Na jugu Ukrajine, grad Herson je oslobođen, ali na istoku, blizu ruske granice, borbe još divljaju, a broj mrtvih raste. U centru za traumu, pod svakodnevnim ruskim granatiranjem, tim bolničara - čiji su mnogi članovi volonteri od početka rata - spašavaju živote. BBC je s njima proveo gotovo tjedan dana.
Krv, željezo, znoj i prljavština prekrivaju zidove i podove ove ukrajinske poljske bolnice. Koliko god medicinsko osoblje ukrajinske vojske ribalo prostorije, metalni miris krvi ne odlazi. Upila ga je odjeća liječnika, a preplavio je i kola hitne pomoći, piše BBC.
“Čak i kada isperete krv, poprskate peroksidom, miris je još uvijek tu. Nikada ga nećemo zaboraviti,” kaže 21-godišnja Valeria, asistentica anesteziologa.
Centar za traumu postavljen je u napuštenoj zgradi gdje preko desetak doktora i medicinskih tehničara živi i radi zajedno pod konstantnom vatrom. Rika artiljerije je konstantna. U pet dana koje je BBC-jev novinar Quentin Sommervile proveo s njima, ruske bombe gotovo svakodnevno padale su oko njihove klinike, a stalno im pristižu ubijeni i ranjeni Ukrajinci.
VEZANE VIJESTI
Brigada, čije ime BBC ne otkriva zbog sigurnosti, već je izgubila dvije lokacije u ruskim napadima, kao i pet bolničara.
Prije rata, Valerija je radila u bolnici sjeverno od Kijeva. Navikla je na traumu. Kaže da nema ništa teže od pokušaja oživljavanja umrlog djeteta. Nije ni riječ rekla svojoj obitelji, već se dobrovoljno prijavila za vojnu službu, a otada spašava živote na najopasnijim ratištima u zemlji.
“Imam najbolji posao na svijetu. Spašavam junake,” kaže ona. “Oni brane nas i ja sam tu da branim njih – da im ne dopustim da umru.”
Kao dio anesteziološkog tima, kaže da je njen posao olakšati bol ranjenima.
Valeria je sitna žena sa širokim osmijehom uvijek na licu. Preko medicinske odore nosi majicu s kapuljačom leopardskog uzorka. Njena vreća za spavanje nalazi se u kutu prostorije, a društvo joj na spavanju pravi njena udomljena mačka, Maryssia.
Liječe stravične ozljede
I dok je svaki dan nepredvidiv, jutra počinju istom rutinom. U 9 sati na radiju svira ukrajinska himna. Tim nakratko stane s poslom i u tišini se prisjeti svih izgubljenih u ratu.
Valeria i njen tim bacaju se na posao kad im u ordinaciju stigne teško ozlijeđeni vojnik. Stenje od boli i uzvikuje “moja ruka.” No njegove ozljede mnogo su gore. Napol je svjestan, ali u kritičnom stanju.
Ima sijedu bradu, izgleda kao da je u pedesetima. Lice mu je prepuno šrapnela, a izgubio je desno oko. Nedostaje mu najmanje jedan prst na desnoj ruci, a teško krvari iz glave.
Njegovo ime je Saša, a novinar gleda s vrata dok bolničari s njim razgovaraju, objašnjavajući mu ozljede. Jedan od kirurga, 39-godišnji Dima, zatvara mu ranu gdje je nekad bilo oko; prsti mu prodiru duboko u Sašinu lubanju. Saša je pod sedativima, no svejedno uspijeva podići ruku i izbrojati koliko prstiju mu je ostalo.
Glavni bolničar, 39-godišnji Ruslan, visok je i ćelav muškarac guste riđe brade. Impozantnog je držanja i ne mora ništa govoriti dok njegovi bolničari rade s pacijentom. Njegov tim komunicira brzim pogledima. Najprije moraju stabilizirati vojnika, a potom ga odvesti do glavne bolnice gdje će ići na operaciju.
Sa strane farmaceutkinja Olja, koja se pridružila vojsci kada je počeo rat, pretražuje vojnikovu odjeću i posprema njegove osobne stvari.
Rat je za Ruslana, profesionalnog vojnika, započeo 2014. kada je Rusija ilegalno anektirala Krim. Ipak, on kaže da je ukrajinska vojska naredne godine iskoristila dobro, a njihovo ponašanje na ratištima sada je na razinama Zapada.
Ipak, nedostaje im nešto što je za vojske Zapada ključno – helikopteri za medicinsku evakuaciju. Umjesto toga, vojnika smještaju u staro britansko vozilo hitne pomoći koje je jedinica kupila za 7.500 dolara. U njega su postavili novi motor i koriste ga za prijevoz pacijenata u najbližu bolnicu, 25 kilometara od njihove klinike. Transport pacijenata je najteži dio posla, kaže Ruslan.
“Svaki put je opasan”
On i Olja idu s vojnikom, a Olja mu pridržava glavu dok vozilo poskakuje po neosvijetljenoj i oštećenoj poljskoj cesti. U daljini bljeskaju eksplozije artiljerije. Ruslan drži muškarčevu ruku, provjeravajući vitalne znakove.
Kaže da ne može ni prebrojiati koliko puta je prošao ovom cestom.
“Svaki put je opasan,” objašnjava. “Ne znamo kamo će ruski okupatori pucati. Ali moramo obaviti svoj posao. Nema veze pucaju li ili ne.”
U daljini na mračnoj cesti vidi se zgrada u plamenu. Divlja vatra jedino je osvjetljenje u blizini.
Roman je za volanom. Vozi sporo, ali ceste postaju sve bolje kako se vozilo približava gradu. Roman ubrzava i pacijent stiže u glavnu bolnicu već sat vremena nakon što je primljen u poljsku kliniku. Preživio je.
Natrag u svojoj bazi, bolničari uzimaju pauzu i mijenjaju opremu, čiste krv i ostatke tijela. Ruslan puši, Valeria pere krv s ruku i potom sjeda u svoj kut. Roman čisti svoje vozilo.
U timu često sami sebe nazivaju mašinom, karikama u lancu ili, kako kaže Ruslan, mehanizmom u vrtnji. Ipak, njihov rad meni se ne čini mehaničkim, kaže novinar: u pristupu pacijentima vidi se suosjećanje i nježnost.
Na tom istom ratištu, ali na suprotnoj strani, pristižu tisuće ruskih regruta. Bez ikakve poštene obuke bačeni su na ukrajinske pozicije i trpe teške gubitke. Pristižu izvješća da Rusi nemaju ni osnovnu opremu za liječenje svojih ranjenih.
VEZANE VIJESTI
Ni Moskva ni Kijev ne otkrivaju potpune podatke o poginulima, ali američka vojska preko satelitskih snimki i drugih izvora procjenjuje da je na obje strane ranjeno ili ubijeno više od 100.000 vojnika od početka ruske invazije.
Rat nije samo stvar oklopa i artiljerije, u ratu je važno održavanje motivacije vojnika. Tu Ukrajina vjeruje da ima prednost.
Dolazak ruskih regruta donio je promjenu. Liječnici i tehničari kažu da se više bave prostrjelnim ranama od metaka, što je rezultat borbi na malom području.
Olja je najtiša članica tima, najsamostalnija. Na pitanje što osjeća za čovjeka čiji je život spasila, kaže: “Svakom pacijentu pristupam s toplinom, želim mu prenijeti mali komadić topline, svoje duše, da ne bude toliko zabrinut. Da mu olakšam barem malo.”
Gotovo svako jutro Olja ide trčati po blatnjavim cestama, dok pored nje tutnje oklopna vozila i tenkovi na putu prema prvim crtama. Za nju je trčanje bijeg, kaže. “Uvijek razmišljam o vremenu kada je bio mir. Znam da će ovaj rat uskoro završiti, da ćemo se vratiti svojim životima i obiteljima, svojim poslovima. Ne želim razmišljati samo o ratu,” objašnjava.
Ovaj tim radi zajedno od početka rata. Kada ih promatrate za stolom, izgledaju kao obitelj, a nisu se međusobno uopće poznavali prije nego je počeo rat.
Izdržali su nevjerojatne užase: zajedno su radili u Buči, Bahmutu, i sada ovdje. Olja i Valeria prisjećaju se kako su u ranim danima rata nosile mrtve i ranjene vojnike kroz šumu i polja na liječenje ili pokope.
“Nemoguće je naviknuti se na to,” kaže Olja. “Strašno je teško vidjeti ranjene vojnike, teško ranjene. Bilo ih je mnogo na mjestima kao što su Buča i Irpin – to su uništeni gradovi. Nemoguće je to riječima opisati.”
Tim je sjeo na večeru, da proslave povratak Jurija, drugog kirurga.
Jedna od stvari koja je obilježila ovaj rat je spremnost Ukrajinaca na borbu. Jurij za razliku od Ruslana nije profesionalni vojnik. Ovo mu je prvi rat, ali on, kao i mnogi drugi u Ukrajini, smatra da je potpuno prirodno da je napustio svoj svakodnevni život i otišao se boriti za svoju zemlju – i svoju obitelj.
“Netko se mora boriti, a netko mora živjeti,” kaže. “Ako rat sve proguta, postat ćemo otupljeni, bezosjećajni, tvrdi.”
Otišao je nakratko kući posjetiti svoje sinove. “Vrijeme je proletjelo,” uzdiše.
Rat je, kaže, odgovornost njegove generacije, tako da njegova djeca mogu živjeti u miru. “Zadovoljan sam što moja žena i djeca ne moraju trpjeti ovaj emocionalni kaos kroz koji mi prolazimo. Mi smo štit koji blokira sav užas koji rat donosi,” kaže.
Sljedeći dan u kliniku utrčava vojnik, bez daha. Podigao je dva prsta, a novinar se pita znači li to dva ozlijeđena vojnika. Ne. Trebaju mu dvije vreće za tijela. Ruslan i ostali pomažu mu, nježno uzimajući nosila s tijelom.
Novinar stoji sa strane i promatra užas. Poginulom vojniku nedostaje gotovo polovica tijela: njegova prsa i trbuh samo su hrpa kostiju i krvi. Bio je u vozilu kada ga je direktno udario projektil iz ruskog tenka. Bez riječi, bolničari pažljivo polažu njegovo tijelo u debelu plastičnu vreću.
Ozlijede koje tim liječi su stravične. Pokazuju mi fotografije na mobitelima jednog vojnika čiji su udovi razneseni, drugog kojemu je kasetno streljivo u trbuhu.
Za Valeriju, najgori dio posla je kada stignu samo razneseni dijelovi tijela nekoliko vojnika koje oni moraju sastaviti i pripremiti za pokop.
“Osjećam toliku tugu kada nam donesu tek dijelove nekoga,” kaže. “Kada ste nekoga pokušali spasiti i niste uspjeli, to je jedna stvari, ali kada ne možete učiniti baš ništa – osjećate se toliko nemoćno. To je za mene najgore, i mislim da nisam jedina.”
Nikada neće zaboraviti najmlađe žrtve.
“Kada vidite da je netko rođen 2003., shvatite da je ta osoba imala tek 18 godina. Oni su vidjeli toliko malo života, možda nikada nisu doživjeli ni prvi poljubac. A vidjeli su toliko smrti, izdržali toliko grozota. Najviše mi je žao mladih. Sjećam se svih njihovih lica, svih ozljeda,” govori. “Sjećam se tih dječaka, koji nisu izgubili borbeni duh, ležali su preda mnom, nedostajale su im ruke ili noge. Šalili bi se sa mnom. Morate se diviti toj snazi. Bez oružja u rukama, imaju toliko moćno oružje u srcima.”
U ratu hrabrost postaje svakodnevna činjenica. Ruslanov tim ima je napretek, a on kaže da posustane samo kada mora otići od kuće i ostaviti za sobom svoje dvije kćeri.
“Pokušam otići brzo, jer što više odugovlačim, one će se više brinuti,” kaže. “Samo im kažem ‘slušajte mamu, pomozite joj’ i odem, pobjegnem.”
Jednu večer, novinar je sjeo s njim na kraju dugog dana. Ruslan cijepa drva i loži kamin, a ostatak tima su ili na dežurstvu ili su se srušili na spavanje. Ruslan često posljednji ide leći. Njegova supruga, također liječnica, šalje mu slike novih krevetića za djecu da bi odabrao koji mu se sviđa.
“Imam samo jednu poruku,” kaže Ruslan. “Mir. Uvijek trebamo mir. Civilizirano društvo… i događa se ovo? To znači da nije dovoljno civilizirano. Kad bismo barem to brže shvatili. Svi mi.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare