A gdje je revolucija, stoko?

Ivana Dragičević 02. lip 202207:19 > 08:16
Izvor: ANDREJ ISAKOVIC/AFP/N1

Ako živimo u svijetu u kojem su svi Rusi neprijatelji, u tjednu za nama gledala sam u oči neprijatelju.

Točnije, jedno šest do sedam neprijatelja. Prvi neprijatelj bio je moj stari prijatelj Maksim Trudoljubov, veliki ruski novinar i nekadašnji urednik u Vedomostima, pa urednik Meduze, čovjek na Putinovim listama progona, kao i deseci drugih novinara, nevladinih aktivista koji su pobjegli iz Rusije i aktivno govore i pišu protiv ruske agresije na Ukrajinu.

Maksima sam srela na međunarodnoj konferenciji u Beču na koju smo oboje pozvani da govorimo o budućnosti pred nama. On je govorio o budućnosti Rusije. Prvo je osjetio ljudsku potrebu da se ispriča, jer s nama je bilo nekoliko kolega iz Ukrajine. Svaki Rus, kaže, osjeća iskrenu potrebu za isprikom. Maksim je govorio o suđenju ruskom vodstvu za agresiju i ratne zločine kao nultoj točki za kakvu-takvu budućnost na obzoru. Rekao je da bi želio da se Putinu sudi u Rusiji. Još nekoliko Rusa koji su govorili uz Maksima spominjali su snažan potencijal izbjeglih Rusa, njihovu energiju, za neki novi početak, džepove nečega drugoga od onoga što je Putin.

Gledala sam i slušala moje prijatelje Ruse, sada valjda neprijatelje, ako su svi Rusi neprijatelji. Izgubljene po svijetu, kao i nekada sirijske oporbenjake, aktiviste, umjetnike koji su bježali od Assadova režima i sada su i dalje rasijani posvuda. Nitko ih nikada nije okupio, pitao što bi oni, s njima stvarao neku novu Siriju. U Damasku i dalje stoluje Bashar al-Assad.

Razgovor s Maksimom i još nekim Rusima nakon konferencije naveo me na duboko razmišljanje o tome kako ćemo stvarati budućnost nakon ovakve nikad viđene eskalacije? Dok se komunikacija Putina sa svijetom događa otvorenim i tajnim kanalima, dok Kremlj i u ovoj situaciji sije propagandu uzduž i poprijeko i kao taoce drži mnoge Ruse, svi oni koje je taj režim još davno proglasio stranim agentima, koje drži po zatvorima, svi oni koji su ugušeni po svojim kućama prijetnjom 15-godišnjeg zatvora zbog napisanog na društvenim mrežama ili nazivanjem ruske agresije na Ukrajinu ratom, a ne „specijalnom vojnom operacijom“, ne mogu komunicirati. Glasovi su im ušutkani, s njima se ne razgovara. Ti ljudi bez domovine, bili u njoj ili izvan nje, mrtvi ljudski kapitali, nisu bitni za tijek rata, za budućnost Rusije, a posljedično i njenih novih odnosa sa svijetom nakon kraja rata.

Razmišlja li tko kako će ovo završiti? Što će biti dan nakon? Hoće li biti dana nakon? Hoće li Putin biti taj za pregovore? Koliko će velika, na koncu, biti ukrajinska žrtva? Koja je sada pregolema. Nitko, čini se, nije ozbiljno shvatio ni 2008. ni 2014. i 2015. Kakva će biti Rusija kada više ne bude Putina? Ima li koga da se buni? Da ga svrgne. Nakon Lenjina Staljin. A gdje je revolucija, stoko?

Vratit ću sat unazad četiri godine, kada sam objavila svoju knjigu Nejednaki. U njoj je poglavlje „Škola vječne modernizacije“ posvećena kapacitetu Rusije za promjenom. Prognoza onoga što sam slušala i čemu sam svjedočila u Rusiji, nije nimalo obećavajuća.

U poglavlju sam, među ostalim pisala:

„Još u doba početaka «perestrojke» u jednom moskovskom stanu intenzivno se razgovaralo. Bio je to stan, koji je kasnije uz onaj Mihaila Bulgakova, označen kao jedno od ključnih mjesta koja su, svako u svoje doba, bila intelektualni epicentri Rusije. Stan je to u kojemu su živjeli filozof Jurij Senokosov i povjesničarka umjetnosti Lena Nemirovskaja. Iako su bili sovjetski intelektualci, ugodno pozicionirani na društvenoj ljestvici, razmišljali su o povijesnom trenutku u kojemu su se našli i, pokazat će se kasnije, s pravom strahovali da proces disolucije Sovjetskoga Saveza neće dovesti do slobode o kojoj su sanjali. Oko njihova stola u dnevnom boravku tih su se dana, mjeseci i godina izmjenjivali brojni gosti, od novinara, političara i ambasadora do intelektualaca iz cijeloga svijeta. Lena i Jurij na sebe su preuzeli misiju. Govorili su: „Moramo pripremiti Ruse, pogotovo generacije u nastajanju, da utemeljeno razumiju realnost koja bi trebala nastupiti. Od demokratskih procesa, ideje civilnoga društva do, prije svega, ideje odgovornosti i slobode.“

Tako je na ruševinama SSSR-a stvorena Moskovska škola političkih studija, kasnije preimenovana u Moskovsku školu građanskoga obrazovanja. Lena je ubrzano sama naučila engleski i svojom snažnom argumentacijom, promišljanjem promijenjene stvarnosti i anticipiranjem budućnosti krenula u akciju uvjeravanja političara, poslovnih ljudi, novinara, čelnika državnih institucija koliko je za Rusiju potrebno građansko obrazovanje, u doba kada se, barem je tako govorio Francis Fukuyama, povijest navodno primicala svome kraju. Nemirovskaja je stvorila toliko snažnu mrežu poznanstava u cijelom svijetu da se od starta škola, registrirana kao nevladina organizacija, financirala uglavnom novcem zapadnih fondacija i institucija. Generacijama su ondje predavali najveći svjetski umovi, ali ono što je bilo ključno značenje škole jest stvaranje sveruske mreže takozvanih mladih lidera. Onih koji bi trebali „uhvatiti korak sa svijetom“ i na svojim plećima, u svojim sredinama, iznijeti društvenu promjenu.

U školi se po generaciji susretalo i stotinu predstavnika nevladinih organizacija, novinara, perspektivnih znanstvenika, ljudi iz biznisa, političara u usponu, državnih i službenika lokalnih administracija. Osnivač nevladine udruge iz Dagestana tako je mogao otvoreno raspravljati s vlasnikom tvornice iz Rostova na Donu ili mladim članom ruske Dume. Zajedno su slušali što im imaju za reći Chris Coker, voditelj studija međunarodnih odnosa na London School of Economics ili Toby Gati, Clintonova savjetnica za Rusiju, oboje, među ostalim, u upravnom odboru škole. Lena Nemirovskaja, kao njezina službena direktorica, uspjela je za model zainteresirati sve zemlje s istoka, članice Vijeća Europe, koje je postalo i pokrovitelj svih tih škola okupljenih pod nazivom „škole za političko obrazovanje“.

Iza ograde kompleksa u Golitsynu, gdje se održavao ljetni seminar Moskovske škole, te 2010. upoznat ću Rusiju vjerojatno bolje od bilo kojega drugog puta do tada. Međusobno razumijevanje različitosti, argumentirana rasprava suprotnih stajališta te povezivanje sa svijetom i susret mladih Rusa s ekspertima iz drugih zemalja za Nemirovskaju i Senokosova bili su ključna formula za razvoj slobodne misli u Rusiji. „Ovdje se ne govori što da se misli. To bi bila indoktrinacija. Razgovara se o tome kako da se misli“, govorio je Senokosov.

Sloboda i razvoj kritičke misli u novoj Rusiji i dalje su bile nepoželjne kategorije. Ubijalo se novinare, nestajali su političari, u Sibir se sklanjalo nepoćudne oligarhe. Pitanje „tko smo i gdje smo“ vjerojatno je ključno pitanje koje je proganjalo Ruse stoljećima. O pitanjima identiteta i moderniteta napisani su traktati. Od reformi Petra Velikog, Oktobarske revolucije, sovjetskog doba, preko perestrojke i glasnosti do Putinova doba, pitanje identiteta stoji uz svaki pokušaj ruskoga odgovora na univerzalni izazov moderniteta.

„Što je za vas modernizacija?“, upitao je Jurij Senokosov okupljene oko golemoga okruglog stola u dvorani u Golitsynu. Ruke su sijevale zrakom kao da je riječ o natjecanju u znanju. Perspektive su se mijenjale, identitetske pozicije također. Što je to modernizacija za Čečena, što za Čerkeza iz Kabardino-Balkarije, što modernizacija znači u Irkutsku, što u Murmansku, a što u Krasnojarsku… Raznorodnost i kompleksnost velike Rusije i njezinih različitosti za okruglim stolom u Golitsynu polako se otvarala.„

I Moskovska škola doživjela je sudbinu brojnih nevladinih organizacija i neovisnih medija. Proglašena je „stranim agentima“ i morala je prestati s radom na teritoriju Rusije. U knjizi sam tada još napisala: „Povijesni i identitetski kompleksi do danas u ruskoj vanjskoj politici igraju veliku ulogu – od gruzijskoga rata, aneksije Krima, preko rata u Ukrajini, političkih ucjena opskrbom energentima do ulaska u arenu cyber ratovanja i propagande. U Rusiji se danas modernizira uglavnom vojska. Vladimir Putin ne voli protivnike. Još se nitko u političkom smislu nije uspio suprotstaviti njegovoj moći. Dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksijevič pozabavila se mitom o vjerovanju ruskoga liberalnog diskursa u slobodu i demokraciju. Iako su postojali prekrasni snovi o demokraciji, pisala je Aleksijevičeva, oni nikada nisu utkani u državne institucije. Snovi iza kojih je stajala okrutna stvarnost, siromaštvo, strah i, na koncu, vječna težnja za čvrstom rukom koja bi trebala uspostaviti red u zemlji. Neki drugi autori interpretirali su tu čežnju za čvrstom rukom, dubokom autoritarnošću društva, ne samo u političkom smislu nego i u samom socijalnom tkivu. Društvu orijentiranu na kult snage koje ne poznaje ili ne želi iskazati empatiju.”

Prošli sam vikend sasvim slučajno naišla na najavu dolaska Pussy Riot u Zagreb. Čudila sam se kako događaj nije više najavljivan upravo zbog trenutka u kojem se nalazimo. Svatko tko je ikada imao imalo interesa za “modernu” Rusiju razumio je što su te žene izazivale i provocirale u monolitnoj, patrijarhalnoj, brutalnoj autokraciji. Princip borbenog ženskog, zaradio im je robijanje u Sibiru, stalne prijetnje i pritvor. Bile su dio globalno poznate liste Rusa koje se zatvaralo, trovalo, batinalo, pratilo, ali sve to nije bilo dovoljno susjednoj Europi da s vlasnikom izvora energije s druge strane cjevovoda svih ovih godina razgovara drugačije. Paket po paket sankcija, stigli smo i do 2022. i runde za rundom sankcija, nakon Buče i Mariupolja.

Maria Maša Aljohina posljednja je od kolektiva Pussy Riot pobjegla iz Rusije. Prerušena u dostavljača hrane. Deaktivirala je nožnu narukvicu koju je nosila u kućnom pritvoru. Preko Bjelorusije stigla je u Litvu. Iz Berlina, početkom svibnja krenule su na turneju po Europi. U Zagrebu, dakle, srećem nju i još nekoliko ruskih neprijatelja. Neprijateljica.

Aljohina mi priča: “Odlučile smo krenuti na turneju, jer smo kao Pussy Riot htjele objaviti da smo uz Ukrajinu. Napisale smo antiratnu pjesmu u koju smo utkale sve misli o ratu koji je Vladimir Putin pokrenuo protiv Ukrajine. Želim biti jasna, kada kažem da želimo kraj rata, želimo da Ukrajina pobijedi. Jer to je invazija, već su okupirali tri regije. To ne može na tome ostati. Ukrajina treba pobijediti.”

Turneja po zapadu važna je, kaže, ne samo da se vidi da u Rusiji postoji puno glasova protiv Putina, nego i da se pokaže da zapad nije učinio dovoljno da bi kaznio Putina. Upoznajem i Olgu Borisovu, članicu aktivističkog kolektiva, nekadašnju policajku, koja mi kaže da im je važno progovoriti i o zapadnom licemjerju koje ne pomaže transformaciji Rusije: „Kada su duboko zabrinuti ili zbog rata u Ukrajini ili nekad aneksije Krima, a onda izbjegavaju sankcije i dalje kupuju naftu i plin u rubljima, čak i sada.”

Pussy Riot progovaraju o strašnom stanju u Rusiji u kojoj su pritvori puni aktivista za ljudska prava.

“Ruska propaganda pustila je tu strašnu priču da 80 posto ljudi podupire rat, tj. kako je režim zove ‘specijalnu operaciju’ i da nitko ne prosvjeduje. Ali ljudi to čine. I tisuće su u zatvorima i još tisuće čekaju zatvor. Čine se mali akti otpora, koji su u situaciji kada ti za sve prijeti 15 godina zatvora itekako veliki”, kaže mi Aljohina.

Na dan početka rata bila je u pritvoru, bilo je to točno 10 godina nakon prve velike akcije – molitve u crkvi za smjenu Putina koja je Pussy Riot dovela do globalne prepoznatljivosti. Pitam je, vidi li Rusiju poslije Putina ili bez Putina.

“Mi smo Rusija bez Putina, to nije pitanje teritorija, to je pitanje ljudi. Ljudi mijenjaju zemlju i ljudi su zemlja. A ti takozvani ljudi koji su sada na vlasti okupirali su nam zemlju.”

Umorne su od tisuća kilometara vožnje, na granici hrvatska policija privodi jednu njihovu prijateljicu. U bunilu traženja odvjetnika na Dan državnosti i šoka od doživljenog, pita me usput je li to s hapšenjima neka slavenska specifičnost.

Navečer odlazim u Muzej suvremene umjetnosti, gdje nastupaju. Potresna ispovijest golgote koju su prolazile u gulagu Rusije nižu se u političkom performansu. Neki u publici plešu kao da su na koncertu, drugima je dosadno jer ta glazba „nije nešto“. Krik majke kojoj u zatvoru ne daju da vidi sina, krik bijesa protiv patrijarha Kirila i crkve koja kuje Putinov lik i djelo u svetačke prostore, krik razuma i slobode u sudaru s bezumljem i poslušnošću. Na koncu krik posvećen Buči i Mariupolju, novac koji skupljaju za dječju bolnicu u Kijevu. Tužan i mučan prizor, teška i mučna večer.

Mi smo revolucija. Revolucija je u svakome od nas. U očima Aljohine nema straha. Ona samo ide. Krhko malo tijelo majke petnaestogodišnjaka. Sibir, zatvor, ispitivanja, privođenja, suđenja, narukvica za praćenje koja je i dalje, iako onesposobljena, na njezinoj nozi jer je ne može skinuti. Vezice na cipelama koje su joj uzeli u pritvoru više nema, ugurala je umjesto njih vlažne maramice, koje su na cipelama ostale. Spuštam se u čučanj, slikam ih naslonjene na zid ispred ulaza u njezinu sobu. Zrak je težak, mučan, neudahnjiv. Kao Rusija. Kao revolucija. Što je to?

Ivana Dragičević

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar