Kad se mora, može se

U povorci je bilo i lijevih i desnih i "običnih" jer problem je zahtijevao takvu širinu i šarolikost kako bi izrečene poruke bile glasnije i jasnije. Govorili su oni koji su trebali govoriti, a po prvi put na jednom takvom prosvjedu broj okupljenih pao je u drugi plan.

Prethodno su upućeni i zahtjevi Vladi, a premijer se s ministrima tri dana ranije pojavio u Gospiću i rekao kako "proces sanacije ima novu dinamiku i novu brzinu". Vlada je reagirala brže i poduzetnije nego danima i tjednima ranije kada je o tamošnjem otpadu komunicirala svisoka. I ovoga puta je premijer Andrej Plenković komunicirao na svoj apaurinski način no iz svega što je slijedilo bilo je jasno da je prosvjed poprilično uzdrmao Vladu i HDZ.

I dobro je da je tako. Prosvjedi tomu i služe.

Ipak se može

Pa su već ovoga tjedna povučeni potezi koji su, koliko god ih u Banskim dvorima nastojali prikazati očekivanim hodogramom Vlade, nesumnjivo bili uvjetovani prosvjednim upozorenjem.

Drugim riječima, ipak se može.

Sjetimo se Plenkovićeve konferencije za novinare prije mjesec dana na kojoj je dospijeće slučaja Gospić u žižu javnosti nazvao "panikom, histerijom i fabrikacijom oporbe". Plenković se time fokusirao na opoziciju, ne na Gospićane i Ličane, htijući ovim prvima izbiti iz ruku konkretne političke adute kojih je odjednom bilo pregršt. Kakva inflacija, kakva fašizacija.

Kasnije je miniranjem sjednice Odbora za zaštitu okoliša u Gospiću, a zatim i očekivanim ishodom izvanredne sjednice Sabora, Plenković u znatnoj mjeri uspio odbiti oporbeni desant. No s prosvjedom je ipak bilo drugačije usprkos prethodnim prozirnim pokušajima da se prikaže politikantskim, čak i antihrvatskim skupom.

Tri godišnja doba tražio čovjeka

No ovoga tjedna premijer je ponovio komunikacijsku taktičku grešku u trenucima kada komuniciranje s javnošću biva politički presudnije nego u ijednoj ranijoj krizi kroz koju su prošle njegove Vlade.

Napokon je procijenio kako je vrijeme za imenovanje novog glavnog državnog inspektora. Tako se, naime, izrazio na onoj čuvenoj pressici prije mjesec dana rekavši kako će novog glavnog državnog inspektora imenovati "kada procijeni(mo) da treba".

Možda se naivno mislilo da premijer traži osobu koja će biti izvan stranačkog okvira - da se ne bi ponovio Mikulić - što bi u ovom trenutku bio snažan politički potez. No na koncu je iz očito sve kraćih rukava izvukao još jednog stranačkog aduta, Tončija Glavinića, dosadašnjeg državnog tajnika u Ministarstvu prostornog uređenja. Tri godišnja doba trebala su mu da čovjeka za tu, u sadašnjim okolnostima silno važnu funkciju izloženu javnom nepovjerenju, opet nađe u stranačkom bazenu.

Urušeno povjerenje

Koliko god odabrani Glavinić možda bio dobar izbor, poruka je loša jer javnost je nakon Mikulića očekivala nekoga barem prividno stranački neovisnoga. Bit će da se u ovoj dekadentnoj fazi desetljetne vladavine Plenković i dalje osjeća nedodirljivim. Oporbu je ili anestetizirao ili monetizirao, ali mu je građanski aktivizam motiviran gnjevom i strepnjom zbog otpada u dojučer netalasajućoj stranačkoj utvrdi iznjedrio veći problem.

Iako se za taj problem znalo, nije se reagiralo na vrijeme. Odgovornost je došla u pitanje, također i kredibilitet. Zbog toga svi spominjani rokovi i propisi i procedure oko raščišćavanja podmuklo zakopanog ili razbacanog otpada u Gospiću i drugdje građanima ne zvuče uvjerljivo. Ušlo se u opasnu spiralu možda ne većinskog, ali vrlo glasnog nepovjerenja u institucije. Traže se brza rješenja čak i kada je jasno da takva nisu moguća. Bačeno je sjeme sumnje i svako iole veće mjesto postaje u očima svojih stanovnika tempirana ekološka bomba.

Fragmentacija svenarodnog bunta

Kada je pod jednim takvim pritiskom zaprešićka Tabak Grupa povukla ponudu za uklanjanje i zbrinjavanje (u Zaprešiću) prvih 650 tona (neopasnog) otpada iz Gospića, Vlada je prečicom odlučila da taj otpad bude spaljen u dvjema cementarama - Holcimu u Koromačnom i Nexeu u Našicama.

Očekivano, ni tamo ga ljudi neće. Bune se, pripremaju peticije, najavljuju prosvjede, postavljaju pitanja, ali stručne odgovore uglavnom unaprijed odbacuju.

Time počinje svojevrsna fragmentacija svenarodnog "gospićkog" bunta i sljedeća faza prosvjeda protiv opasnog otpada u Gospiću lokalno se sažima u poruku: Neka ostane tamo! Jer nitko taj ili neki drugi otpad - benkovački, poznanovečki, varaždinski... ne želi kod sebe.

U svakom mjestu jedna energana

Svi bi da se problem otpada riješi, ali "ne u mom dvorištu".

Pa tako u jedinoj članici Europske unije ijedne spalionice, odnosno energane slušamo priču po čijoj bi izvrnutoj logici svako iole veće mjesto trebalo imati energanu samo za svoj otpad jer nijedno neće tuđi. U toj priči, koja se po onoj spirali nepovjerenja sve brže odmata, otpad "u" Gospiću postaje otpad "iz" Gospića. Veliki teret svima, ponajprije vladajućima.

Ekološke teme, na domaćem političkom horizontu do sada jedva vidljive, odjednom rastu potpirene ugrozom života i zdravlja, postajući razorne. A kad nagrnu u prvi plan ni stranačke stege ne mogu ih više čvrsto zauzdati.