Pustio je 24 zeca kako bi imao što loviti, taj je potez uzrokovao katastrofu za kontinent

Austin, imućni stočar i zemljoposjednik, živio je na imanju Barwon Park pokraj Winchelsee, gdje je posjedovao oko 29.000 jutara zemlje. Iako je imao gotovo sve, nedostajao mu je lov kakav je poznavao iz rodnog Somerseta.

Zečevi su u Australiju stigli još 1788. godine, no tada su se uglavnom uzgajali u ograđenim prostorima za prehranu i nisu predstavljali prijetnju okolišu, piše N1 BiH.

Austinov nećak poslao mu je za Božić pošiljku divljih i domaćih zečeva iz Engleske. Ukupno 24 životinje puštene su u prirodu, a Austin je navodno rekao kako nekoliko zečeva ne može napraviti veliku štetu, već će mu donijeti djelić doma i priliku za lov.

Već nakon sedam godina bilo ih je na desetke tisuća

Pokazalo se da je bio u velikoj zabludi.

Samo sedam godina nakon puštanja, na njegovu je imanju odstrijeljeno više od 14.000 zečeva. Unatoč intenzivnom lovu, njihova je populacija nastavila nezaustavljivo rasti i širiti se prema unutrašnjosti kontinenta.

Thomas Austin umro je 1871. godine, svega nekoliko mjeseci nakon dovršetka svoje velike kamene kuće. Nije doživio razmjere problema koji je nenamjerno pokrenuo.

Širili su se i do 100 kilometara godišnje

Brzina kojom su zečevi osvojili Australiju i danas fascinira znanstvenike.

Istraživanje objavljeno 2022. godine u znanstvenom časopisu PNAS pokazalo je, na temelju genetske analize, da današnja golema populacija australskih zečeva potječe upravo od Austinove pošiljke. U pojedinim područjima širili su se brzinom od oko 100 kilometara godišnje, što je iznimno brzo za malog kopnenog sisavca.

Do zapadne obale Australije stigli su za svega nekoliko desetljeća.

Njihovu eksplozivnom širenju pridonijela je i iznimna sposobnost razmnožavanja. Ženka može imati nekoliko legala godišnje, pri čemu okoti između četiri i 12 mladunaca nakon trudnoće koja traje tek oko mjesec dana.

Izgradili ogradu dugu više od 3.200 kilometara

Kako bi zaustavila invaziju zečeva, australska je vlada početkom 20. stoljeća odlučila izgraditi golemu zaštitnu ogradu koja bi presijecala cijelu Zapadnu Australiju.

Dovršena je 1907. godine i protezala se na više od 3.200 kilometara, što ju je tada činilo najdužom ogradom na svijetu.

No projekt nije ostvario očekivani uspjeh. Zečevi su prolazili ispod ograde kopajući tunele ili kroz oštećene dijelove, a održavanje tako duge prepreke pokazalo se iznimno zahtjevnim. Ograda je usporila njihovo širenje, ali ga nije uspjela zaustaviti. I danas postoji pod nazivom Državna barijerna ograda.

Šteta se osjeća i danas

Invazija zečeva ostavila je duboke posljedice na australski okoliš. Uništavali su pašnjake, ubrzavali eroziju tla te se natjecali za hranu s ovcama i autohtonim tobolčarima, zbog čega se povezuju s propadanjem brojnih domaćih biljnih i životinjskih vrsta.

Šteta koju svake godine uzrokuju australskoj poljoprivredi procjenjuje se na više od 200 milijuna dolara.

Tijekom desetljeća vlasti su pokušavale suzbiti njihovu brojnost različitim metodama – od otrova do namjernog uvođenja virusnih bolesti. Iako su pojedine mjere privremeno smanjile populaciju, broj zečeva se s vremenom ponovno povećavao jer su preživjele jedinke razvijale otpornost.

Više od 160 godina nakon što su 24 zeca puštena na jednom imanju u Viktoriji, oni i dalje predstavljaju jednu od najvećih prijetnji australskoj poljoprivredi i među najskupljim su invazivnim vrstama na kontinentu.