Rusi vratili ukrajinsku djevojčicu: "Dugo sam čekala da dođu po mene"

CNN / Screenshot

Kad je 12-godišnja Kira Obedinska, ratno siroče, odvedena iz svog rodnog grada Mariupolja u bolnicu u području koje kontrolira Rusija u ožujku, nije mogla znati hoće li se ikad više pridružiti preostalim članovima obitelji.

Sada je u Kijevu gdje, svim okolnostima unatoč, sjedi na bolničkom krevetu sa svojim djedom Oleksanderom Obedinskim – i u srijedu je prvi put razgovarala sa CNN-om o tome što je proživjela.

Oporavlja se od ozljeda – medicinske sestre kažu da Kira ima rane od šrapnela po licu, vratu, i nogama. Njeno lice puno ožiljaka i introvertirano ponašanje znakovi su fizičke i psihološke traume koju je pretrpjela.

Obitelj Obedinski rastrgana je ovim ratom. Kirin otac, Jevhen Obedinski, bivši kapetan ukrajinske vaterpolo reprezentacije, poginuo je 17. ožujka u ruskom granatiranju grada. Kira je ostala siroče. Majka joj je umrla kad je Kira bila stara samo dva tjedna.

Nekoliko dana nakon očeve smrti, vojnici koji su govorili ruski su Kiru odveli u bolnicu u regiji Donjeck, nakon što je stradala od nagazne mine pri pokušaju da pobjegne iz Mariupolja zajedno s djevojkom svojeg oca.

“Ruska vojska je brzo došla, zaustavili su dva automobila i odveli nas u Manhuš, u bolnicu, jer smo krvarili. Onda su nas odveli iz Manuša u drugu bolnicu u Donjecku”, kaže Kira.

U ranijoj izjavi za CNN iz Kijeva, Oleksander je ispričao kako se pribojavao da nikad više neće vidjeti svoju unuku, jer bilo je gotovo nemoguće putovati po ratom poharanoj zemlji kako bi ju doveo kući. Rekao je da je pričao s bolnicom u kojoj liječe Kiru, gdje mu je rečeno da će ju nakon liječenja poslati u sirotište u Rusiju.

Njihovo ponovno spajanje, više od mjesec dana nakon što su se posljednji put vidjeli, organizirali su pregovarači iz Ukrajine i Rusije, a do njega je došlo nakon epskog međunarodnog putovanja.

U utorak, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posjetio je Kiru u bolnici da proslave njen povratak, a dao joj je i iPad da se lakše podnese vrijeme dok se oporavlja.

Oleksander kaže da je rekao Zelenskom kako je Kira “umorna, ali sretna” i zahvalio mu za siguran povratak njegove unuke. “Nitko nije vjerovao u to. Ali, hvala Bogu, uspjeli smo”, rekao je za CNN.

Vraćanje Kire s teritorija kojeg kontroliraju pro-ruski separatisti nije bilo lako. Prateći medijsku pozornosti koju je njen problem privukao, ukrajinska vlada je rekla njenom djedu kako su postigli dogovor da ode u Donjeck i tamo pokupi unuku – ali da to neće biti lagan pothvat.

Oleksandra to nije zastrašilo i smjesta se upustio na naporno putovanje koje je potrajalo četiri dana, prvo vlakom u Poljsku pa avionom u Tursku, drugim letom za Moskvu, i zatim vlakom do grada Rostova u jugoistočnoj Rusiji. Nakon još jedne vožnje automobilom do Donjecka došao je konačno do Kire koja je plakala od sreće.

Nakon emotivnog susreta, s bezbroj čvrstih zagrljaja, krenuli su kući, istim putem natrag u Kijev.

U kijevskoj bolnici Ohmatdit, Kira čuva jedinu očevu dragocjenost koju je uspjela sačuvati – njegov mobitel. On je bio njena jedina veza s ostatkom obitelji dok je bila u Donjecku.

Stupila je u kontakt s Oleksandrom – jedinom preostalom rodbinom – logiranjem na Instagram i slanjem poruka djevojci svog djeda kako bi objasnila gdje je završila. Na Instagram objavama iz veljače vidi se kako Kira nevino pozira za selfieje, blaženo nesvjesna kako će joj se život preokrenuti za samo nekoliko tjedana.

Održavanje te veze s njenim bivšim životom bilo je ključno za nju, osobito nakon što se našla u bolnici u Donjecku okružena nepoznatim licima, dok je čeznula za djedom.

“Drago mi je što sam ih mogla nazvati. Ne znam koliko je vremena prošlo”, uzdiše Kira, i dodaje: “Dugo sam čekala da dođe po mene. Čak i u drugoj bolnici, čekala sam… Nedostajao mi je.”

Konačno su se opet spojili 23. travnja, kaže Oleksander, nakon što su se zadnji put vidjeli 10. ožujka. Bolno je svjestan činjenice da nikad ne bi bio u stanju pobrinuti se za sebe i Kiru da ju je pokušao vlastitim snagama dovesti kući, bez pomoći ukrajinske vlade.

“Nikad se ne bi usudio da to napravim sam, naravno. Jer ovaj pothvat je mogao završiti i bez da mene ili Kiru puste nazad”, rekao je.

Dok je bila u Donjecku, Kiru je intervjuirala ruska državna televizija koja je potom emitirala video snimku nje kako veselo priča o tome kako joj povremeno dopuštaju da nazove djeda. Taj intervju je korišten kao “dokaz” da nije bila oteta, kako je to rekao jedan voditelj vijesti.

Međutim, Kira sasvim drugačije opisuje svoje doživljaje. “Ono je bila loša bolnica”, rekla je za CNN. “Hrana je tamo loša, sestre se stalno deru i bolnica je loša.”

Nekoliko tjedana kasnije, Kira se dijelom oporavila od ozljeda, ali bolno se prisjeća situacije kad su uklonili šrapnel iz njenog tijela.

“Odvezli su me u Donjeck po noći, u kolima hitne pomoći. Izvadili su iz mene šrapnel po noći. Iz uha. Puno sam vrištala i plakala, jer sam ih osjećala u svom uhu. I po licu, i na vratu, i na nogama”, rekla je Kira.

Sad na sigurnom u Kijevu, Kira također prepričava što se to događalo u Mariupolju i kako cijela obitelj nije imala sreće kad je pokušala pobjeći iz grada kojeg su sve brže opkoljavale ruske snage.

Prepričava kako je živjela pod granatiranjima i “glasnim eksplozijama” dok se skrivala s djevojkom svojeg oca, Anjom i njenom djecom, među porušenim zidovima njihove kuće. Tenkovi su ušli u grad, kaže Kira i sjeća se kako su ljudi u vojnim odorama prišli njihovom dvorištu.

Kira kaže da je nakon granatiranja u kojem je pogođena njena kuća 16. ožujka cijela obitelj ostala zarobljena u podrumu, dok su im susjedi pomagali da se iskopaju iz ruševina. Njen otac nikad nije izašao iz njih. Sljedeća tri dana Kira – zajedno s djevojkom svog oca i njenom djecom – je provela u skloništu u jednom drugom podrumu, prije sudbonosnog pokušaja da napuste grad.

Dok su trčali, njen prijatelj je stao na minu. Kira se prisjeća da joj je krvarilo iz ušiju nakon tog, i kaže da je obiteljski pas podnio većinu eksplozije. Cijela skupina je preživjela, ali s ozljedama od šrapnela.

Kira kaže da je u tom trenutku ruska vojska – kojoj je pažnju privukla eksplozija – otkrila njihov položaj, pokupila ih i zatim ih odvezla u grad Manhuš gdje im je pružena medicinska pomoć u lokalnoj bolnici. Onda su kolima hitne pomoći odvezeni u Donjeck, gdje se skupina morala rastati, pri čemu je Kira ostala sama, ranjena i prestravljena. Ostali su završili negdje drugdje.

Cijela priča danas izgleda kao dio nekog prošlog života, dok igra igrice na svom novom iPadu i priča o skidanju aplikacija za slušanje glazbe. Ali i kaže da je uzbuđena što bi se uskoro mogla opet spojiti s djevojkom svog djeda.

Dok za obitelj počinje proces vraćanja barem nekakvog privida normale, činjenica da su opet zajedno nudi ogromno olakšanje. Potpuno su svjesni koliko je izgledalo nemoguće da će do toga ikad doći.

“Još uvijek ne mogu vjerovati da se to konačno dogodilo. Jer mi smo u to vjerovali, dok su mnogi tvrdili da je nemoguće. Bio je to doista težak proces”, kaže Oleksander. Kažu da ih je trud koji je predsjednik Zelenski uložio da im pomogne impresionirao, u slučaju koji je privukao pažnju svjetske javnosti.

Ali za Zelenskog, Kira je samo jedna od mnogo ukrajinske djece za koju kaže da su namjerno odvedena u područja pod ruskom kontrolom. Moskva, s druge strane, odbacuje optužbe o prisilnim odvođenjima. Kaže da se radi o lažima, i uzvraća optužbama da Ukrajina ometa njene napore da “evakuira” ljude prema Rusiji.

“Najviše smo zabrinuti za djecu”, rekao je Zelenski kad je došao posjetiti Kiru u utorak. “Djeca su naša budućnost. Borit ćemo se da se svako ukrajinsko dijete vrati kući.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.