Američki znanstvenik Vinton Cerf sedamdesetih je godina omogućio razvoj jedne od najvažnijih tehnologija u modernoj povijesti čovječanstva – interneta. Cerf, koji zbog toga slovi za jednog od otaca interneta, u intervjuu za N1 govorio je o počecima razvoja interneta, opasnostima koje donosi, umjetnoj inteligenciji i budućnosti. Između ostalog ima važnu ulogu u razvoju takozvanog međuplanetarnog interneta pa čak i interneta među različitim vrstama.

Američki internetski pionir Vinton Cerf je 1973. godine za vrijeme rada na sveučilištu Stanford zajedno s Bobom Kahnom izumio protokol TCP/IP, te na taj način postavio kamen temeljac za internet, bez kojeg danas ne možemo zamisliti naš život. Ovime je Cerf zaslužio naziv jednog od otaca interneta. Za svoja dostignuća primio je brojne nagrade, između ostalog i prestižnu Turingovu nagradu, poznatu kao Nobelova nagrada za računarstvo, nacionalnu medalju SAD-a za tehnologiju, te predsjedničku medalju slobode.

Danas, sa svojih 78 godina, potpredsjednik je američkog tehnološkog velikana Googlea. Zalaže se za razvoj globalnog upravljanja internetom i daljnje širenje pristupa internetu u svjetskoj populaciji, koja pristup još nema. Također surađuje i s NASA-om, gdje pomaže u razvoju svemirske komunikacijske tehnologije, dok u projektu Interspecies Internet, istražuje nove načine komukacije sa životinjama i među njima. Zanima ga i umjetna inteligencija i strojno učenje, o čemu je tik pred intervju za N1, raspravljao na jednom od virtualnih panela ovogodišnjeg susreta nobelovaca na otoku Lindau u Njemačkoj.

Prije skoro 50 godina položili ste temelje za tehnologiju, koja je značajno utjecala na svijet kakav poznajemo danas i bez koje danas ne možemo zamisliti život. Jeste li u ranom periodu interneta i tada, kada ste izumili protokol, koji je zapravo sve omogućio, mogli zamisliti sve te mogućnosti, koje bi internet mogao donijeti? Jeste li tada o njemu razmišljali kao o tehnologiji, koja bi u tolikoj mjeri mogla promijeniti naše živote?

Jednostavan odgovor bi bio da u ranom periodu o tome nisam zamišljao, ali ne bi bio ispravan. Kada smo 1973. godine počeli raditi na protokolu, moj suradnik Bob Kahn je već imao četiri godine iskustva s mrežom Arpnet, koja je bila jedan od temelja za nastanak interneta. Financiralo ga je američko ministarstvo obrane, a svrha mu je bila da bude alat za suradnju između različitih sveučilišta koja su istraživala umjetnu inteligenciju u računalnoj znanosti.

U tom periodu smo između ostalog razvili elektronsku poštu, koja se pokazala kao vrlo zanimljiva aplikacija, jer se vrlo brzo razvila u distributivne liste, koji su nam danas svima poznate (lista za distribuciju e-pošte korisnicima omogućava da vode listu e-poštanskih adresa ili šalju poruke svima u svom imeniku odjednom, op.a.). Već tada smo vidjeli veliku društvenu vrijednost mogućnosti da komuniciramo, a da ne moramo svi istovremeno biti na mreži. Uvidjeli smo da je to vrlo snažan i upotrebljiv alat za upravljanje.

Pogledajte sve te aplikacije na mobilnom telefonu i pomislite na uvođenje pametnog Appleova telefona iPhone 2007. godine, to sigurno nisam očekivao. Brojne druge stvari su samo prirodni razvoj ranih tehnologija, s kojima smo eksperimentirali. Mislim da smo imali vrlo snažan osjećaj, kakve mogu biti mogućnosti ove tehnologije, iako nismo mogli predvidjeti sve moguće aplikacije. I još uvijek ne možemo. Mislim da će se pojaviti mnogo novih, koje nitko od nas još ne može zamisliti.

Kako danas vidite evoluciju interneta? Na kojem smo trenutno stupnju njegovog razvoja?

Ako bih vam dao odgovor, to bi značilo da mi je jasno gdje se razvoj završava. A možda se nikada ne završi, konstantno se nastavlja. Slično kao telefonski sustav – pogledajte gdje je danas, u odnosu na ono što je radio Bell u drugoj polovici 19. stoljeća. Internet će se i dalje razvijati, možda se promijeni u nešto drugo, možda će se razviti novi protokoli.

Mislim da smo još uvijek u relativno ranim fazama interneta. Između ostalog i zbog toga što je na raspolaganju približno samo polovici svjetskog stanovništva i zato što se mehanizmi preko kojih se uspostavljaju veze još razvijaju. Od žičanih sustava smo došli do bežičnih, oba se šire, optička vlakna su sve dostupnija, kako pod morem tako i na kopnu, mobilni internet se razvija, postaje dostupan i satelitski internet…

U prošlosti ste govorili da smo u vrlo zanimljivom i zamršenom periodu povijesti interneta, kada pokušavamo pronaći način kako maksimizirati njegovu upotrebljivost, istovremeno minimizirati neke štetne aspekte koji se pojavljuju. Koje su opasnosti, teškoće danas? U kojoj mjeri smo danas u stanju nositi se s njima?

Jedan od naših ciljeva je smanjiti smetnje za pristup informacijama, razmjenu informacija, otkrivanje informacija, što se snažno ojačalo dolaskom svjetske mreže (Worldwideweb) krajem 1991. godine. Ovo je ljudima uveliko olakšalo stvaranje i razmjenu informacija, te izazvalo potrebu za pretraživačima kao što je Google, jer je na raspolaganju bilo toliko stvari, koje nitko nije mogao pronaći bez pomoći.

Dosegnuli smo značajan napredak u pristupu informacijama i njihovu dijeljenju. Postoji također i loša strana ovoga. Otklanjanjem smetnji za stvaranje, pristup i otkrivanje informacija javlja se također i sve više ljudi, koji bi dijelili dezinformacije (eng. disinformation) i netočne informacije (eng. misinformation). Da bi se stvari još više zakomplicirale, sada imamo društvene mreže, koje su se kao kroz maglu reflektirale još u distributivnim listama, mehanizmima davanja povratnih informacija, zbog čega su postale znatno kompliciranije. Ovo vodi do društvenih posljedica koje nisu uvijek pozitivne. I sada ne znamo što učiniti s njima.

Da stvar bude još gora, imamo i poteškoće sa zlonamjernom programskom opremom. Velike izazove imamo na području sigurnosti, zaštite i privatnosti. Kako ove izazove na odgovorajući način riješiti velika je zagonetka, jer žrtve zlonamjerne programske opreme mogu biti u jednoj državi, a počinitelji u drugoj, što zahtijeva međunarodnu suradnju. Znači, imamo izrazito moćnu tehnologiju koja može biti zloupotrijebljena. Naš izazov je pronaći način da sačuvamo vrijednosti interneta i istovremeno ljude obranimo od njegovih potencijalnih štetnih učinaka. Ovo nije novost, to se često događa s novim tehnologijama.

Problem je svih tehnologija, također i internetskih, da ih možemo koristiti u različite svrhe – za dobre i loše. Da ne bi bile zloupotrijebljene u loše svrhe potreban je društveni dogovor i svojevrsni propisi. Koliko daleko po vašem mišljenju moramo ići u regulaciji interneta?

Mnogo zabrinutosti u vezi s internetom je zbog sadržaja koji su dostupni na internetu i ne toliko zbog tehnologije, iako i ona povremeno predstavlja razlog za brigu. Uplitanje u sustav usmjeravanja internetskog prometa, može primjerice, izazvati rascjepkanost interneta, iako samo privremeno, zbog čega se razvijaju novi standardi za zaštitu cjelovitosti informacija o usmjeravanju internetskog prometa.

Uplesti se također može u sustav naziva domena, koji nazive domena prevodi u IP adrese, zbog čega moramo uspostaviti zaštitu i od toga. Ovo nužno ne znači da nam je potrebna klasična regulacija u obliku nekog organa, koji bdije nad cijelim procesom, nego su nam potrebni tehnički mehanizmi koji će nas zaštititi od potencijalnih štetnih napada.

Bez obzira na to, uvijek će postojati potreba za nadzorom nekih funkcionalnosti mreže, posebno kod sadržaja. Imamo debatu o tome koji sadržaj je prihvatljiv, a koji ne. Mislim da to neće biti jedinstvena odluka, jer različite nacionalnosti i kulture imaju vrlo različite poglede na to što je prihvatljivo, a što ne. Ovo je vrlo komplicirano, posebno za multinacionalne kompanije, koje posluju na svjetskoj razini i pokušavaju se tome prilagoditi. Želja je razumljiva, a vrag je u detaljima.

Biste li se složili da je vrijeme informacija postalo vrijeme dezinformacija i gdje nas to kao društvo vodi? Kako dalje?

Uvijek su postojale dezinformacije, razne vrste kampanja u povijesti, čak i u Drugom svjetskom ratu, prije toga i za vrijeme Španjolsko-američkog rata. Ovakve prakse nisu nove, propaganda se već dugo koristi. Ipak, čini se da je u mrežnom okruženju znatno snažnija jer mnogo više ljudi ima pristup sadržajima koji ih usmjeravaju na pogrešan put i vode prema lošim odlukama. Pitanje je kako se s tim suočiti.

Na koji način se po vašem mišljenju možemo suočiti s ovim poteškoćama? Tko je odgovoran, gdje su granice i tko bi morao biti odgovoran za njihovo određivanje?

Da počnem s jednostavnim prijedlogom koji ne djeluje uvijek. Postoji nešto što zovemo kritičko mišljenje, praksa, u kojoj se naučiš postavljati pitanja o sadržaju s kojim si suočen: Odakle nešto dolazi? Postoje li dokazi koji potvrđuju dane izjave? Ima li ponuđač ovog sadržaja bilo kakav motiv da me zavede da donesem lošu odluku ili dođem do pogrešnog zaključka?

Ovo su vrlo važna pitanja, koje si treba postaviti o svim informacijama s kojima se susrećemo. Problem je u tome da je za ovo potreban rad, za koji nisu svi spremni. Svejedno mislim da bi svi morali kritički razmišljati, kako bi barem prepoznali kada je to korisno, a zatim bi to morali prakticirati.

Ne možemo se oslanjati samo na to. Postoje sadržaji za koje u svim državama postoji širok konsenzus da su neprihvatljivi, kao što je, primjerice, dječija pornografija.

Od platformi koje nude sadržaje često se zahtijeva da pronađu način da ovakav sadržaj filtriraju ili da uđu u trag onima koji ih stvaraju i distribuiraju. To je razumljivo, pitanje je kako ćemo odrediti što je u raznim kontekstima prihvatljivo, a što ne, te na koji način to primijeniti.

Za prepoznavanje neprimjerenih slika ili tekstova između ostalog mogu se koristiti i tehnički načini, kao što je strojno učenje. Nijedan od alata nije potpun, zbog čega se ne možemo oslanjati samo na njih. Potreban nam je nadzor i pravila, koja će u slučaju kršenja imati i posljedice.

Spominjete alate strojnog učenja o kojima ste tik pred naš intervju raspravljali na panelu o umjetnoj inteligenciji u okviru Susreta nobelovaca na otoku Lindau u Njemačkoj. Čini se da je umjetna inteligencija danas još uvijek u početnoj fazi, ograničena na uske specifične aplikacije i još ni izdaleka ravnopravna čovjeku. Koliko smo daleko s razvojem alata umjetne inteligencije i strojnog učenja?

Podvrsta umjetne inteligencije, kojom su svi bili oduševljeni, strojno je učenje odnosno, još preciznije, jedna od njegovih verzija – višeslojna neuronska mreža ili duboko učenje. To su vrlo, vrlo moćni alati za traženje korelacija pri velikim količinama podataka. Izazov je utvrditi pod kojim uvjetima ovakve vrste alata daju pouzdane podatke, kako osigurati da budu pouzdani i kako utvrditi jesu li (ne)pristrani.

Mislim da smo u ranim fazama razumijevanja, kako izgraditi sustave strojnog učenja, koji za nas mogu obavljati korisne zadatke. To još ni izdaleka nije ono što bismo nazvali opća ljudska inteligencija. Ne mogu vam reći hoćemo li doći do točke kada će računala imati jednake mogućnosti kao ljudi. Za sada još nisu pokazali ništa slično apstraktnom zaključivanju, za koje znamo da je moguće kod opće umjetne inteligencije. Zasigurno smo bili svjedoci nekim vrlo, vrlo snažnim mogućnostima strojnog učenja, na koje se počinjemo oslanjati kao na alate za proširenje vlastitih mogućnosti.

Koje će biti najzanimljivije i najznačajnije aplikacije strojnog učenja? Na koje područje će imati najviše utjecaja?

Medicinska dijagnostika je, na primjer, već dugo područje zanimanja umjetne inteligencije i strojnog učenja. Na raspolaganju su alati velikih mogućnosti za analizu i prepoznavanje zdravstvenih stanja. Utvrdili smo i da alatima strojnog učenja možemo doći do strojnog prevođenja, razumijevanja govora, prepoznavanja i generiranja govora… Omogućavaju i široku paletu optimizacija. Primjer ovoga je slaganje proteina korištenjem metoda strojnog učenja, koji nam govore u koji oblik se određeni protein slaže, kakav učinak ima zbog tog oblika.

Istini na volju, jako sam uzbuđen zbog toga što sve možemo postići strojnim učenjem, ali ne znam hoćemo li ikad doći do točke kad će biti na razini ljudskih sposobnosti.

Vinton Cerf je u okviru ovogodišnjeg susreta nobelovaca sudjelovao na virtualnom panelu o umjetnoj inteligenciji.

Od 2005. godine imate naziv glavni internetski evanđelist pri Googleu. Na kojim projektima sudjelujete? Koja je vaša uloga?

Najprije, zalažem se za više interneta, što je dobro kako za Google tako i za sve druge. Uzimajući u obzir i razumijevajući sve zabrinjavajuće vidike interneta, o kojima smo ranije govorili, mislim da internet još uvijek ima ogroman potencijal. Zbog toga sam sretan da ćemo pronaći načine da ga učinimo dostupnijim, pouzdanijim, sigurnim i zaštićenim.

Bavim se također i standardima za sigurniji, pouzdaniji i učinkovitiji internet, mnogo vremena posvećujem politikama, a Google mi omogućava da se bavim i drugim neprofitnim djelatnostima. Prije svega, dvije su vrlo značajne za moje ime – razvoj međuplanetarnog interneta te internet za komunikaciju između različitih vrsta (Interspecies internet).

Razne svemirske agencije i posebna interesna grupa (specialinterestgroup – SIG) za međuplanetarnu mrežu udruženja Internet Society (Interplanetarynetwork SIG) smo u posljednjih 20 godina razvijali nove protokole koji čine osovinu međuplanetarnog interneta za podršku ljudskim i robotskim istraživanjima svemira.

Naime, protokoli koji su nam potrebni u svemiru drugačiji su od onih na Zemlji. TCP/IP, odnosno internetski fond protokola, koje koristimo na Zemlji, rade vrlo dobro. Ne rade dobro kada im je brzina svjetlosti toliko mala, da kada razgovaramo s Marsom traje više od deset minuta da dobijemo odgovor ili još duže kad razgovaramo s drugim planetima.

Druga djelatnost kojom se bavim jest internet za komuniciranje između vrsta. Razmišljamo o tome može li internet olakšati sporazumijevanje između dvije različite vrste – između ljudi i drugih vrsta ili čak između različitih neljudskih vrsta. U početnoj fazi proučavanja smo o načinu na koji bi to mogli ostvariti.

Zašto će međuplanetarni internet biti koristan? Može li pomoći u promjeni našeg života na Zemlji?

Pokazali smo već da internetska veza na međuplanetarnoj razini donosi izrazito korisne rezultate. Kada smo 2004. godine roverima Spirit i Opportunity pristali na Mars, radio se pregrijao. Izvorni plan je bio prijenos podataka neposredno s površine Marsa s rovera Spirit i Opportunity u mrežu dubokog svemira (Deep Space Network) – mrežu triju sedamdeset metara dugih antena, koje se nalaze na tri različite lokacije na Zemlji, te omogućavaju komunikaciju sa svemirom – ispostavilo se da smo imali smetnje u neposrednoj komunikaciji. Brzine prijenosa podataka su naime bile vrlo niske – 28 kb u sekundi.

Međutim, uspjeli smo rovere i orbitere, koji su na Mars poslani ranije s namjerom kartiranja njegove površine, reprogramirati na način da su postali serveri i posrednici prijenosa podataka. Pakete informacija smo slali od rovera do orbitera, koji je čuvao podatke, dok ne bi stigao na pravo mjesto u njegovoj orbiti, da bi ih mogao poslati nazad u mrežu dubokog svemira. Prednost ovog postupka je u tome da roveri i orbiteri nisu bili predaleko jedan od drugog, a pored toga su orbiteri bili izvan atmosfere, imali su veće antene i više energije od sunčevih zraka.

Ovim sustavom čuvanja i posredovanja, brzina prijenosa podataka se sa 28 povećala na 128 kilobita u sekundi. Na ovaj način smo već dokazali korisnost klasične paketno-komutirane mreže, na kojoj radi internet.

Druga stvar koju smo razvili sasvim je novi set protokola, koji su odgovarajući za velika kašnjenja u sredinama sa smetnjama, nazvanim odgodive mreže (mreže, otporne na kašnjenja i smetnje). Ovi protokoli već rade na Međunarodnoj svemirskoj stanici, a mogu se koristiti i ovdje na Zemlji, u slučajevima kada veza ima smetnje ili kada uopće ne postoji. Recimo u hitnim slučajevima u jamama, gdje nemamo na raspolaganju internet, u njih možete spustiti posrednike paketa koji koriste odgodivu mrežu i uspostaviti komunikaciju u spasilačkim misijama. Eksperimentalno ga koriste uzgajivači jelena plemena Sami sa sjevera Švedske kao pomoć u praćenju jelena.

Grafički prikaz koncepta međuplanetarnog ineterneta.

Imate vrlo važnu ulogu u utrci za pristanak na Marsu.

U toj utrci na Mars nalazi se još jedna međustanica, to je Mjesec. U SAD-u je u tijeku veliki program, nazvan Artemis, u okviru kojeg na Mjesecu žele postaviti laboratorijsku infrastrukturu, u kojoj bi znanstvenici i astronauti mogli raditi duže vremena. Nadamo se da ćemo u tim aktivnostima koristiti međuplanetarne protokole. Kada se sve ove stvari konačno budu ostvarile, mene, istina, neće biti, iako je već to da sam dio početaka mnogih od ovih stvari prilično uzbudljivo.

Koje su neke od stvari u budućnosti kojima se stvarno radujete i koje bi mogle biti vrlo značajne za čovječanstvo u cjelini?

Pored toga što treba osigurati više internetske infrastrukture, jedan od velikih izazova su područja u kojima polaganje optičkih kablova nije moguće ili ekonomski isplativo. Zbog toga razne organizacije u Zemljinu orbitu šalju konstelacije satelita, među kojima je najpoznatiji SpaceXov Starlink. Ovo se može pokazati vrlo korisnim. Dijelom zbog toga što će neki sateliti biti u polarnoj orbiti, što znači da će područja kao što su sjeverni i južni pol imati neposredan pristup internetu.

Ovo me vrlo raduje, jer na južnom polu postoje znanstveni eksperimenti, kojima su potrebni bolji komunikacijski kapaciteti. Mislim da u ovom desetljeću možemo očekivati bolju internetsku vezu za sve. Stvarno se nadam da će do kraja desetljeća praktično svatko, tko bude želio, imati pristup internetu.

Drugo značajno područje je internet stvari – razne naprave, koje međusobno komuniciraju uz pomoć interneta. Treća je stvar, koja je doista važna, da će se na internetu nastaviti akumuliranje znanja svih područja. Mislim da ćemo biti svjedoci otkrićima, koja će biti posljedica toga da će ljudi otkrivati jedni druge i značajne informacije za koje ranije nisu znali. Brzina otkrivanja će se zbog toga značajno povećati, čemu već sada svjedočimo.

Internet ili međumrežje je ustvari globalni sustav međusobno povezanih računalnih mreža – mreža svih mreža, koji je revolucionarno promijenio ne samo način na koji komuniciramo, nego i kako radimo, trgujemo, družimo se, živimo te omogućio sve, od svjetske mreže i pretraživača do mobilnih aplikacija, društvenih mreža, umjetne inteligencije, interneta stvari. Proizašao je iz projekta američkog ministarstva obrane iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, široj javnosti poznatog tek od početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Razvio se iz mreže Arpnet (AdvanceResearchProjectsAgencyNETwork), koju je agencija ministarstva odbrane Arpa osnovala 1969. godine s namjerom da pomogne istraživačima u bržoj razmjeni raznih informacija. Neki misle da je o nastanku interneta moguće raspravljati od trenutka kada je bio razvijen protokol za prijenos podataka TCP/IP, kojeg neki nazivaju i ljepilo interneta. Protokol su 1974. godine u reviji AmericanComputingMachinery (ACM) , prvi put predstavili VintonCerf i Bob Kahn, koji zbog toga vrijede za oce interneta.

Internet često neprimjereno izjednačavamo sa svjetskom mrežom (Worldwideweb ili www), koju je 1989. godine izumio Britanac, Tim Berners-Lee. Međutim, dok je internet velika mreža međusobno povezanih računala, svjetska mreža je zbirka internetskih stranica u toj mreži računala. Pojava svjetske mreže i prvih pretraživača početkom devedesetih godina otvorio je put masovnom korištenju interneta, koji je postao jedan od najvažnijih medija kasnog 20. i ranog 21. stoljeća.

**Za stručni pregled teksta zahvaljujemo direktoru instituta Digitas i članu Vijeća za elektronske komunikacije Republike Slovenije dr. Dušanu Safu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.