Bivši nizozemski ministar: "Pad Srebrenice se mogao spriječiti. Nitko nije želio doći"

Joris Voorhoeve bio je na čelu nizozemskog ministarstva obrane u razdoblju kada su vojnici iz te zemlje činili sastavni dio mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini (UNPROFOR) a izravna zadaća nizozemskog bataljuna bila je zaštita Srebrenice u ljeto 1995. godine.

Nizozemski vojnici tu zadaću nisu ispunili jer su se malobrojni i slabo naoružani praktično predali snagama bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića da bi neposredno nakon 11. srpnja kada je enklava pala njegovi vojnici, praktično pred očima Nizozemaca, počeli provoditi masovne egzekucije zarobljenih Bošnjaka.

Neki od njih zatočeni su i ubijeni upravo u bazi UNPROFOR-a u Potočarima gdje je sada memorijalni centar posvećen žrtvama genocida.

Voorhoeve kojemu je sada 80 godina za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) u tekstu objavljenom u petak kazao je kako se pad Srebrenice pa tako i genocid koji je uslijedio moglo spriječiti da je bilo više odlučnosti u međunarodnoj zajednici.

"Da su zrakoplovi NATO-a djelovali nekoliko dana ranije, najkasnije 10. srpnja, to je možda moglo promijeniti strašni ishod”, kazao je Voorhoeve uz konstataciju da Srebrenica nipošto nije bila osuđena na pad.

U razdoblju uoči pada Srebrenice u strukturama UN-a vodila se žustra rasprava o tome treba li ili ne napasti Mladićeve snage na terenu zrakoplovima koji su već bili tu i osiguravali zonu zabrane leta.

Prema ranije poznatim informacijama u svemu tome najveći je problem bio tzv. dvostruki ključ jer su udare iz zraka morali odobriti glavni zapovjednik UNPROFOR-a na terenu francuski general Bernard Janvier ali i glavni tajnik UN-a Jasushi Akashi.

Obojica su nakon srebreničkog masakra doživjeli oštre kritike zbog oklijevanja da donesu ključne odluke koje su mogle spriječiti pad Srebrenice.

No Voorhoeve sada tim ocjenema dodaje pojašnjenje kako je, od trenutka kada je 1994. godine preuzeo dužnost, pokušavao ojačati nizozemski bataljun u Srebrenici.

Smatrao je da čelništvo nizozemske vojske pokušava "zadržati neodrživu neutralnost", umjesto da aktivno zaštiti Bošnjake koji su u Srebrenicu pobjegli tražeći sigurnost od etničkog čišćenja i zločina koje su činile srpske snage.

Uvjeren da je cijela mirovna operacija opasno loše opremljena, Voorhoeve je, kako kaže, ministre obrane drugih članica NATO-a pitao: “Tko će nam se pridružiti? Tko će doći da nam pomogne u Srebrenici?”

“Mislio sam da bi sudjelovanje više zemalja, posebice većih država, predstavljalo snažnije sredstvo odvraćanja. Nitko nije želio doći”, prisjetio se.

Ni naknadni bilateralni razgovori sa Španjolskom i Danskom također nisu dali rezultate, pojasnio je.

Još na sigurnosnoj konferenciji u Munchenu u ožujku 1995. godine, Voorhoeve je upozorio da postaje nemoguće jamčiti sigurnost enklava u istočnoj Bosni.

Nakon što su njegova upozorenja ponovo ignorirana napisao je tekst o tome za "International Herald Tribune" koji nikada nije objavljen a kaže kako je to izrijekom zabranio tadašnji šef nizozemske diplomacije Hans van Mierlo.

Voorhoeve kaže i kako je vjerojatno pogriješio što izravno na vladi nije odlučno inzistirao na pojačanjima za vojnike u Srebrenici kao i na tome da ih se opskrbi teškim oružjem.

Prije nego je pokrenuo napad svojih snaga na Srebrenicu i Žepu Mladić je mjesecima ometao opskrbu nizozemskih i ukrajinskih mirovnjaka koji su imali zadaću štititi te enklave. Rezultat je bio da oni gotovo da nisu imali goriva ni za redovite ophodnje kao niti bilo što od teškog oružja koje je bilo nužno da bi zaustavili srpske tenkove.

Sve je to u konačnici dovelo do katastrofe i genocida u kojemu je ubijeno više od osam tisuća Bošnjaka što je bio najveći ratni zločin na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.