Emisija Točka na tjedan na ljetnoj je pauzi. Emitiranje se nastavlja 5. rujna.
Urednica emisije Nataša Božić Šarić na Facebooku je objavila svoj urednički komentar.
“Već neko vrijeme razmišljam o tome da dignem sidro. I ruke. Od novinarstva.
Naporno je. Ako ćemo pošteno, a ne volim drugačije, uvijek je bilo naporno. Svakodnevna porcija kritike servirana je redovno za doručak bez greške, sa i bez argumenata i s godinama sve teže sjeda na želudac. Ja sam od onih koji, eto, čitaju te komentare koji stižu pod tekstove, u inbox, na fejs, Twitter, mailom. Staromodna sam, negdje sam davno ubrala da medij znači posrednik – s jedne su strane elite, moćnici – s druge građani. Pa čitam tako što publika misli i iako znam da to nije reprezentativni uzorak, i da su hejteri nadzastupljeni, ubere se tu i poneki korisni uvid u “stanje nacije”, kao kratki espresso uz tu hrpu govana što nepoznati ljudi onako usputno poseru po tebi na uranak.
Što god da objaviš, zašto si to objavila a nisi se bavila onom drugom temom, o tome pričaš a o mom problemu šutiš, tko stoji iza priče, tko ti je dao informaciju, zašto baš sada, tko te plaća, šta si zvala ovog a ne onog u emisiju, ovaj je dosadan, šta ovog nisi malo jače nagazila, šta gnjaviš ljude i ne daš im da završe rečenicu, ovog prekidaš premalo, a ovog si pustila da priča minut duže, aha! (belo)svjetska zavjera!
Pa onda ona još začini tu svakodnevnu kašu s malo: vidi je što se udebljala, šta je to obukla, vrijeme ti je za frizera, ove naočare Vam, znate, stvarno dodaju godine.. . Pa si lijeva, pa si desna, pa si glupa, šuškaš, srbočetnikuša, katotalibanka, konzerva i teoretičarka lezbokomunizma.
Istovremeno, ako ćeš raditi pošteno, a drukčije ne volim, čovjek se mora dati u to: provariš kroz isti taj načeti želudac sve te tužne ljudske priče i sudbine, sve te ljigaroše i krimose koji su u nekom trenu netko, sve te bezveznjake i egotripere bez pokrića koji za vaše/naše pare vrhunski ne rade svoj posao, ispratiš genijalce i mlade nade na putu od nadahnuća do razočaranja i odlaska sa scene ili iz zemlje. Ako ćeš radit pošteno, treba stalno čitati, proučavat znanstvene radove, analize, pričat s onima koji znaju, sramotiti se pred doktorima znanosti dok ne objasne i tebi i publici, naći balans i znat se stavit u svačije cipele. Al banana, đaba si krečio/čitao/proučavao, dobavljao znanstvenike s drugog kraja svijeta – eno ga tim epidemiologa/inžinjera/politologa/ iz Čekrčića sve prokljuvio u lokalnoj birtiji pa ti istresao što te ide na fejsu. I lajkova milijun, a ti si Hitler.
Pa se pitaš, a šta to meni treba. S 25 godina iskustva, fakultetom, raznoraznim dodatnim edukacijama, vezama i poznanstvima, nije da se ne bih mogla uvaliti u neku upravu za procjenu upravnih vrijednosti uprave. Pa od pola devet do pola pet, plaćica ide i Bog te veselio. Ili, otvorit svoj biznis pa bit svoj na svom, konzultant, PR mag, EU evaluator, radiš kad hoćeš, koliko hoćeš i s kim hoćeš. Šta mi treba da me ljudi pljuju, da se živciram, a ionako mijenjam – pa ono, ništa. Skineš jednog lošeg i korumpiranog političara/suca/službenika/doktora, dođe drugi isti takav ili nešto bolji pa se s istekom roka trajanja i taj pokvari.
Dosta se teško, što bi rekao Ćiro, galvanizirati u tim okolnostima. Al ima tu ono nešto što me redovno sveže za novinarstvo.
Odbijenice! Nema mi ništa draže nego kad mi PR-ovac ministra npr. zadužen za socijalu u roku od dvije minute nakon što sam poslala mail odgovori “Poštovana, ministar nije u mogućnosti doći u Vašu emisiju”. A srijeda je. A emisija je u nedjelju. A umrla je dvogodišnja djevojčica koju su pretukli roditelji. A bili su pod nadzorom CZSS. Pa tako isto “Poštovana,…” kad mom prijatelju Hrvoju u lipnju umre sestra koja ga je njegovala pa on ne zna kako da se opere, ode na wc i obuče se do listopada kad bi mogao ići natječaj EU za osobne pomoćnike osobama s invaliditetom. Pa je isto tako bilo “Poštovana,…” kad su izgorili starci u Andraševcu, pa kad su izgorili starci u Dugom ratu, pa kad je otac bacio djecu s balkona na Pagu…
Kad god dobijem to “Poštovana..” na mail, skoči mi tlak na 800, stisnem zube pa si mislim “e neš majci”. U tim trenucima nepogrešivo znam što sam i što u životu želim biti. Novinar.
Vidimo se u rujnu opet u Točki na tjedan. Evo ga sad i javni poziv ministru Josipu Aladroviću da bude prvi gost Intervjua tjedna. Tema: socijalna politika. Poslat ću upit i mailom”, stoji u objavi na Facebooku.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare