Znanstvenici pronašli način da se izbrišu loša sjećanja: Ovo bi moglo potpuno promijeniti ljude, ali...

Profesor neuroznanosti sa Sveučilišta u Bostonu, Steve Ramirez, vrlo osobno razumije koliko teška sjećanja mogu biti razorna. Dok je radio na eksperimentima s memorijom kod miševa, izgubio je bliskog prijatelja i kolegu Xu Liua, koji je iznenada preminuo sa samo 37 godina, piše Nova.rs.

Nakon tog događaja Ramirez nije uspijevao pobjeći od uspomena koje su ga proganjale. Umjesto da se suoči s tugom, pokušao ju je potisnuti alkoholom, što ga je s vremenom dovelo do ozbiljnog problema s pićem.

Prekretnica se dogodila 2021. godine, kada je usred radnog dana shvatio da već ujutro razmišlja o tome koliko još alkohola može popiti, a da do večeri i dalje normalno funkcionira. Nedugo nakon toga uslijedila je intervencija obitelji i prijatelja, a Ramirez je odlučio otići na liječenje.

Kaže da mu je upravo razgovor s drugim ljudima pomogao shvatiti koliko mu je nakon smrti prijatelja nedostajala povezanost s drugima.

Danas svoje bolne uspomene više ne pokušava izbrisati. Naprotiv, one su postale pokretač njegova rada. A ono što je posebno zanimljivo jest da istraživanja poput njegovih pokazuju kako bi jednog dana možda bilo moguće mijenjati način na koji mozak pohranjuje traumatična sjećanja.

Znanstvenici su posljednjih godina došli do otkrića da uspomene nisu trajno „zaključane” u mozgu. Svaki put kada se nečega prisjetimo, memorija se nakratko ponovno aktivira i postaje podložna promjenama. Taj se proces naziva rekonsolidacija i upravo tada postoji mogućnost da se uspomena oslabi, izmijeni ili emocionalno drukčije oboji.

Prvi veliki pomak dogodio se još 2009. godine, kada su kanadski istraživači uspjeli identificirati moždane stanice kod miševa povezane sa strahom. Životinje su prethodno naučene povezivati određeni zvuk s blagim elektrošokom pa bi se ukočile od straha čim bi ga čule.

Nakon toga znanstvenici su uništili upravo te stanice povezane sa sjećanjem. Rezultat je bio nevjerojatan jer miševi više nisu reagirali strahom na zvuk, kao da je uspomena nestala.

Kasniji eksperimenti otišli su još dalje. Ramirez i njegov tim uspjeli su aktivirati određena sjećanja pomoću svjetlosti i kod miševa izazvati reakcije čak i kada nije postojao stvarni razlog za strah. Znanstvenici su zatim uspjeli i ublažiti negativne emocije povezane s određenim uspomenama tako što su istodobno aktivirali pozitivna sjećanja.

U jednom od eksperimenata pokazalo se da pozitivne uspomene mogu trajno oslabiti reakciju straha kod životinja.

Iako su rezultati impresivni, stručnjaci upozoravaju da je primjena ovakvih metoda kod ljudi još uvijek daleko. Izravno mijenjanje moždanih stanica smatra se previše rizičnim i moglo bi izazvati ozbiljne posljedice.

Zbog toga se istraživači danas uglavnom fokusiraju na neinvazivne metode koje bi mogle pomoći ljudima s traumama, posebno onima koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja.

Jedna od najpoznatijih metoda je kognitivno-bihevioralna terapija, tijekom koje se pacijentima pomaže promijeniti način na koji doživljavaju bolna sjećanja.

Koristi se i EMDR terapija, metoda tijekom koje osoba priziva traumatično sjećanje dok istodobno prati određene pokrete, zvukove ili dodire, čime se mijenja način na koji mozak obrađuje uspomenu.

Posebno zanimljivo istraživanje provela je profesorica Emily Holmes sa Sveučilišta u Uppsali. Ona je proučavala zašto su traumatična sjećanja često izrazito vizualna i došla do neobičnog zaključka – videoigra Tetris može pomoći u smanjenju flashbackova.

Tijekom istraživanja osobe su se najprije prisjećale neugodnih uspomena, a zatim igrale Tetris fokusirajući se na uklapanje oblika. Ideja je bila angažirati dio mozga odgovoran za vizualnu obradu informacija.

Rezultati su pokazali da su sudionici imali drastično manje uznemirujućih flashbackova već nakon nekoliko tjedana.

Ipak, unatoč svim napretcima, mnogi stručnjaci smatraju da potpuno brisanje uspomena možda ne bi bila dobra ideja.

Sjećanja, čak i ona bolna, važan su dio identiteta. Ona utječu na naše odluke, iskustva i način na koji razumijemo sebe i svijet oko sebe.

Postoje i ozbiljna etička pitanja. Ako bi netko izbrisao sjećanje na traumatičan događaj, kako bi svjedočio na sudu? Kako bi društvo čuvalo povijest? Bi li čovjek bez bolnih iskustava mogao išta naučiti iz prošlosti?

Ramirez smatra da cilj ne bi trebao biti potpuno brisanje uspomena, nego smanjivanje njihove emocionalne snage.

„Možda možemo utišati bol i strah povezane sa sjećanjem, a da samo iskustvo ostane sačuvano”, objašnjava.

Kada su ga pitali bi li izbrisao uspomene na smrt svog prijatelja, odgovorio je bez razmišljanja.

„Nikada ih nisam želio izbrisati. Ponekad su potrebne godine da bol dobije smisao. Vjerujem da život traje dovoljno dugo da jednog dana shvatimo zašto su nam i najteži trenuci bili važni.”