Vaša kućna kamera kao špijun: Tko preuzima obavještajni svijet?

Signalno obavještavanje Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) usmjeravalo je istrage. Satelitske snimke Nacionalnog ureda za izviđanje (NRO) omogućavale su uvid u neprijateljska okruženja. Ljudski izvori dolazili su kroz kanale DIA-e. Te su se informacije dodatno osnaživale izvješćima domaćih i stranih partnera. Bio je to zatvoren, strogo kontroliran sustav, piše za The Conversation.

No to se promijenilo. Danas privatne tvrtke nude „obavještajne usluge kao servis” državnim tijelima i drugima – a kako je prošlog tjedna pokazao slučaj tvrtke Ring, u vlasništvu Amazona, ta promjena nije bez kontroverzi.

Uspon privatne obavještajne industrije

Veći dio 20. stoljeća obavještajni rad bio je isključiva domena nacionalnih država. Sustavi prikupljanja podataka bili su skupi i specijalizirani te zaštićeni strogim pravilima klasifikacije, osmišljenima kako bi zaštitila izvore i metode.

Obavještajne agencije kontrolirale su cijeli životni ciklus: ljudsku špijunažu, presretanje komunikacija, satelitski nadzor, analizu i distribuciju informacija donositeljima odluka. Bio je to zatvoreni sustav nalik zapovjednoj ekonomiji, uz pravni nadzor i institucionalnu stručnost.

Danas se taj monopol postupno urušava. Zamjenjuje ga komercijalno tržište obavještajnih usluga koje djeluje uz – i sve više unutar – državnih sigurnosnih struktura.

Promjena je započela krajem 20. stoljeća, kada je otvoreno dostupno obavještavanje (open-source intelligence) dobilo na važnosti s usponom internetskih foruma, društvenih mreža i komercijalnih satelitskih snimki. Tvrtke su počele prikupljati slike i sadržaj s interneta te ih komercijalizirati. Clearview AI, jedna od najpoznatijih, od 2017. nudi identifikaciju osoba na temelju fotografija s društvenih mreža.

Obavještajni podaci tako su postali roba – proizvod koji se može pakirati i prodavati.

Ekonomija nadzora

Istodobno se razvila šira ekonomija nadzora, koju su pokretale privatne tvrtke, a ne vlade.

Sustavi za akustičnu detekciju pucnjeva, izvorno razvijeni za vojnu zaštitu, danas se koriste u gradovima i policiji pružaju upozorenja u stvarnom vremenu. U Australiji se to očitovalo i kroz uvođenje tehnologije prepoznavanja lica u maloprodajnim lancima.

Sličan obrazac slijedili su i dronovi. Nekada ograničeni na vojno izviđanje, danas su široko dostupni na komercijalnom tržištu. Dijelovi nekadašnjeg bojnog nadzornog sustava preselili su se u civilni prostor.

Najznačajniji pomak dolazi iz svakodnevne potrošačke tehnologije. Internetski povezane kućne kamere, sigurnosni sustavi i drugi „Internet stvari” uređaji sada čine golemu, privatno posjedovanu mrežu senzora. Očekuje se daljnje širenje, osobito s dolaskom pametnih uređaja s ugrađenim sustavima prepoznavanja lica.

Stvarna obavještajna vrijednost – i ozbiljne zabrinutosti

Iako ti sustavi nisu zamišljeni kao obavještajni alati, njihova je obavještajna vrijednost očita. U slučaju otmice u Arizoni, primjerice, snimke kućne kamere pomogle su rekonstruirati kretanja i identificirati mogućeg osumnjičenika. Podaci su prikupljeni pasivno, kroz svakodnevni digitalni život.

Riječ je o posrednom, stalnom i privatno kontroliranom prikupljanju podataka.

Pokušaj Amazona Ringa da pokrene program „Search Party” pokazao je napetosti koje takvi sustavi stvaraju. Program je predstavljen kao alat za pronalaženje nestalih kućnih ljubimaca uz pomoć umjetne inteligencije koja bi pretraživala snimke iz susjedstva.

Zabrinutost je porasla kada je Ring razmatrao partnerstvo s tvrtkom Flock Safety, čiji sustavi za automatsko prepoznavanje registarskih oznaka već surađuju s policijom. Povezivanje kućnih kamera s drugim sustavima praćenja signaliziralo je stvaranje integrirane komercijalne obavještajne mreže.

Reakcija javnosti bila je snažna, a tvrtka je na kraju odustala od partnerstva.

Obavještavanje kao usluga

Komercijalna partnerstva u području nadzora i dalje se šire. Umrežene kamere i sustavi za prepoznavanje registarskih oznaka, potpomognuti umjetnom inteligencijom, omogućuju praćenje vozila kroz različite jurisdikcije.

U taj ekosustav uključeni su i posrednici podataka koji državnim klijentima prodaju kreditne povijesti, komunalne podatke i obrasce ponašanja.

Sve to zajedno čini model „obavještavanja kao usluge”. Vlade danas putem pretplata i sporazuma o razmjeni podataka kupuju izvješća o kibernetičkim prijetnjama, komercijalne senzorske podatke, sustave prepoznavanja lica i analitiku ponašanja. Proizvodnja obavještajnih podataka postala je skalabilna i tržišno vođena.

To otvara ozbiljna pitanja upravljanja i nadzora. Komercijalni pružatelji usluga često djeluju uz blaža zakonska ograničenja, što može omogućiti zaobilaženje strožih pravila zaštite privatnosti. Podaci koje generiraju potrošači nerijetko se koriste bez sudskog naloga, što dodatno komplicira zaštitu građanskih sloboda.

Državne obavještajne službe i dalje zadržavaju jedinstvene ovlasti, poput ljudske špijunaže, tajnih operacija i klasificiranog tehničkog prikupljanja podataka. No sada djeluju unutar šireg opskrbnog lanca u kojem sudjeluju satelitske tvrtke, analitičke AI kompanije i pružatelji kibernetičkih obavještajnih rješenja.

Pitanja za budućnost

Integracija komercijalnog nadzora i umjetne inteligencije vjerojatno će se nastaviti produbljivati. Tehnološke vizije budućnosti uključuju stalni prijenos videozapisa s kuća, vozila i javne infrastrukture u sustave umjetne inteligencije, uz kontinuirani algoritamski nadzor.

Privatizacija obavještajnog sektora nije privremeni trend, već rezultat tehnološkog razvoja i komercijalnih inovacija koje odgovaraju na potrebe nacionalne sigurnosti i policije.

Ključno pitanje stoga nije hoće li se „obavještavanje kao usluga” širiti, već što to znači za nacionalni suverenitet, demokratski nadzor i osobnu privatnost u svijetu u kojem prikupljanje i analiza obavještajnih podataka više nisu isključivo u rukama države, nego i privatnih aktera spremnih te podatke prodavati.