Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik pokušava voditi politički, a ne ratni konflikt i osigurati si pregovaračku poziciju u kontekstu izborne reforme, tumače analitičari iz Sarajeva, Zagreba i Beograda za Hinu, uz vrlo različite poglede na ideju hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o posredovanju u krizi u BiH.

BiH već mjesecima potresa kriza radi planova srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da Republiku Srpsku učini de facto nezavisnom tvorevinom tako što će proglasiti nezakonitim neke od središnjih državnih institucija poput vojske, pravosudnih tijela i carinske uprave.

Visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt u izvješću o stanju u toj zemlji prozvao ga je “prijetnjom miru i stabilnosti” u BiH. “Dodik će vjerojatno pokušati ostvariti svoje prijetnje, ali ne znamo u kojoj mjeri jer on vodi iracionalnu politiku”, rekao je Enver Kazaz, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu.

Kazaz smatra da je Dodik “pogrešan korak” već napravio u listopadu kad je zatražio da Narodna skupštine RS-a donese zakon koji predviđa uspostavu entitetske Agencije za lijekove i time derogira ulogu koju agencija ima na državnoj razini.

Vlasti u BiH na to nisu reagirale “ni diplomatski ni institucionalno nego histerično-patriotski natječući se tko će izgovoriti više mrzilačkih rečenica”, rekao je Kazaz.

On kao kakvu-takvu olakotnu okolnost vidi činjenicu da je “na djelu konflikt koji Dodik pokušava voditi kao politički, a ne ratni”.

Kaže da je glavni razlog što se Dodik ponaša izazivački “svijest da njemu i njegovom Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) objektivno prijeti poraz na izborima” koji bi se trebali održati u listopadu 2022. “Dodik će stoga krizu razvlačiti do izbora”, procjenjuje Kazaz koji misli da zasad ni Schmidt ni vlasti u BiH “na Dodikove izazove ne odgovaraju na pravi način”.

S druge strane, hrvatski politolog Višeslav Raos tvrdi da “Dodik nema ozbiljnih suparnika” iako je na lokalnim izborima izgubio Banja Luku i ne misli da ga “motivira strah da ne bude reizabran”.

Raos podsjeća da su tzv. bonske ovlasti i jačanje vojno sigurnosnih međunarodnih snaga, osobito u slučaju uspostave entitetske vojske u Republici Srpskoj, postojeći instrumenti za odgovor na Dodikove prijetnje.

No profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu smatra da Dodik, unatoč “eksplozivnim izjavama”, ipak računa na političko rješenje i zapravo “želi osigurati bolju pregovaračku poziciju u kontekstu ove izborne reforme kojom rukovode Amerikanci”.

Raos je rekao da postoji i teza da “Zapad, odnosno Amerika zapravo pušta Dodika da maksimalno zaoštri situaciju kako bi oni mogli intervenirati, ne vojno, nego različitim mehanizmima i vratiti stvari pod svoje” te tako pokazati Rusiji da je predaleko otišla u širenju interesa u BiH i regiji.

Rusija Dodikov “glavni zaštitnik”

Vijeće sigurnosti UN-a podržalo je produljenje vojne misije EUFOR-a, a ruska diplomacija je svoju potporu za to uvjetovala time da se Schmidtu onemogući da osobno podnese izvještaj o stanju u BiH. Cvijetin Milivojević, politički analitičar i direktor beogradske agencije za odnose s javnošću Pragma, upravo Rusiju smatra “glavnim Dodikovim zaštitnikom” iako se srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić postavlja kao da je jedini u stanju “smiriti nestašnog” čelnika RS-a kad to od njega zatraže Washington, Bruxelles ili Berlin.

“Tu lažnu predstavu o nadčovječnoj moći Vučića nad Dodikom često, u svojoj nemoći, podgrijava i sam Zapad, a i Dodik je ne želi potkopavati”, rekao je Milivojević Hini.

Beogradski analitičar također misli da Dodik nema namjeru “proglasiti razdruživanje BiH”.

“Čini mi se da bi on bio zadovoljan vraćanjem dijela (ne svih i ne pod svaku cijenu) nadležnosti koje su entiteti imali prema Aneksu IV Daytonskog sporazuma, koji je izvorni ustav BiH”.

Milivojević problem vidi tome što “zahtjeve iz RS-a koji nisu samo Dodikovi, nego skoro aklamativni, zagovornici unitarne BiH dočekuju ‘na nož’, što je suprotno prevladavajućem raspoloženju Hrvata i Srba prema decentralizaciji”,

Dodaje kako bi mogli doći “radikalnijih zahtijeva i to ne samo iz Banja Luke nego i iz Zapadne Hercegovine” ne bude li dovoljno sluha u međunarodnoj zajednici.

Milanovićeva ideja – “pogrešna” vs. “konstruktivna”

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović rekao je prošli tjedan da bi se predstavnici konstitutivnih naroda u BiH trebali sastati s njim, srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem i turskim Recepom Tayyipom Erdoganom kako bi zajednički pronašli rješenje za krizu u BiH.

Za Kazaza je ta ideja pogrešna i smatra je “žalosnim dokazom” da se sadašnji hrvatski predsjednik od ljevičara i socijaldemokrata prometnuo u nacionalista i zagovornika politike kakvu je prema BiH vodio Franjo Tuđman.

Dodao je kako je bilo kakvo “sekundiranje” i Hrvatske i Srbije u rješavanju sadašnje krize u BiH samo loša usluga toj zemlji i upozorava kako nema nikakve potrebe da o BiH brine turski predsjednik. “Najbolje za BiH je da ni Hrvatska ni Srbija prema njoj nemaju nikakvu politiku”, zaključio je Kazaz.

Raos isto nije sklon toj ideji i bolje rješenje vidi u formatima u kojima posreduju Amerikanci i Europska unija.

Sudjelovanjem Erdogana impliciralo bi se da je on “nekakav pokrovitelj Bošnjaka”, a Raos to ne smatra najboljim načinom da se održi euroatlantska perspektiva BiH.

Uz to, nije siguran je li Milanović “stvorio dobru podlogu da on bude taj pregovarač i posrednik” zbog niza izjava koje su “išle u različitim smjerovima prema BiH”.  Unatoč tome dodaje da je predsjednik pozvan biti u tom procesu jer je Hrvatska među potpisnicima Daytona.

Milivojević, međutim, tu opciju smatra “konstruktivnom”. “Prvo, BiH je i u bivšoj SFRJ ustavno bila definirana kao republika tri konstitutivna naroda – (tada) muslimanskog, srpskog i hrvatskog. Drugo, američki arhitekti Daytonskog sporazuma su, uz sudjelovanje diplomacije Jeljcinove Rusije, poslijeratnu BiH definirali kao zajednicu tri konstitutivna naroda i dva entiteta, što je istaknuto i u preambuli Ustava BiH”, napominje beogradski analitičar,

“Treće, ispod teksta Daytonskog sporazuma su i potpisi predsjednika Hrvatske i Srbije, uz Washington i Moskvu, kao neke vrstu kumova-svjedoka”, naglasio je.

Turska i Erdogan “kao nesporni autoritet za bošnjačku političku elitu, također su neophodan jamac da bi neki eventualni dogovor bio i proveden”, zaključio je Milivojević.

Izborna reforma – poželjan dogovor do kraja godine 

Dužnosnici američke i europske diplomacije Matthew Palmer i Angelina Eichhorst trebali bi sredinom studenog ponovno doći u BiH kako bi posredovali u pregovorima o izmjenama izbornog zakona. Raos navodi da to ohrabruje kako bi se do kraja 2021. postigao “barem nekakav dogovor” zbog preporuke Venecijanske komisije da se izborno zakonodavstvo ne mijenja u izbornoj godini.

Kazaz smatra kako je izborna reforma “u biti svedena na rješavanje problema između hrvatskih i bošnjačkih političkih elita i da je s obzirom na njihova značajno udaljena stajališta teško predvidjeti konačni ishod”.

Milivojević kaže da se pregovori o izbornoj reformi svode na to hoće li Hrvatima biti dozvoljeno da sami biraju i izaberu svog predstavnika u Predsjedništvu BiH i u Domu naroda. “Pošto je to pravo Bošnjacima i Srbima omogućeno, svatko tko iskreno želi opstanak BiH kao zajednice tri konstitutivna naroda, mora podržati taj, skoro pa aklamativni zahtjev Hrvata u BiH”, rekao je beogradski analitičar.

Idući izbori u BiH trebali bi se održati u listopadu 2022., a predsjednik HDZ BiH Dragan Čović ranije je naznačio kako bi ih najveća hrvatska stranka mogla bojkotirati ne izmijeni li se prije toga izborni zakon, odnosno ukoliko se Hrvatima ne zajamči da će sami moći birati svog člana Predsjedništva BiH i zastupnike u domovima naroda državnog i entitetskog parlamenta.