Čorak: Hrvatska bi mogla imati nuklearnu elektranu između 2033. i 2035. godine

Čorak je govorio i o mogućim lokacijama, troškovima koji se u svijetu dramatično razlikuju ovisno o tehnologiji i izvođaču te sigurnosti nuklearne energije i zbrinjavanju radioaktivnog otpada.

Povod za razgovor bila je nedavna izjava predsjednika Zorana Milanovića da bi Hrvatska trebala razmišljati o izgradnji vlastite nuklearne elektrane. Čorak kaže da takvu raspravu zagovara već više od dvije godine.

„Mene veseli čuti da je predsjednik dao takvu izjavu, ali želim napomenuti da sam prije više od dvije godine pokrenuo inicijativu da je Hrvatskoj potrebna nuklearna elektrana“, rekao je.

"Napravljeni su važni koraci..."

U međuvremenu su, ističe, napravljeni važni koraci, među kojima posebno izdvaja donošenje Zakona o nuklearnoj energiji. Milanovićevu izjavu smatra važnom i zbog potrebe za širokim političkim konsenzusom.

„Za jedan tako veliki projekt izuzetno je bitno imati politički konsenzus. To je objekt koji ima životni vijek gotovo 80 godina. To nije generacijski, nego višegeneracijski projekt.“

Nuklearnu energiju vidi kao jedan od ključnih elemenata budućeg hrvatskog elektroenergetskog sustava koji bi zemlji mogao osigurati veću samodostatnost, sigurnost opskrbe i priuštivu cijenu električne energije.

Energetsku samodostatnost pritom povezuje i s nacionalnom sigurnošću. „Zemlja koja nema energetsku samodostatnost praktično može svakog trenutka ostati u mraku. Elektroenergetika je ključni element svakodnevnog života, sigurnosti građana, ali i sigurnosti gospodarstva i njegove ekonomske pozicije.“

"Hrvatska nije početnik u nuklearnoj energetici"

Čorak podsjeća da Hrvatska u nuklearnom sektoru ne kreće od nule. Još sedamdesetih godina tadašnji sustav planirao je dvije nuklearne elektrane – jednu na području Slovenije, a drugu na području Hrvatske. Nakon Krškog provedene su pripreme i za elektranu u Hrvatskoj.

„Napravili smo kompletna istraživanja, ne samo lokacija nego i gorivnog ciklusa, izbora tehnologije i uključivanja domaće industrije. Raspisali smo i tender, dobili ponude i bili pred donošenjem odluke o izboru izvođača.“

Projekt je zaustavljen nakon odluke o moratoriju, koju Čorak opisuje kao političku, a ne tehničku odluku.

Kaže da Hrvatska i danas raspolaže dokumentacijom izrađenom u to vrijeme te da je sa svojim timom radio na njezinu ažuriranju.

„Mogu odgovorno kazati da sam sa svojim timom izvršio ažuriranje te dokumentacije i utvrdio da ona, s ažuriranim podacima, praktično udovoljava najstrožim kriterijima u okviru Europske unije i onome što je propisala Međunarodna agencija za atomsku energiju.“

Zbog toga smatra da bi Hrvatska, nakon donošenja potrebnih političkih i organizacijskih odluka, mogla početi razgovore s potencijalnim ponuđačima.

Elektrana između 2033. i 2035.?

Najveću prepreku Čorak ne vidi u tehnologiji, nego u mogućem kašnjenju s donošenjem odluka.

„Odluke koje treba donijeti Vlada moraju se donositi paralelno i na njima se mora raditi paralelno. Ne možemo si dozvoliti da radimo u seriji – nakon jednog koraka drugi, pa treći. To će nam odnijeti puno vremena.“

Prema njegovoj procjeni, Hrvatska bi vlastitu nuklearnu elektranu trebala imati između 2033. i 2035. godine.

„Brzo je, ali dostižno. Ako se organiziramo, a mislim da imamo sve pretpostavke da se kvalitetno organiziramo, sigurno možemo doći do tog cilja.“

Jedna od ključnih odluka bit će izbor tehnologije i izvođača. Čorak smatra da bi Hrvatska trebala omogućiti svim relevantnim ponuđačima na svjetskom tržištu da predstave svoja rješenja, a zatim ih usporediti na temelju tehničkih i ekonomskih analiza.

Naglašava i da izgradnju nuklearne elektrane ne treba promatrati samo kao kupnju energetskog postrojenja.

„Takav projekt je razvojni projekt. Nije to samo kupnja, kao kada kupite automobil. Takav projekt ima bitan utjecaj na razvoj ukupnog gospodarstva, a posebno područja u kojem će nuklearna elektrana biti locirana.“

Lokacija na Dunavu

Čorak kaže da su u ranijim istraživanjima detaljno razmatrana dva lokaliteta, a posebno ističe lokaciju na Dunavu.

Prema njegovim riječima, ona ima kapacitet za četiri jedinice od po 1.300 megavata, što ostavlja mogućnost budućeg širenja, a geološke i seizmičke okolnosti smatra povoljnijima.

To bi, tvrdi, Hrvatskoj omogućilo i izbor standardiziranog, već provjerenog rješenja umjesto posebno prilagođenog projekta.

„Zalažem se u prvom redu da idemo u rješenje koje je potvrđeno, koje ima sve elemente potvrde po pitanju roka izgradnje, cijene i koštanja.“

Od nekoliko milijardi do višestrukog prekoračenja troškova

Jedno od najvećih pitanja je cijena. Čorak upozorava da se troškovi nuklearnih projekata u svijetu danas kreću u iznimno širokom rasponu.

Kao primjer navodi projekte zapadnih kompanija kod kojih je došlo do velikih prekoračenja rokova i troškova. Za jedan francuski projekt naveo je da je prvotno bio ugovoren na 3,3 milijarde, a završio s troškom od oko 24 milijarde. Za američki projekt Westinghousea s dva bloka naveo je rast troška s oko 13 na 34 milijarde.

S druge strane, ističe projekte Južne Koreje u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

„Korejanci su u Emiratima izgradili četiri bloka po 1.450 megavata za manje od 24 milijarde dolara.“

Kao još jedan primjer navodi kinesku nuklearnu industriju, koja je izgradila vlastiti proizvodni i dobavni lanac te danas serijski gradi nuklearne elektrane.

„Bitno je da oni imaju kompletan proizvodni lanac dobave koji im omogućava da elektranu završe u redovnom roku. Rokovi izgradnje imaju bitan utjecaj na konačnu cijenu elektrane. Vrijeme je novac.“

Zbog toga, kaže, cijena sama po sebi ne bi smjela biti jedini kriterij pri izboru izvođača – potrebno je analizirati tehnologiju, pouzdanost dobavnog lanca, iskustvo gradnje te sposobnost završetka projekta u ugovorenom roku.

Što je s nuklearnim otpadom?

Čorak se osvrnuo i na jedan od najčešćih argumenata u raspravama o nuklearnoj energiji – sigurnost elektrana i zbrinjavanje radioaktivnog otpada. „Nema zelenijih ljudi od onih koji rade na sigurnosti nuklearne elektrane“, rekao je.

Tvrdi da se pri izgradnji i radu nuklearnih elektrana zaštiti okoliša i sigurnosti posvećuje iznimno velika pozornost, a kao domaći primjer navodi Nuklearnu elektranu Krško, koja radi više od četiri desetljeća.

Kada je riječ o nisko i srednje radioaktivnom otpadu, podsjeća da Hrvatska već mora riješiti pitanje njegova zbrinjavanja zbog svojih obveza povezanih s Krškim, ali i zbog radioaktivnog otpada koji nastaje u drugim sektorima, uključujući zdravstvo i industriju.

Visokoradioaktivni materijal, odnosno istrošeno nuklearno gorivo, Čorak ne promatra isključivo kao otpad.

„Ono u osnovi nije otpad. To je gorivo za sljedeću generaciju nuklearnih elektrana koje će biti temeljene na korištenju takozvanih brzih neutrona.“

Kao dio budućeg razvoja spomenuo je i male modularne reaktore te nove tehnološke koncepte poput TerraPowera. Smatra da bi takva rješenja dugoročno mogla imati i dodatne primjene, primjerice korištenje proizvedene topline za grijanje Zagreba.

„Sva ta istraživanja koja smo napravili dugoročno trebaju Hrvatskoj osigurati sve pretpostavke da može imati kvalitetnu energetsku sigurnost“, zaključio je Čorak.