuju tzv. premiju rizika od oko 15 dolara (13 eura) po barelu.

"Cijene će se početi stabilizirati kada se pojave vjerodostojne naznake američko-iranskih pregovora ili ako se ponovno uspostavi promet kroz Hormuški tjesnac. Očekujemo da će većina premije rizika pasti kada pregovori postanu opipljivi, a uvelike nestati nakon postizanja strukturiranog sporazuma“, rekao je Rauball za Euronews.

Europska komisija u srijedu okuplja tehničke stručnjake kako bi se suočila s novom energetskom krizom, koja dodatno otežava napore bloka da smanji visoke cijene električne energije u pokušaju jačanja industrijske konkurentnosti EU-a.

Iako je uvoz nafte u EU diverzificiran — pri čemu su Norveška (14,6 %), Sjedinjene Države (14,5 %) i Kazahstan (12,2 %) tri najveća dobavljača — nekoliko država članica ipak uvozi naftu iz zemalja Perzijskog zaljeva.

Prema podacima EU-a, Saudijska Arabija činila je 6,8 % ukupnog uvoza Unije u prvih devet mjeseci 2025., a najveći uvoznici bili su Španjolska, Njemačka, Francuska i Nizozemska.

Alternativni pravci za transport nafte

Baird Langenbrunner, istraživački analitičar u organizaciji Global Energy Monitor, rekao je da postoje dva održiva naftovoda koji bi mogli poslužiti kao alternativa Hormuškom tjesnacu.

Prva opcija je saudijski naftovod East–West, kapaciteta 5 milijuna barela dnevno. Proteže se od istoka prema zapadu Saudijske Arabije, od postrojenja za preradu u Abqaiku do Yanbua na Crvenom moru.

Druga alternativa je naftovod Habshan–Fujairah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), kojim se sirova nafta može transportirati do terminala Fujairah u Omanskom zaljevu. No Langenbrunner ističe da je njegov kapacitet znatno manji – 1,8 milijuna barela dnevno.

Nedavno izgrađeni naftovod Goreh–Jask u Iranu teoretski bi također mogao zaobići Hormuški tjesnac, objasnio je, ali ne bez komplikacija.

"Ovaj naftovod nalazi se u Iranu, koji je već pod snažnim američkim sankcijama i čija je infrastruktura izravno izložena vojnim napadima. Osim toga, njegov potvrđeni kapacitet iznosi oko 300.000 barela dnevno, što je vrlo malo u usporedbi s količinama koje svakodnevno prolaze kroz tjesnac“, rekao je Langenbrunner.

U konačnici, samo mali dio nafte koji inače prolazi kroz Hormuški tjesnac mogao bi se preusmjeriti alternativnim naftovodima, u usporedbi s oko 20 milijuna barela dnevno koji prolaze tim koridorom.

Sjeverno more, Sjeverna Afrika i Latinska Amerika

Proizvodnja u Sjevernom moru ostaje jedan od najsigurnijih alternativnih izvora opskrbe za Europu. Sirova nafta iz podmorskih nalazišta u Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu može se tankerima izravno dopremati u europske luke.

Sjedinjene Države i zapadna Afrika također predstavljaju održive alternative, pri čemu proizvođači poput Nigerije i Angole šalju naftu izravno u Europu atlantskim pomorskim rutama.

Sjeverna Afrika, posebno Alžir i Libija, osigurava vrlo kratke mediteranske rute opskrbe prema južnoj Europi. Te pošiljke izbjegavaju glavna svjetska prometna "uska grla“ i imaju minimalnu transportnu udaljenost. Ipak, politička nestabilnost – posebno u Libiji – predstavlja stalni rizik za dugoročnu opskrbu.

Proizvođači iz Kaspijske regije i srednje Azije, poput Kazahstana i Azerbajdžana, nude dodatnu diverzifikaciju. Njihova se nafta obično transportira naftovodima do izvoznih terminala na Crnom moru, a zatim tankerima kroz turske tjesnace u Mediteran.

Dobavljači iz Latinske Amerike, osobito Brazil i Gvajana, mogu isporučivati naftu Europi atlantskim rutama koje u potpunosti zaobilaze bliskoistočna prometna uska grla.