Reporter koji je svijetu otkrio istinu o Srebrenici: "Da smo reagirali na vrijeme, više ljudi bi preživjelo"

Govorio je o iskustvima koja je stekao izvještavajući iz Bosne i Hercegovine tijekom rata, prizorima koje, kako kaže, nikada neće zaboraviti, ali i o odgovornosti međunarodne zajednice.

Na početku obraćanja rekao je da mu je velika čast što danas govori pred Majkama Srebrenice i obiteljima žrtava.

"Velika mi je čast što vam se danas ovdje mogu obratiti. Doista sam ponizan što sam ovdje u društvu Majki Srebrenice i obitelji žrtava", rekao je Birtley.

Mjesec dana u Srebrenici ostavio je najdublji trag

Prisjetio se ratnih godina u Bosni i Hercegovini, istaknuvši da je veći dio svoje novinarske karijere proveo izvještavajući iz ratnih zona.

"Bila su to mračna vremena u Bosni i Hercegovini devedesetih godina. Proveo sam godine svjedočeći patnjama ljudi. Ostali su fizički i psihički ožiljci. Četrdeset godina izvještavao sam iz ratnih zona i svjedočio brutalnosti koju čovjek može nanijeti drugom čovjeku", rekao je.

Kazao je da prije rata nije znao mnogo o Bosni i Hercegovini, ali da je zatekao zemlju u kojoj su ljudi živjeli normalnim životima.

"Bosna je mjesto o kojem prije rata nisam znao mnogo. Ljudi su živjeli lijepe živote, bili su dobro obrazovani te su se činili sretnima i zadovoljnima prije rata", rekao je.

Istaknuo je da je tijekom četiri godine provedene u Bosni i Hercegovini upravo mjesec dana provedenih u Srebrenici na njega ostavio najdublji trag.

"U Bosni i Hercegovini proveo sam četiri godine, ali upravo je taj jedan mjesec u Srebrenici na mene ostavio najdublji trag. Bilo je užasno depresivno i pogubno na mnogo načina."

"Nikada neću zaboraviti prizore razaranja i gladi"

Govoreći o uvjetima u kojima su ljudi živjeli, Birtley je opisao svakodnevnu borbu za opstanak.

"Svjedočio sam patnjama stanovništva, nestašici hrane, osnovnih lijekova i skloništa, narušenom ljudskom dostojanstvu koje mi na Zapadu vrlo često uzimamo zdravo za gotovo. Nikada neću zaboraviti prizore razaranja i gladi. Ljudi su mi mahali granama kako bi im iz zraka bila dostavljena hrana. Kolone ljudi po snijegu tražile su bilo što. Srebrenica je bila prenapučena, a ljudi su tijekom zime živjeli na ulicama, na hladnoći."

Kazao je da su prizori smrti i ranjavanja trajno ostali urezani u njegovo sjećanje.

"Ne mogu zaboraviti prizore smrti ni ranjavanja. Gotovo uvijek radilo se o nevinim ljudima. Beživotna tijela djece ubijene bez ikakvog razumljivog razloga nešto su što mi se nikada neće izbrisati iz sjećanja. Isto tako, nikada neće nestati ni osjećaj gađenja prema počiniteljima tih zločina."

"Rat je užasan. Rat je gadan."

Govoreći o izvještavanju iz rata, rekao je da televizijske slike nikada ne mogu dočarati stvarnu brutalnost sukoba.

"Na zapadnim televizijama ne možemo prikazati brutalnu stvarnost rata. Ublažavamo stvarnost onoga što ljudi gledaju na televiziji kako bi mogli pratiti vijesti tijekom večere i nastaviti sa svojim svakodnevnim životom. Ali to nije rat. Rat je užasan. Rat je gadan."

Dodao je da je svakodnevno svjedočio granatiranju, raskomadanim tijelima i posljednjim trenucima života brojnih ljudi.

"Svaki dan tome sam svjedočio u Srebrenici. Granatiranju, raskomadanim tijelima, krikovima koje sam gledao i slušao. Svjedočio sam posljednjim uzdasima ljudi. Bilo mi je iznimno teško, ali morao sam raditi svoj posao i snimati kako bi svijet to vidio. Svijet koji, vjerojatno, nije ni mario."

"Pamtim hrabre ljude koji su dijelili i ono malo što su imali"

Ipak, kaže da uz slike stradanja pamti i nevjerojatnu snagu ljudi koji su pokušavali preživjeti.

"Mnogo mi je slika ostalo u sjećanju, ali jednako tako pamtim nevjerojatnu volju za opstankom običnih ljudi. To nisu bili obučeni vojnici. Nisu željeli ni ubijati ni biti ubijeni. Željeli su samo normalan život."

Posebno je spomenuo ljude koji su mu pomogli dok je izvještavao iz Srebrenice.

"Pamtim hrabre ljude koji su me, dok su oko nas padale granate, odveli na sigurno mjesto. Pamtim Nedreta Mujkanovića, liječnika, legendu, čovjeka koji mi je spasio nogu i postao dobar prijatelj. Pamtim njega, pamtim one koji su mi pružili utočište i podijelili sa mnom ono malo što su imali."

Prisjetio se i vlastitog iskustva života u opkoljenoj Srebrenici.

"U Srebrenici sam izgubio devet kilograma, što je ništa u usporedbi s onim kroz što su prolazili drugi, jer sam znao da ću se uvijek moći vratiti svojoj kući. No za mnoge je Srebrenica bila njihov jedini dom."

"Da smo djelovali na vrijeme, više ljudi bi preživjelo"

Govoreći o ulozi međunarodne zajednice, Birtley je rekao da ni danas ne može razumjeti zašto nije učinjeno više kako bi se spriječila tragedija.

"Bilo mi je nevjerojatno kako ta visokoumna međunarodna zajednica može nijemo promatrati ono što se događa, kako se pravda žrtvuje zbog političkih razloga. Tome svjedočimo i danas u drugim dijelovima svijeta – u Palestini, Sudanu i drugdje."

Dodao je da ga sjećanja na Srebrenicu prate godinama, ali da ne može ni zamisliti kako je obiteljima žrtava.

"Duhovi Srebrenice progonili su me dugo, dugo vremena, a ne mogu ni zamisliti kako je onima koji su izgubili članove obitelji, domove, vjeru u čovječanstvo i vjeru u svoje nekadašnje susjede."

Na kraju je poručio da je važno čuvati sjećanje na ono što se dogodilo u Srebrenici.

"Mislim da je važno pamtiti ono što se dogodilo u Srebrenici, kako god to nazivali, jer se to doista dogodilo. To bi nam trebala biti lekcija – da djelujemo na vrijeme, odgovorimo na agresiju, a ne da okrećemo glavu ili čekamo da prevelik broj žrtava postane razlog za djelovanje. Što ranije, to bolje. Da smo to na vrijeme učinili u Srebrenici, više ljudi bi preživjelo."

Zaključio je da je riječ prije svega o moralnom izboru.

"Ovdje je pitanje kako zauzeti ispravan moralni stav, učiniti ono što je ispravno i dobro. Nažalost, vjerujem da tu lekciju još nismo naučili."