Hoće li se radni tjedan skratiti na četiri dana? "Radnici su zdraviji, istraživanje je dalo dobre rezultate"

"Ta tema se reaktualizirala u zadnje vrijeme, ali ona je već dugo dio rasprava vezanih uz polje rada i uvjete rada, pogotovo iz lijevog političkog spektra", kaže Jelena Ostojić, komentirajući mogućnost uvođenja četverodnevnog radnog tjedna.

"Mislim da bismo tu temu trebali malo drugačije sagledati; čudno je da dosad ništa nije napravljeno po tom pitanju, s obzirom na to da kad gledamo kroz povijest, kada je izboren petodnevni radni tjedan i osmosatni radni dan, i kad pogledamo na sve promjene koje su u međuvremenu nastale — od automatizacije, povećanja produktivnosti — čudno je da do danas nije radni tjedan skraćen, tj. da radni sati nisu smanjeni", dodala je Ostojić.

Island otišao najdalje

Ostojić kaže da je tu ideju u SAD-u iznijela progresivna struja demokratskog pokreta, ali da je najdalje otišao Island.

"Države Globalnog sjevera poigravaju se s tom idejom, imamo različite tipove rasprava na tu temu u raznim državama; Bernie Sanders predstavio je model četverodnevnog radnog tjedna i on je sad dio javne rasprave. Najdalje u tome otišao je Island, koji je napravio najopsežnije istraživanje o tome kako bi izgledao taj tjedan od četiri radna dana i smanjenje radnih sati. Napravili su sveobuhvatno istraživanje između 2015. i 2019. koje je pokazalo iznimno dobre rezultate po pitanju dobrobiti radnica i radnika i po pitanju produktivnosti, koja se nije smanjila, što je zanimljivo", kaže.

Dodaje kako je opsežno islandsko istraživanje pokazalo vrlo dobre rezultate, i što se tiče produktivnosti i što se tiče dobrobiti radnica i radnika.

"To istraživanje kaže da smanjenje radnih sati pokazuje dobre rezultate. Mislim da su bojazni po tom pitanju opravdane, jer kako svjedočimo raznim načinima implementacije nekih inicijalno dobrih modela, možemo očekivati svašta. Međutim, zanimljiv je fokus na produktivnost koja se nije smanjila."

Međutim, u nizu kritika vidi i ideološku obojenost ekonomskom doktrinom neoliberalizma, koja je dominantna u zapadnim državama još od osamdesetih godina prošlog stoljeća.

"To nam samo pokazuje koliko smo daleko došli u interpretaciji rada unutar neoliberalne paradigme. Jer mi stalno govorimo o tome da se produktivnost neće smanjiti, kao da nije dovoljno dobar argument da su radnici zdraviji, da je njihova dobrobit znatno veća unutar manjeg broja radnih sati. Mislim da su to jako dobri argumenti, pogotovo uzmemo li u obzir koliko se kroz povijest sama produktivnost povećala, a to se nikad nije odrazilo na neku preraspodjelu ili neke pogodnosti koje bi same radnice i radnici osjetili."

Preduvjet: povećanje snage sindikata

Osvrnula se i na razliku u materijalnim i infrastrukturnim uvjetima na Islandu i u Hrvatskoj.

"Iskustvo Islanda je ponešto drugačije, jer imaju gotovo potpunu pokrivenost kolektivnim ugovorima i veliku sindikalnu gustoću. Sindikati su tu odigrali ključnu ulogu. U Hrvatskoj postoji ta podjela između javnog i privatnog sektora, ali ne treba zanemariti da Hrvatska ima kolektivne ugovore i u pretežno privatnim sektorima, poput trgovine i turizma. Samo treba vidjeti koji su sadržaji tih ugovora i kako se oni mogu unaprijediti, kako se snaga sindikata, koja je prisutna, ne samo u javnom sektoru, može iskoristiti i kako se mogu mijenjati uvjeti rada tim kolektivnim ugovorima."

"Povećanje snage sindikata, sindikalne gustoće, svakako je preduvjet za ispravnu implementaciju i poboljšanje uvjeta rada. Međutim, situacija po tom pitanju nije posve crna u Hrvatskoj, samo to treba bolje iskoristiti, bolje se organizirati", dodaje.

Ostojić se osvrnula i na često ponavljanu tezu o navodnom nedostatku radne snage. Kaže da i to treba podvrgnuti kritičkom promišljanju.

"Neizostavna bi bila sektorska prilagodba ovakvog modela. Ali moramo ovaj manjak radne snage o kojemu je stalno riječ pogledati iz kritičke perspektive. Kada govorimo o manjku radne snage, govorimo o neprestanom povećanju proizvodnje, eksploataciji resursa. To su modeli unutar tržišnog modela na kakve smo navikli i koje ne dovodimo u pitanje, ali krajnje je vrijeme da ih dovedemo u pitanje. I razmišljati o manjku radnje snage ne u uvjetima koje trenutačno imamo, nego u poboljšanim uvjetima rada i kako bi oni utjecali na aktivaciju nekog djela radne snage u nekim sektorima gdje je nedostaje."

"Radnike se treba nešto pitati..."

Dodaje kako model smanjenog radnog tjedna ipak ne bi riješio sve probleme što se tiče odnosa između rada i kapitala na tržištu.

"Ovakav model ne bi riješio sve probleme na tržištu rada. On je poboljšanje uvjeta rada, ali ne bi riješio sve probleme. Moramo se fokusirati na druge aspekte rada koji ostaju problematični i koje treba adresirati."

Kritizirala je i ono što naziva "jednostranom komunikacijom" na relaciji uprava-radništvo.

"Mislim da jednostrana komunikacija na koju smo navikli treba biti stvar prošlosti. Radnike se treba nešto pitati i zbog toga naglašavam moment organizacije i sindikalnog udruživanja. Samo jako, udruženo radništvo može biti pregovarač o svojim uvjetima rada. Kroz povijest, sva unaprjeđenja po tom pitanju dogodila su se kroz radničke borbe i organiziranje. To neće biti nešto što će biti dato, stavljeno na stol i ponuđeno u nekom obliku. Radnici i radnice trebaju aktivno participirati u donošenju tih odluka i u implementaciji takvih modela."

"Na koji način pregaziti?", pita se Ostojić, komentirajući kritiku koja pokušava tvrditi da bi poboljšanje radnih uvjeta u Europi rezultiralo time da bi neki drugi dijelovi svijeta "pregazili" kontinent.

"Postoji neka avangarda u radničkim pravima, ona je definitivno vezana za razvijeni svijet. Mi dan danas svjedočimo gotovo robovskom radu u nekim dijelovima svijeta, ali u nekim modelima rada i kod nas, u Hrvatskoj. Imamo neke modele rada, poput platformskog, gdje su uvjeti rada itekako upitni. To treba adresirati. Ali to nije protuargument za smanjenje radnog tjedna i borbu na tom polju. Međutim, ostali problemi rada ostaju i njih svakako treba adresirati na druge načine", kaže Jelena Ostojić.