Hotline

Shutterstock, Reuters

"Brza smeđa lisica skočila je preko leđa lijenog psa 1234567890."

Bila je to rečenica kojom je testirana tzv. vruća linija između Moskve i Washingtona, hotline uspostavljen deset mjeseci nakon kubanske krize 1963. Rečenica koja nema neko šifrirano značenje, služila je samo za probu telegrafskog sustava jer je sadržavala sva slova engleskog alfabeta i jednoznamenkaste brojeve. Nakon moguće nuklearne eskalacije između SAD-a i SSSR-a, takav čin bio je svojevrsan signal za smirivanje globalne javnosti ne bi li se shvatio ne samo značaj međusobne komunikacije velesila u hitnim situacijama, već i trenuci u povijesti, u kojima se pojedinačne pozicije nadilaze, u kojima se, zbog zaštite čovječanstva, mora povući kočnica i razgovarati. Takvi trenuci u povijesti, osim okolnosti, zahtijevali su uvijek kvalitetne diplomate i ozbiljne lidere.

Od dogovora JFK-a i Hruščova dogodilo se puno toga, pogotovo u odnosima globalne moći i dvije velike sile. Hladni rat je završio, ali se redizajn globalnog poretka nastavio, noseći u sebi, na ovaj ili onaj način, brojne frustracije svijeta koji je stvoren još nakon drugoga svjetskog rata, no donoseći i nove, puno veće izazove koji zahtijevaju ne samo vruće linije, već ozbiljno hlađenje cijele planete.

Plakao je prekjučer tako uživo u programu američke televizije NBC, stari i iskusni meteorolog s Floride John Morales dok je opisivao snagu uragana Milton, zbog čijeg je najavljenog kobnog udara u južne obale Sjedinjenih Država, najgoreg u stoljeću kažu, put u Europu i sastanak tzv. ukrajinske obrambene kontaktne skupine u formatu Rammstein otkazao američki predsjednik Joe Biden. Globalne krize u foto finišu pred američke izbore toliko se usložnjavaju da zamućuju pogled kao uraganska oluja. Svijet se naoružava, retorika eksalira, ljudi ginu, pamet nam je, u ovakvom ubrzanju, sve kraća. Svakome tko prati međunarodne odnose u ovom trenutku vjerojatno se plače kao Johnu Moralesu. Opseg problema i mogući ishodi prestrašni su za poimanje, pogotovo za one koji razumiju rizike.

Uz uragane, bujične poplave, klimatskih promjena kao uistinu krovnog izazova od kojeg svi kao da su okrenuli glavu i pristaju samo na krizno i humanitarno rješavanje posljedica vremenskih nepogoda, suze na oči izmamljuju, od zadnjeg velikog rata neviđene ljudske žrtve, vojna eskalacija na ključnim svjetskim kriznim žarištima. Ta mjesta već odavno nisu samo žarišta već su se prelila i inficirala sve strane svijeta. U sukobe u Ukrajini i na Bliskom istoku uključeno je, na ovaj ili onaj način, toliko država, da obzirom na vrijeme u kojem živimo, tehnologiju, ideološke i svake druge uloge u globalnim odnosima koji se mijenjaju, vrlo otvoreno možemo govoriti o svjetskom sukobu koji traje.

Borimo se, kažu oni koji ratuju, za civilizacijske vrijednosti. I doista, civilizacijsko pitanje jest i naš opći opstanak. “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”, rekao je jednom strip junak Grunf.

U svijetu je danas puno onih kojima je rat, jedina opcija za preživljavanje. Rusija, članica Vijeća sigurnosti UN-a, država agresor, predvođena je čovjekom koji igra svoju posljednju igru, igru na velikoj skali, u kojoj je ulog potpuna promjena svjetskog poretka i propast zapada kakvog smo znali. Vladimir Putin jedino tako pobjeđuje i to mu je ultimativni cilj. Ukrajinski predsjednik Zelenski već duže vremena tvrdi da Putin poznaje samo silu i da se tom i takvom čovjeku samo silom treba odgovoriti, te da se jedino s takvih pozicija može doći do mira. U godini pandemije razgovarala sam s tadašnjim potpredsjednikom ukrajinske vlade, kasnije prvim i najdugovječnijim ratnim ministrom obrane Oleksijem Reznikovim, pitala sam ga je li moguća neka ukrajinska vojna akcija za oslobađanje okupiranog Donbasa. Rekao mi je – ne. Ipak, ukrajinske vlasti, pogotovo administracija Zelenskog, od dolaska na vlast, jasno je znala s kim ima posla. Svjedočio mi je to i u veljači 2020. u Kramatorsku njegov tadašnji guverner Donječke oblasti, Pavlo Kirilenko.

Taj truli zapad kojeg Putin gađa, pogađa i tuče na puno drugih globalnih fronti, predugo je bio gluh, uljuljkan i uobražen i sada želi biti frajer, kada je teškom žrtvom i puno prekasno shvatio da ga je Vladimir Vladimirovič vukao za nos. Sve te godine kada su se na njegovu teritoriju natjecali na sportskim borilištima olimpijskim, nogometnim, žmirili pred aneksijama i okupacijama dijelova država tadašnjeg europskog istočnog susjedstva, dobivali jeftini ruski plin ne razmišljajući o sutrašnjem uraganu ili rudniku litija, Putin je gradio svoju strategiju, globalnu i ubojitu.

S obzirom na dolazak zime, sve ono što se, obzirom na bliskoistočnu eskalaciju, događa na naoko zaboravljenom ukrajinskom frotnu, Zelenski je planirao početkom listopada 2024. u Europi saveznicima predstaviti svoj mirovni plan. Još nakon njegova govora pred Vijećem sigurnosti UN-a u rujnu, Moskva se uzbunila. Kremaljski trbuhozborac Peskov izjavio je kako je stav ukrajinskog lidera da se Rusija prisili na mir fatalna i sustavna pogreška. Gotovo istog dana navečer dogodilo se nešto neuobičajeno. Inače zatvoren za javnost sastanak tzv. Stalnog povjerenstva Sigurnosnog vijeća za nuklearno odvraćanje, održan je pred kamerama. Vladimir Vladimirovič urbi et orbi je objavio kako se ruska nuklearna doktrina mijenja. “U aktualiziranoj verziji dokumenta predlaže se da se agresija na Rusiju od strane države bez nuklearnog oružja, ali uz sudioništvo ili podršku neke nuklearne sile, smatra zajedničkim napadom na Rusku Federaciju”, rekao je Putin.

Na sastanku u Rammsteinu, Zelenski je dakle preko pedeset saveznika uključenih u format trebao prezentirati plan za mir koji je do nove razine ludila uzbunio Rusiju. Iz onoga što je javno poznato i nakon sastanka Zelenskog s Bidenom u Washingtonu, ali i iz izjava poput one litavskog ministra obrane Kasčiunasa jest da plan vjerojatno sadržava tezu da je mir ostvariv jedino tako da se Ukrajini daju projektili dugog dometa, da se ukinu geografska ograničenja za napade, te da se opsežno investira u ukrajinsku vojnu industriju kako bi mogla započeti sama proizvoditi takvu opremu. To je nešto oko čega je Bidenova administracija dugo bila oprezna.

Ako kaniš pobijediti, dakle, ne smiješ izgubiti. No snaga odvraćanja, koja je karakterizirala Sjevernoatlantski savez sve ove godine, u novonastalnim okolnostima i s mogućim rizicima, pogotovo što je na jugu, ne bez uloge Rusije, otvorena i mogućnost napada na Iran i pokušaja rušenja režima u Teheranu, traži koncentraciju, pribranost, ali i vrlo preciznu analitiku i hrabrost u donošenju odluka. Definiciju pobjede i mogućeg poraza, analizu ishoda i rizika. I sve to dok je svijet i u ogromnom propagandnom ratu u kojem je teško razlučivati, dok njime s koferima naokolo hodaju propali savjetnici i umirovljeni vojni stratezi.

U posljednjih nekoliko godina, na zapadu koji je i dalje demokratski i pod naletom autokratske vojne sile ima svoje procedure i zakone, koordinacije i donošenje odluka kompromisom, a ne ultimatumima, neke države su pod kišobranom zajedničke sigurnosti, obrane i vanjske politike, igrale svoje osobne igre, i u zajednički prostor odlučivanja saveznika ulazile su sa svojim jasnim interesima. U procesima koji su prethodili sukobu i ruskoj agresiji, pokazali su se neki drugi kao loši prognozeri, još lošiji diplomati, ponekad i nikakvi lideri. Svemu tome nimalo nije pomogla već uvelike utemeljena ruska propagandna kampanja koja je na zapadu uvela pomutnju i podrivala povjerenje još puno prije početka napada na Ukrajinu.

Kada se u lice svijeta ruski šef diplomacije Lavrov smijao samo koji dan prije no što su tenkovi zarolali prema Kijevu, tvrdeći kako je to sve laž i izmišljotina zapada, za Putinov stol pristizali su i francuski predsjednik i njemački kancelar u jalovim pokušajima sprječavanja rata. Prijetilo se tada Putinu da će, ako napadne Ukrajinu doživjeti strašne posljedice. Jesu li Macron, gubitnik europskih i parlamentarnih izbora u Francuskoj i Scholz, kancelar čiju je stranku pobijedila radikalna desnica u regijama istočne Njemačke, ekonomijom u lošem stanju i izborima dogodine, oni koji će u europsko ime donijeti svijetu mir ili nakon te dvije i pol godine u kojima su se vjerojatno pitali, pa kako smo toliko pogriješili, napokon primiti Putina za međunožje tako snažno da mu zubi ispadnu i ne padne mu više nikada na pamet da zvecka po našem susjedstvu nuklearnim projektilima? Da se to i dogodi, kakva je ta Rusija dana poslije. Ta Rusija i da neki svjetski sud sudi Putinu?

Macron voli govoriti o budućnosti Europe, redizajnirao je pred pandemiju proces proširenja Europske Unije, prema vlastitom interesu, govorio o strateškoj autonomiji Europe zbog odnosa s Trumpovom Amerikom i svih ostalih globalnih rizika. Macron, koji u Beogradu prodaje Rafale, potpisuje ugovor o suradnji u nuklearnoj industriji i na press konferenciji s Aleksandrom Vučićem govori da je sasvim u redu da isti taj Vučić ne uvodi sankcije Rusima, jer je Srbija suverena zemlja. Za tzv. europski put svih onih koji žele sjediti za stolom za kojim u Europskom vijeću sjede Macron ili Plenković, upravo je, na putu proširenja, bitno da države članice Unije imaju sinhronizirani odgovor, a bit će, vidimo po sastavu nove Komisije Von Der Leyen, važno i dalje. Ali, kad Orban hvali Vučića u govoru pred Europskim parlamentom to je odiozno, a kad mu Macron gleda kroz prste to je principjelno. Iz objava pak europarlamentarne grupe Europskih pučana na Instagramu posljednjih dana, vidi se da je veliki rat, hit političke sezone 2024/25. “Ako želiš mir, pripremi se za rat.”, stoji na plakatu EPP-a koji krase rukavi vojnih odora s državnim znamenjima nekoliko EU država. Ako želiš pobijediti ne smiješ izgubiti.

Svi za jednog, jedan za sve, mantra je Sjevernoatlantskog saveza, sažeta u članku 5 njegove temeljne povelje. No, stati iza saveznika, ni po tom članku ne znači da svi rade sve isto ili jednakim opsegom, kada do napada na jednu državu članicu i dođe. Svaka država članica zadržava pravo da sama odluči kako će djelovati i u kojem opsegu.

“Ne možemo isključiti sukob širih razmjera…”, rekao je prije koji dan predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. Slažem se u potpunosti s predsjednikom Sabora, koji je bio i ministar vanjskih poslova, pa mu taj svijet oko nas nije stran. Upravo zbog sukoba širih razmjera, koji i ako se dogodi ili se već događa, nije sukob širih razmjera kakvog smo znali u prošlom stoljeću nego potpuno drugačiji sukob, važno je razumjeti o čemu se tu sve radi. I za jednu malu i u globalnoj slici stvari ne tako bitnu zemlju, do koje ipak, preko tri ostale NATO članice, bez upozorenja, dolijeću dronovi i padaju kraj najvećeg studentskog doma u državi, bilo bi uputno, kako ustav nalaže, koordinirati vanjsku politiku. Uspostaviti barem hotline.

Ranije spomenuti Macron, čiji je veleposlanik iz Zagreba otišao u Kijev, upravo na skrovitoj lokaciji negdje u Francuskoj posjetio je jučer oko 2300 ukrajinskih vojnika koji se ondje obučavaju. Kroz trening ih je, zaključno s 15.9., kažu mi francuski izvori, prošlo oko 15 tisuća. Znamo da je upravo Macron bio najglasniji zagovornik odlaska vojnika sa zapada u Ukrajinu. Tajna je, a i nije, da na terenu obavještajno djeluju NATO obavještajci.

No, sami Ukrajinci koji znaju što rade i s čim su suočeni, već su se ranije požalili da kolege sa zapada ne razumiju baš moderno ratovanje. Sama Ukrajina je kaleći se u ratu postala globalnim hubom za vojne inovacije. Obzirom da ju je ratna ekonomija iscrpila, pokušava brzim razvojem novih tehnologija za uporabu na bojišnicama, privući strane investicije. Zelenski je ljetos predstavio prvu vojnu jedinicu na svijetu kojoj nije potreban čovjek. Roboti, dronovi, sve su to novi oblici ratovanja koji su svoje uprizorenje doživjeli na istočnoj fronti.

Ukrajina danas pak ima proračunske mogućnosti proizvoditi šest miljardi dolara vrijednog naoružanja, a ima kapacitet za 20 milijardi. Kao što vidimo i iz njegove turneje Europom u kojoj će se u 48 sati, osim s liderima jugoistoka Europe sastati s francuskim predsjednikom, britanskim premijerom, glavnim tajnikom NATO-a i njemačkim kancelarom, upravo je, u sklopu predstavljanje plana za mir, ključ akceleracija vojne potpore i investicija u ukrajinsku obranu. Sastanak u Dubrovniku Deutsche Welle tako je naslovio “Dubrovačka deklaracija za balkansko streljivo“. Oni koji nemaju kapaciteta za high-tech, imaju za metke.

Nepunih mjesec dana do američkih izbora, ima li Biden na odlasku s Kamalom u kampanji snage da, ako ništa, svojim desetljetnim vanjskopolitičkim iskustvom, odradi comme il faut dvije teške i egzistencijalno važne globalne fronte, onu rusko- ukrajinsku i onu izrealsko-iransku? Ili svi na terenu udaraju kao da nema sutra dok se ne vidi tko zasjeda u Bijelu kuću? Trump kojeg su poznavali nije Trump koji je Stoltenbergu na NATO summitu u ljeto 2018. dok se igrao nogomet u Rusiji, grmio da saveznici izdvajanja za obranu možda trebaju podići s dva na četiri posto BDP-a. Okretala je tada, bila sam živa svjedokinja, oči na Trumpa njemačka kancelarka Angela Merkel, okreće li i danas u mirovini dok piše memoare? Hrvatski se premijer za posjeta Zelenskog i opet osvrće na Budimpeštanski memorandum, sporazum kojim se u stvari, obzirom na sigurnosne i teritorijalne garancije dane i Ukrajini nakon disolucije Sovjetskog Saveza, micanja nuklearnog naoružanja s njezina teritorija, otvara svojevrsna mogućnost zapadne intervencije protiv Rusije koja je memorandum odavno prekršila.

SAD, jedan od jamaca sporazuma, kao najvećeg globalnog takmaca danas u ekonomskim i odnosima premoći ima Kinu, a Rusiju kao najveću prijetnju. Biden je već odavno rekao da je ovo stoljeće definirano egzistencijalnim nadmetanjem demokracija i autokracija. Vruća linija nije više telegraf, već sigurnosni kompjuterski sustav koji se od kubanske krize aktivirao, koliko je poznato, još samo tijekom rata na Bliskom istoku 1967., za sovjetske okupacije Afganistana 1979, nakon napada na SAD 9/11 i nakon početka američke invazije na Irak.

Za sada, komunikacija je mrtva, i na tzv. nuklearnoj liniji između Pentagona i ruskog ministarstva obrane, kao i na hotlineu Rusija – NATO. Pomisao na ustupke ili deeskalaciju u globalnoj igri premoći s tako velikim ulozima, toliko je nevjerojatna da i samo pitanje o njoj izaziva čuđenje.

Kada veliki ne znaju koji je mogući finalni ishod, što će mali? Mogu li posredovati? Ima li se oko čega posredovati, ako smo na prekretnici – biti ili ne biti? “Najgore je biti uskraćen za istinu”, kaže hrvatski premijer.

“Brza smeđa lisica skočila je preko leđa lijenog psa 1234567890.” Možda ipak iz Hrvatske stižu šifrirane poruke za budućnost svijeta, a da ih uopće nismo ni svjesni.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.