Avdagić: Milanović kaže da se s Rusima nedovoljno razgovara? Tu Plenković radi dobar posao

Konkretno, spomenuo je da izostaje diplomatski dio priče vezan uz sukob Rusije i Ukrajine, da bi zatim dodao da se nedovoljno razgovara na razini Mosve i Zapada kako bi se eventualno rat završio "za stolom". Također, izjavio je i da Fico samo brani slovačke interese, izrazio je i uvjerenje da Rusi ne misle dalje od Ukrajine. Neovisno o tome što se sve zemlje na granici s Rusijom ubrzano naoružavaju i jačaju obranu, s naglaskom na Poljsku. Milanović je izjavio i da većinom navija za slabije "pa je za ukrajinski narod, ali ne i ukrajinsku vlast". Nije pojasnio što zamjera ukrajinskoj vlasti. Nazvao je Vladimira Putina poludiktatorom jer bi "diktator mobilizirao sve u vojno sposobne u zemlji". Ukratko, izraženo suprotan stav od onoga koji zagovaraju vladajući na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem.

"Ne znam zašto predsjednik to govori"

Naravno, nije Milanović jedini državnik koji nudi takvu perspektivu. Na teži način shvatio je to ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, kad je tijekom verbalnog napada u Bijeloj kući Donaldu Trumpu i njegovom potpredsjedniku JD Vanceu objašnjavao da diplomacija ne pomaže ako u njoj sudjeluje samo jedna strana. Oni su uporno tvrdili da treba pregovarati. Zelenski je potom krenuo nabrajati koliko puta se čuo s Putinom, koliko puta vidio i koliko potpisanih sporazuma je lider Rusije izigrao. Nije pomoglo, taj sukob u Bijeloj kući prošao je kako je prošao.

"Ne znam zašto predsjednik govori to što govori, ali tome pristupa jako bazično. Prisjetite se, Trump je u predizbornoj kampanji uporno govorio da će riješiti taj rat brzo, za 24 sata. Nije ni nakon gotovo šest mjeseci ništa uspio riješiti", kazao nam je vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić kako bi pokušao objasniti da se diplomatski napori ne rješavaju jednostrano i da u ovoj priči oko rata u Ukrajini samo jedna strana uporno odbija bilo kakva rješenja osim onih koja si je zacrtala:

"Rusima ne treba teritorij. Rusima ne trebaju voda, nafta ili prirodni resursi. Sve to imaju. Njihove su težnje imperijalističke i to je njihova logika. Jasno da kod nas ljudi slabo razumiju o čemu se radi, logika u Europi ide u drugom smjeru. Ovdje smo završili imperijalističke težnje s krajem Drugog svjetskog rata, otvorene su granice, promiču se ljudska prava i druge vrijednosti pa ono što Rusi pokušavaju ovdje nema smisla. Samim time ni logike. Zato me zanima postoji li netko u Europi da može s potpunom sigurnošću reći da bi Rusija stala na Ukrajini. Ne zaboravite, na Ukrajinu je izvršen brutalan napad i njeni interesi su samim time europski interesi. Jer, danas je žrtva Ukrajina, sutra može biti bilo tko, a vidimo da u pregovorima Rusi žele što im se ne želi dati - povlačenje NATO snaga iz njenog neposrednog okruženja. Ne zaboravite ni da je NATO nastao kao obrambeni savez, baš da bi se male države mogle braniti od velesila. Povlačenje bi značilo izdaju osnovnih načela."

Svejedno, hrvatski predsjednik dovodi u pitanje ulaganja u obranu, dovodi u pitanje ukrajinsku vlast i način na koji s Rusima komuniciraju zapadni političari.

Činjenica radi, od aneksija Krima 2014. do početka rata u veljači 2022., potpisana su dva sporazuma u Minsku (2014. i 2015.), uz posredovanje Njemačke i Francuske, a predviđali su prekid vatre, povlačenje teškog naoružanja, vraćanje kontrole Ukrajine nad istočnim granicama, decentralizaciju i poseban status Donbasa.

Obje strane su optuživale jedna drugu za kršenje sporazuma no Rusija nikad nije priznala da je strana u sukobu, iako su ruski vojnici, oružje i obavještajne službe bili aktivno uključeni u sukobe na istoku Ukrajine. Rusija je podržavala samoproglašene "Narodne republike" u Donjecku i Luhansku, koje nisu pokazivale interes za reintegraciju s Ukrajinom pod bilo kakvim uvjetima koji ne uključuju ruski utjecaj.

Ukrajina nije implementirala političke odredbe, ali inzistirala je da se prvo moraju osigurati sigurnost i povući ruske snage - što Rusija nije prihvaćala. U konačnici, Rusija je izigrala duh sporazuma jer je nastavila vojnu i političku podršku separatistima, uz poricanje vlastite uključenosti.

"Gdje je biološko oružje?"

U drugoj polovici 2021. Rusija je počela gomilati trupe duž ukrajinske granice, tvrdeći da se radi o vježbama i zaštiti od NATO prijetnje. Istodobno je vodila diplomatske razgovore s NATO-om i SAD-om u Ženevi i Bruxellesu, zahtijevala "sigurnosna jamstva" uključujući povlačenje NATO infrastrukture iz istočne Europe i formalno zatvaranje vrata Ukrajini.

Dok su zapadne zemlje bile spremne razgovarati o mjerama izgradnje povjerenja, inspekcijama oružja i vojnim vježbama, odbile su ruske zahtjeve koji bi značili pravo veta nad suverenim odlukama drugih država. U međuvremenu, Rusija je sve vrijeme planirala vojnu operaciju, što je potvrđeno činjenicom da su trupe već bile spremne u trenutku pokretanja invazije 24. veljače 2022.

Zapadne zemlje smatraju da su uložile znatne diplomatske napore da se izbjegne rat, dok je Rusija svjesno iskoristila diplomaciju kao paravan za ratne pripreme. Rusija, s druge strane, tvrdi da je ignorirana i da je “bila prisiljena djelovati” zbog vlastite sigurnosti no za te tvrdnje nije pružila uvjerljive dokaze, a navodni razlozi za rat u međunarodnom pravu nemaju legitimnu osnovu.

"U početku se govorilo i o ukrajinskim biološkim laboratorijima koji bi služili kao oružje protiv ruskog naroda. Gdje su ti laboratoriji? Više se ni ne spominju", kaže Avdagić.

Ipak, Milanović je bio u pravu kad se osvrnuo na bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena. Izjavio je da se samo jednom službeno čuo s Rusima nakon što je rat počeo.

"To je istina, ali on je odmah rekao da svi razgovori prestaju ako Rusija napadne Ukrajinu", objašnjava Avdagić.

Samo u siječnju 2022. održana su tri sastanka američke i ruske strane, ali ništa se nije postiglo. Posljednji, zakazan za veljaču 2022. nije održan zbog ruskog gomilanja vojske na granici s Ukrajinom i priprema za sukob.

"Bilo je više pokušaja da se spriječi rat. Od 2014. smo svjedočili desecima sastanaka i odlazaka najjačih svjetskih političara na pregovore u Moskvu, ali ništa nije pomoglo. U Istanbulu se nakon početka agresije pokušalo naći rješenje, ali Rusija ni to nije privatila. Vjerojatno je Putin tad mislio da će sve biti gotovo za nekoliko dana i da će na taj način pokazati snagu pred Zapadom pa krenuti u ostvarivanje drugih ciljeva, o kojima možemo samo nagađati", ističe Avdagić pa zaključio:

"Ukrajina se bori za suverenitet. Treba li Rusima prepustiti svoj teritorij? Je li isto trebala u Domovinskom ratu i Hrvatska? Žele li Hrvati, Nijemci, Francuzi, Estonci, ili bilo tko drugi, biti dio istočnog bloka? Ukrajinci to ne žele. Želimo li mi kao Europa, u kojoj se njeguju vladavina prava i suverenitet, da se nekoj zemlji oduzima pravo donošenja vlastitih odluka? Kad bi se to zabranilo, da li bi Slovačka i Mađarska mogle ići kontra 25 drugih članica po pitanju Ukrajine? Mnogo je tu pitanja, ali činjenica je da se Ukrajinci bore za svoje interese i svoju sigurnost, a njihov slom bi vrlo lako narušio interese i sigurnost svih drugih u Europi. Može li Milanović garantirati da Rusi ne bi išli prema Poljskoj? Može li to Orban? Može li Fico? Nitko ne može i zato ne treba riskirati. Također, ne treba se pozivati na nacionalne interese, time se gubi smisao ulaska u Uniju, gubi se smisao ulaska u NATO savez. Članice moraju misliti i na druge, ne samo na sebe. Prije ili kasnije će ta pomoć biti potrebna i onima kojih se sad rat u Ukrajini možda ne tiče direktno. Potrebno je izbjeći krajnosti i pronaći kompromise. Ili, kako volim reći, moramo plivati u srednjoj struji. Iako ne vjerujem da njihove poruke o ovoj temi dopiru do građana, moram reći da po pitanju odnosa prema Ukrajini i Rusiji Plenković i njegova Vlada rade dobar posao."