Osjećaj da padamo dok tonemo u san ima objašnjenje. Što se tada događa u tijelu?

Sve je u redu. Ništa vas izvana nije probudilo – učinilo je to vaše vlastito tijelo. Istraživači sna taj fenomen nazivaju hipničkim trzajem, odnosno početkom sna.

Riječ je o bezazlenoj i gotovo univerzalnoj pojavi. Studija objavljena 2016. godine u časopisu Sleep Medicine navodi da se javlja kod 60 do 70 posto opće populacije, a stvarni bi postotak mogao biti i veći jer su mnogi od tih trzaja toliko mali da ih ljudi ni ne zapamte.

Hipnički trzaji pripadaju širokoj skupini pokreta poznatih kao mioklonusi, odnosno kratke i nevoljne kontrakcije mišića.Štucanje je, primjerice, mioklonus dijafragme. Hipnički trzaj temelji se na istom osnovnom događaju, samo se događa jednom i to u vrlo određenom trenutku.

Pad koji se događa na prijelazu iz budnosti u san

Tonjenje u san nije proces u kojem se jednostavno pritisne prekidač. Riječ je o preuzimanju kontrole između dvaju skupova moždanih sustava, piše Forbes Srbija. Mreže u moždanom deblu i hipotalamusu održavaju nas budnima, dok drugi sustavi potiču san i gase te mreže.

Kako se taj prijelaz odvija, podražajni signal koji tijekom dana održava naše mišiće lagano napetima počinje slabjeti, a mišićni tonus pada prema gotovo potpunoj paralizi karakterističnoj za duboki san.

Taj se prijelaz ne događa u jednom trenutku. Nekoliko minuta dva se sustava preklapaju. Vodeće objašnjenje hipničkih trzaja jest da u tom razdoblju nasumičan nalet aktivnosti u motoričkim putovima prođe prije nego što se inhibicija u potpunosti uspostavi te do mišića stigne kao snažna kontrakcija.

Studija objavljena 2014. godine u časopisu Sleep Medicine bila je među prvim istraživanjima koja su detaljno opisala obrazac aktivacije mišića tijekom tih trzaja. Povezano istraživanje iz 2016. godine pokazalo je da nema pravilnog širenja mišićne aktivnosti s jednog dijela tijela na drugi. Istraživači su to protumačili kao dokaz da signal nastaje duboko u moždanom deblu, a ne u kori velikog mozga.

Osjećaj pada zanimljiviji je dio ove pojave. Među istraživačima sna široko je prihvaćeno mišljenje da on nije uzrok trzaja, nego priča koja nastaje naknadno.

Djelomično "isključena" moždana kora primi snažan motorički signal koji inače ne može objasniti i konstruira moguće objašnjenje – padali ste.

Srodna teorija pozornost usmjerava na vestibularni sustav, odnosno sustav za ravnotežu smješten u unutarnjem uhu.

Kada mišićni tonus naglo padne, mozak bi tu promjenu nakratko mogao pogrešno protumačiti kao početak stvarnog pada te pokrenuti refleks ispravljanja položaja. Riječ je o istom automatskom mehanizmu koji vas spašava kada se spotaknete o rubnik.

Veza s drvećem

Upravo takvo tumačenje pogrešno shvaćenog pada čini hipotezu o životu na drveću posebno privlačnom.

Ako spavate na grani, gubitak mišićnog tonusa nije samo metaforička opasnost. Refleks koji bi trgnuo tijelo, provjerio stisak i ponovno uspostavio položaj prije nego što san u potpunosti preuzme kontrolu doista bi mogao biti koristan, a upravo korisne osobine prirodna selekcija zadržava.

Kako je Jason Ellis, znanstvenik koji proučava san na Sveučilištu Northumbria, napisao u časopisu The Conversation, trzaj bi spavaču mogao omogućiti da provjeri oslonac prije nego što nastupi nesvjesno stanje, osobito ako je zaspao na drvetu.

Podrijetlo iz tog razdoblja doista postoji. Primati su desetke milijuna godina provodili u krošnjama drveća, a većina njih i danas ondje spava.

Majmuni spavaju sjedeći na granama, oslanjajući se na ishijalne žuljeve, odnosno čvrste i zadebljale jastučiće na stražnjici. Veliki čovjekoliki majmuni idu još dalje: gotovo svake noći izrađuju novo gnijezdo za spavanje od savijenih i isprepletenih grana. Navika redovitog spavanja na tlu relativno je novija promjena u našoj evolucijskoj liniji, a ne stanje koje su imali naši preci.

Nema izravnog dokaza

Iskreno govoreći, ne postoji izravan dokaz za objašnjenje povezano s drvećem, a vrlo je teško zamisliti kako bi takav dokaz uopće mogao postojati. Riječ je o vjerojatnoj priči koja je naknadno povezana sa stvarnim fenomenom.

Evolucijski biolozi za takvu sklonost imaju naziv – kritika "spandrels", koju su u radu objavljenom 1979. godine u časopisu Proceedings of the Royal Society B iznijeli Stephen Jay Gould i Richard Lewontin.

Prema toj ideji, nije svaka osobina rezultat prilagodbe. Mnoge osobine tek su nusproizvodi načina na koji je izgrađena osnovna "mašinerija".

Hipnički trzaj tako bi jednostavno mogao biti posljedica nesavršenog prijelaza između budnosti i sna. U tom slučaju ne bi bio ništa više namjerno oblikovan nego štucanje.

Postoji i problem usporedbe među vrstama. Psi, mačke i drugi sisavci koji uopće nemaju naviku života na drveću također se trzaju pri početku sna.

Kada bi taj refleks doista bio posebno povezan sa spavanjem na granama, očekivalo bi se da bude puno snažnije povezan sa životom na drveću nego što je to zapravo slučaj.

Kada "padu" treba posvetiti više pozornosti

Hipnički trzaji postaju češći i snažniji u okolnostima koje održavaju sustav budnosti previše aktivnim dok tijelo istodobno pokušava zaspati. To se, primjerice, može dogoditi zbog kofeina kasno tijekom dana, visokog stresa, nagomilanog nedostatka sna ili intenzivnog vježbanja neposredno prije odlaska u krevet.

Takav obrazac dobro se uklapa u model prijelaza između budnosti i sna: što se dva sustava snažnije nadmeću, prijelaz je neuredniji.

Hipnički trzaji i dalje su bezopasni. Pokreti kojima bi trebalo posvetiti liječničku pozornost razlikuju se od njih. Riječ je o trzajima koji se nastavljaju i nakon što je san već uspostavljen ili se javljaju tijekom dana, pokretima koji uzrokuju ozljede te zbunjenosti i dezorijentaciji nakon buđenja. Takvi simptomi mogu upućivati na sindrom nemirnih nogu, poremećaj periodičnih pokreta udova ili epileptički poremećaj, a ne na uobičajeni početak sna.

Ono što hipnički trzaj zapravo pokazuje jest povezanost različitih sustava. Spavanje iznutra djeluje kao jedinstvena cjelina, ali se zapravo sastoji od odvojenih sustava koji međusobno preuzimaju i predaju kontrolu. Povremeno, tijekom tonjenja u san, jedan od njih popusti djelić sekunde prije nego što je drugi spreman.