Komunistički gradonačelnik nudi 50 centi za Trumpovo zarobljavanje

Oleiros je jedno od najneobičnijih mjesta u Španjolskoj – grad prepun kontradikcija, ali i novca. Smješten preko estuarija od kozmopolitske A Coruñe, njegovih gotovo 40.000 stanovnika ima prosječne prihode gotovo dvostruko veće od ostatka Galicije, piše Jason Schaefer za Current Affairs.

Razmjerno broju stanovnika, Oleiros ima najviše parkova i javnih površina u autonomnoj zajednici, a zahvaljujući velikim ulaganjima u javnu infrastrukturu po broju knjižnica, sportskih centara i gradskih bazena konkurira susjednoj A Coruñi, gradu više od sedam puta većem od njega.

Ipak, unatoč nekoliko plaža koje nose prestižnu Plavu zastavu zbog čistoće i ekološke održivosti, Oleiros ima više privatnih bazena u dvorištima nego Benidorm, španjolska prijestolnica masovnog turizma – jedan bazen dolazi na svakih 12 stanovnika.

Velik dio zasluga za kvalitetu života pripisuje se dugovječnom gradonačelniku Ángelu Garcíji Seoaneu, poznatijem kao Gelo.

Od sindikalnog aktivista do gradonačelnika

Gelo je prvi put okusio sindikalni aktivizam sa 17 godina, sudjelujući u štrajku 1968. godine u tvornici automobila SEAT, gdje je radio kako bi financirao studij glazbe. Po zanimanju bubnjar i harmonikaš, svojedobno je nastupao kao predgrupa Juliju Iglesiasu, ocu poznatog pjevača Enriquea Iglesiasa, te je osnovao sindikat galicijskih glazbenika.

Ubrzo se pridružio tada ilegalnoj Komunističkoj partiji Španjolske.

Prije smrti diktatora Francisca Franca 1975. godine Oleiros je bio malo obalno mjesto s trećinom današnjeg stanovništva. Većina ljudi živjela je od poljoprivrede, ribarstva ili rada u obližnjoj A Coruñi.

Blizina velikog grada, slikovite obale, litica i plaža stoljećima su privlačili crkvenu, aristokratsku i kasnije građansku elitu. Sam Franco ljetovao je samo nekoliko kilometara dalje, u palači Meirás, koja mu je tijekom Španjolskog građanskog rata kontroverzno „darovana“. Mještani tvrde da je posebno volio kupati se na plaži Bastiagueiro.

No nakon njegove smrti promjene su bile neizbježne. Demokratska tranzicija u Španjolskoj poklopila se s urbanističkim pritiskom širenja A Coruñe prema Oleirosu. Pojavili su se planovi da se mjesto pretvori u obalu prepunu visokih stambenih nebodera po uzoru na Benidorm.

Borba protiv betonizacije

Gelo i skupina istomišljenika okupili su se kako bi se suprotstavili rasprodaji svojega grada. Tijekom prosvjeda 1978. godine u uredu za urbanizam završio je u policijskom pritvoru zajedno s još nekoliko aktivista iz susjedskih udruga.

Iste godine osnovali su političku stranku Alternativa dos Veciños (Alternativa susjeda), koja će nastupiti na prvim demokratskim izborima nakon diktature.

Cilj stranke nije bio zaustaviti razvoj Oleirosa, nego ga usmjeriti. Umjesto tradicionalne socijalističke ruže za simbol su odabrali tratinčicu – izdržljivu biljku koja se brzo širi.

Njihova vizija bila je razvijati javnu infrastrukturu, a istodobno zaštititi grad od privatizacije, špekulacija i uništavanja okoliša. U to vrijeme čak se i pristup danas poznatoj plaži Santa Cristina naplaćivao.

Kada su ušli u gradsko vijeće, zaustavili su kaotične građevinske projekte, gradili škole i kulturne centre, modernizirali vodovodnu mrežu i osnovali prvu općinsku radijsku postaju u Galiciji koja je emitirala na galicijskom jeziku.

Prijetnje, mito i spaljeni automobil

Dok je gradska vlast pokušavala kontrolirati razvoj, građevinski špekulanti ignorirali su propise i ubrzano gradili noćne klubove i druge objekte.

García Seoane tvrdi da su mu nudili milijune kako bi zažmirio na nepravilnosti. Kada to nije uspjelo, netko mu je zapalio njegov SEAT 600.

Umjesto da ga zastraši, incident je povećao njegovu popularnost. Građani su prikupili novac za novi automobil. Čak su i politički protivnici željeli donirati – uz šalu da bi sljedeći put u automobilu trebao biti i vlasnik kada ga zapale.

Gradonačelnik koji ne skriva političke stavove

Kada je 1985. postao gradonačelnik, mnogi bi na njegovu mjestu izbjegavali ideološke kontroverze. Gelo nije.

Po njemu je park dobio ime po Las Trece Rosas, skupini od 13 mladih socijalistkinja i komunistkinja koje su bile među prvim žrtvama Francova režima.

Nije izbjegavao ni međunarodnu politiku. Grad je dao ulicu Yasseru Arafatu, a Gelo nikada nije skrivao svoje divljenje Fidelu Castru i Kubanskoj revoluciji.

Već 1982. koristio je svoju poziciju vijećnika za prikupljanje pomoći školama i bolnicama u ratom pogođenoj sandinističkoj Nikaragvi. Dvije godine kasnije gradska vijećnica Oleirosa proglasila je Fidela Castra počasnim vijećnikom, dijelom kako bi provocirala desničarske galicijske političare koji su prijetili kubanskom vođi tijekom njegova posjeta Madridu.

Gelo se hvali da je više od 50 puta putovao na Kubu kako bi pomogao u ublažavanju posljedica američke blokade, osobito nakon raspada Sovjetskog Saveza koji je teško pogodio kubansko gospodarstvo.

Havana mu je uzvratila titulom „posvojenog sina grada“. Godine 1992. bio je domaćin Castru tijekom njegova posjeta Galiciji, zemlji iz koje je potjecao Castrov otac. Kubanski revolucionar, odjeven u vojnu odoru, tijekom dvodnevnog boravka uživao je u galicijskim specijalitetima poput hobotnice i tradicionalnog flambiranog punča, baš kao i svaki drugi državni gost.

Posljednjih je godina još glasniji u podršci svojoj voljenoj Kubi, a Trumpovo dodatno pooštravanje američke blokade naziva „genocidnim“.

"Trump je ubojica"

Objašnjavajući razloge zbog kojih je u Oleirosu osvanuo plakat s Trumpovom tjeralicom, García Seoane je rekao da je američki predsjednik „najveći kriminalac na planetu“ zbog progona migranata, odnosa prema migrantima koji morem pokušavaju doći do Kariba, bezuvjetne potpore Benjaminu Netanyahuu te zbog, kako tvrdi, produljivanja i iskorištavanja rata u Ukrajini radi vlastite koristi.

Obrazlažući zašto je za Trumpovo uhićenje ponuđena gotovo komično niska nagrada od svega 50 centi, rekao je:

„Trump je ubojica. Ne vrijedi ništa.“

U okviru druge kampanje, pod sloganom „Mesmas Bestas!“ („Iste zvijeri!“), kojom je Netanyahu uspoređen s Hitlerom, Gelo i gradska uprava Oleirosa nedavno su izvojevali pravnu pobjedu protiv pokušaja izraelskih lobističkih skupina da kampanju ugase.

Može li se ovakav eksperiment preslikati izvan Oleirosa i hoće li opstati nakon Gela, teško je reći.

Svijet je čudno mjesto.

Ali ako su skupina susjeda u jednom malom gradu u Galiciji uspjela postići sve ovo, postavlja se pitanje – što bi tek bilo moguće drugdje, pita se autor.