Dabogda crkli i Dubai i Hrvatska

Boris Dežulović 22. ožu 202211:51 > 12:07
boris dežulović
Izvor: Tanja Draškić Savić

Recimo da je 1721. godina. Posada nekog mletačkog trgovačkog broda pred fortunalima juga traži zaklon u hvarskoj luci, gdje će se mornari od pljuska skloniti u neku konobu, pa će gazda - stari jedan vinogradar, recimo da se zove Paskvalin - iskoristiti priliku da zaradi koju liru. Žale se onda i on i oni na nadošla teška vremena, pa se ne zna kome je teže, našem ubogom hvarskom težaku ili presvijetlom mletačkom duždu.

Pričaju tako mornari kako Mletačka Republika nije više što je nekad bila – Portugal je preuzeo pomorski primat, nakon petnaest godina uzaludnog Morejskog rata Turci su prije dvije-tri godine vratili i samu Moreju, rat je potpuno iscrpio Serenissimu i ispraznio joj kasu – pa oni moraju smišljati nove luke i nova čudesa za bogatu vlastelu. Upravo se, eto, vraćaju s Levanta i Veneciji za njen hiljadu tristoti rođendan nose u tovaru sanduke najljepših dragulja koje će ruke njenih gioielliera i vratovi njenih cortigiana ikad vidjeti, prekrasne bisere iz malog nekog ribarskog sela na punti Arabije koje je na kartu svijeta onomad zapisao još slavni venecijanski trgovac Gasparo Balbi.

Nigdje u poznatom svijetu, priča se po levantinskim lukama, nema tako raskošne i bogate ljepote u tako bijednim i siromašnim rukama kao što su anđeoski bijeli biseri na prljavim dlanovima gladnih berača iz tog malog ribarskog sela na obali Perzijskog mora, tužne naplavine sirotinjskih kućeraka od blata koju nazivaju Dibei.

Stari Paskvalin onda dolijeva mletačkim mornarima vino i priča kako će bogami i Hvar završiti kao taj, kako ste rekli, Dibei, jer sve otkako je moćna Serenissima izgubila morski primat i počela odustajati od istočnog Mediterana, oslabljena mitom i korupcijom plemstva propada i proslavljena hvarska komuna, sve što ostane u gradskoj škrinji odlazi u Veneciju – priča se da će i sjedište svoje jadranske flote Republika premjestiti u Kotor – pa gazda Paskvalin, eto, umjesto vinove loze za duždevu mornaricu sada mora saditi masline za sebe i djecu.

Da barem u Jadranu ima školjki bisernica kao u Perzijskom moru, da barem biseri rastu na maslini, kaže onda domaćin pokazujući tanku mladicu što ju je taman spremio posaditi, pa se u jadu smiju i on i podnapiti mornari.

Dabogda crkla Venecija, dabogda propala prije nego ova maslina baci prvi plod, kaže sutradan naš starac iskopavši na gornjoj međi rupu lakat za lakat, pa nježno položi onu tančicu i zatrpa je crvenom zemljom. Neće toga ploda biti za njegova života, ali bit će ga za djecu i unuke, da jednog dana pokažu staro, čvornato stablo grana prigiblih pod teretom kvintala maslina i kažu: ovo su masline nona Paskoja, Paskvalinovi perzijski biseri.

Starac, naravno, nije doživio sedamdesetak godina kasnije čuti kako je s Napoleonovim osvajanjima zaista s karte poznatog svijeta zauvijek nestala ohola Mletačka Republika, ali njegova maslina – sad već veliko stablo grana prigiblih pod teretom kvintala zelenih bisera – jest.

Doživjela je tako Paskvalinova maslina i pad Venecije i pad hvarske komune i novu austrijsku vlast, rasla je, granala se i gropala zapamtivši poslije i kratku francusku upravu i povratak Austrije, i kratku talijansku upravu i Kraljevinu Jugoslaviju i Nezavisnu državu Hrvatsku i Titovu Jugoslaviju, i dočekala novu Hrvatsku. Nasljednici gornje međe odavno se više nisu sjećali ni koji je ni čiji uopće čukunčukundjed posadio onu prekrasnu, raskošnu staru maslinu.

Devet država pod devet kruna i zastava pregrmjela je tako stara maslina u tih tri stotine godina, a da se nije makla sa svoje gornje međe. I svih tih tristo jeseni davala prekrasne zelene bisere, kao da su sad ubrani s dna Perzijskog mora, a ne sa stare čvornate masline uvijene oko sebe same, najljepše na cijelom otoku Hvaru.

Onda je jednog dana na otok došao bager, zabio svoje čelične zube u među i istrgnuo staru maslinu iz zemlje, pa je zajedno s kubikom crvene rodne grude ugurao u veliki plastični pitar. Onda je kasnog ljetnog dana prošle godine – već se starica okitila sa hiljadu malih zelenih bisera – veliki pitar zajedno sa starom maslinom stavljen na kamion, pa ukrcan na brod. Onda je stara maslina drevnim morskim brazdama otputovala na Levant, pa prošla kroz Sueski kanal, oplovila Arabiju i uplovila u Perzijski zaljev, stigavši na koncu u ubogi mali Dibei, selo siromašnih berača bisera iz onih davnih priča Gaspara Balbija i mletačkih mornara.

Osim što taj Dibei više nije bio ni ubog ni mali: onih dana koje pamti još samo Paskvalinova maslina, u doba kad je Mletačka Republika pala pod habsburšku krunu, u tom je malom ribarskom selu sagrađena tvrđava Al Fahidi, prva građevina od kamena, i siromašno selo Dibei postalo je utvrđeni gradić koji je izrastao u danas slavni Dubai, čudograd kakav svijet nije vidio.

Staru hvarsku maslinu kamionom su onda prevezli blještavim avenijama između nepojamno ogromnih staklenih tornjeva, šarenih fontana, zlatnih palmi, umjetnih jezera i sto drugih čuda: eno bogami i pravi pravcati venecijanski kanal s mostovima i gondolama, da je stari Paskvalin živ umro bi od sreće kako je ohola duždeva Republika završila kao plastična replika za ukras i veselje bogatih šeika.

Staricu su na koncu dovezli pred veliku ostakljenu zgradu i unijeli u beživotni, sterilni bijeli hol nalik čekaonici neke bogataške zubarske ordinacije, ili još bolje, kakvom luksuznom auto salonu, pa je nasadili nasred prostorije, uz dva milijuna eura vrijedan neki trkaći automobil.

Tako je stara maslina prije šest mjeseci, rujna 2021., završila pet hiljada morskih kilometara daleko na južnom istoku, kao živ ukras hrvatskog paviljona na svjetskoj izložbi Expo u Dubaiju, okružena golemim ekranima, digitalnim atrakcijama i Rimčevom Neverom, hlađena klimatizacijskim sustavom i osvijetljena reflektorima sa simuliranim dnevnim svjetlom. Da se gosti Expoa „tristo godina staroj maslini s otoka Hvara“ dive kao najstarijem živom biću u čudogradu Dubaiju – najstarijem a jedinom valjda uopće živom u tom lažnom gradu, Serenissimi našeg lažljivog doba.

„Maslina je hrvatska i ona je, eto, živa. Zapravo, dosta stvari naučiš kroz svaki projekt. Recimo, maslina sad spava u paviljonu, jer tamo nema dovoljno svjetla. Mislim, to je nevjerojatno kako se priroda adaptira prostoru u kojem se nalazi. Ali eto, živa je i lijepa je. Ona je meni zapravo nekakav simbol da je neupitno da si ušao u hrvatski paviljon“, objašnjavao je prije samo koji tjedan na HTV-u projektant hrvatskog paviljona na Expou Ante Vrban, hrvatska arhitektonska zvijezda i miljenik šeika, oligarha, biskupa i Bandićevih poslovnih partnera. „Mi se nismo budžetom mogli boriti s jednom Korejom, ja sam se morao boriti elegancijom, arhitekturom i komadima koji izazivaju emocije.“

Komad koji izaziva emociju.

Ovih dana, više od pola godine nakon što je s Hvara prognana u daleki emirat i svega tjedan-dva prije zatvaranja Expoa, društvenim mrežama proširile su se fotografije iz hrvatskog paviljona u Dubaiju, s tužnim prizorom „komada koji izaziva emociju“ – starom hvarskom maslinom osakaćene, ćelave krošnje otpalih i sparušenih sivosmeđih listova.

Kako ono, „simbol da je neupitno da si ušao u hrvatski paviljon“.

S tri stoljeća upisana u svoje čvorove, cijelih sto godina starija od samog grada Dubaija, starica nije izdržala: posve neočekivano, zatvorena bez Sunca i Mjeseca, osvijetljena umjetnim danom i hlađena umjetnim maestralom, nakon gotovo sedam mjeseci – gle čuda u gradu čudesa – stara se maslina osušila i predala kao žrtva surove i bespoštedne „borbe elegancijom, arhitekturom i komadima koji izazivaju emocije“.

Ili, što bi rekao arhitekt, „maslina sad spava“. Jer „nevjerojatno je kako se priroda adaptira prostoru u kojem se nalazi“. Pa umre.

Ali eto, umire i lijepa je.

Devet država pod devet kruna i zastava prošla je stara maslina u ovih tristo godina, a da se nije makla sa svoje gornje međe. Glave će joj doći deseta: da bi joj, međutim, tristo prve godine glave došao bogati arapski emirat Dubai, nije bogami šeik Muhamed bin Rashid Al Maktoum zbog nje trebao osvajati Hvar. Glupi Hrvati donijeli su mu je sami.

Posljednja je stoga nada za oholi arapski emirat i glupu hrvatsku Republiku da će osušenu i umiruću staru maslinu neka dobra ruka nekako ipak spasiti i vratiti u život. Jer ne preživi li Paskvalinova maslina, ne vrate li je živu na gornju među i ostave na njenom vjekovnom miru – ne baci li tamo ove jeseni svoje zelene perzijske bisere – dabogda crkli i Hrvatska i Dubai, dabogda propali prije nego lijepa starica baci i posljednji svoj suhi list.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.