Ova zemlja ima više od 370.000 atomskih skloništa za 8,8 milijuna stanovnika

Upravo Švicarska ima najviše nuklearnih bunkera po glavi stanovnika na svijetu.

Riječ je o sustavu koji nije nastao preko noći ni kao reakcija na jedan sukob, nego kao rezultat desetljeća planiranja tijekom Hladnog rata. Danas većina stanovnika živi svega nekoliko minuta od skloništa projektiranog za zaštitu tijekom nuklearnog ili velikog vojnog napada.

Strahovi Hladnog rata

Iako je Švicarska ostala neutralna, tijekom Hladnog rata bila je okružena državama NATO-a i Varšavskog pakta. Vlasti su strahovale da bi se svaki veliki europski sukob mogao preliti preko granica zemlje, podsjeća The Guardian, a dodatnu zabrinutost izazivali su nuklearni testovi i rastuće napetosti 1950-ih i 1960-ih godina.

Kao odgovor na to, država je razvila snažan sustav civilne zaštite. Ideja je bila jednostavna: čak i ako ne može spriječiti nuklearni rat, može zaštititi svoje stanovništvo. Skloništa otporna na udarne valove, radijaciju i radioaktivne padaline postala su ključni dio nacionalne sigurnosne strategije.

Zakon koji je promijenio zemlju

Ključnu ulogu imao je zakon o civilnoj zaštiti iz 1963. godine kojim je određeno da svi stanovnici moraju imati pristup nuklearnom skloništu.

Nove kuće morale su imati vlastiti bunker ili su investitori morali uplaćivati sredstva u javni fond za gradnju zajedničkih skloništa. Time je tijekom desetljeća stvorena golema mreža privatnih i javnih bunkera povezanih s brojem stanovnika.

Više bunkera nego je potrebno

Švicarska danas ima više od 370.000 bunkera, s kapacitetom za oko devet milijuna ljudi, iako zemlja ima oko 8,8 milijuna stanovnika. To praktički znači da sklonište postoji za gotovo svakog građanina.

Skloništa se razlikuju po veličini — od manjih prostorija u privatnim kućama do velikih zajedničkih bunkera ispod škola i javnih zgrada. Većina ih ima debele betonske zidove, filtre za zrak, hermetička vrata i osnovnu infrastrukturu za preživljavanje u izvanrednim situacijama.

Zašto bunkeri nikad nisu nestali

Nakon raspada Sovjetskog Saveza mnoge zemlje napustile su skloništa iz Hladnog rata, no Švicarska ih je nastavila održavati. Vlasti su tvrdile da prijetnje nisu nestale, nego su se samo promijenile — od nuklearnih nesreća do terorizma i novih geopolitičkih kriza.

Troškovi održavanja bili su manji nego ponovno stvaranje sustava u slučaju nove opasnosti, pa je mreža bunkera ostala aktivna i nakon 1990-ih.

Bunkeri u svakodnevnom životu

Većina švicarskih skloništa danas nije prazna. Koriste se kao skladišta, arhive, vinski podrumi ili prostori za hitne zalihe, ali prema pravilima moraju ostati funkcionalna za slučaj potrebe.

Vlasnici su obvezni održavati ključne sustave poput ventilacije i sigurnosnih vrata, a lokalne vlasti redovito provode kontrole i provjere spremnosti.

Novi interes nakon rata u Ukrajini

Nakon ruske invazije na Ukrajinu interes za bunkere ponovno je porastao. Mnogi stanovnici prvi su put nakon godina provjerili gdje im se nalazi dodijeljeno sklonište, dok su švicarske vlasti dodatno revidirale planove civilne zaštite i opskrbe za krizne situacije.

Poseban švicarski model obrane

Za razliku od mnogih europskih država koje se uglavnom oslanjaju na evakuacijske planove, Švicarska je desetljećima gradila decentralizirani sustav zaštite stanovništva.

Umjesto velikih nacionalnih skloništa, zaštita je raspoređena na tisuće manjih lokacija diljem zemlje, čime se smanjuje koncentracija ljudi na jednom mjestu i omogućuje brži pristup u hitnim situacijama.

Švicarska mreža bunkera tako ostaje jedan od najneobičnijih i najopsežnijih sustava civilne zaštite na svijetu — infrastruktura izgrađena da traje desetljećima i bude spremna za najgore scenarije.