VIDEO / Ella Jovanović: Zbog jednog lošeg poglavlja ne zatvara se cijela knjiga

Nakon amputacije pred njom je bio dug i zahtjevan put liječenja, no zahvaljujući multidisciplinarnoj medicinskoj skrbi, podršci obitelji i vlastitoj upornosti prošla je put od borbe za život do samostalnog hoda i povratka aktivnom svakodnevnom životu.

Govoreći o oporavku, Ella je priznala da nije očekivala kako će se tako brzo vratiti životu kakav je vodila prije nesreće.

"Iskreno, nisam mislila da će to biti ovako brzo, ali željela sam što prije završiti rehabilitaciju jer nisam baš strpljiva. Bilo je određenih prepreka koje su malo usporile oporavak, no najvažnije je da sam se vratila normalnom životu", rekla je.

Tijekom rehabilitacije suočila se i s komplikacijama. U početku joj je hodanje s protezom bilo posebno teško jer rana nakon amputacije još nije bila zacijelila.

"Bilo me strah stati na nogu dok rana nije potpuno zacijelila. Zbog toga sam morala napraviti pauzu. Kasnije sam možda malo i pretjerala s aktivnostima pa se rana ponovno otvorila. Sada je, srećom, sve zacijelilo. Još imam nekoliko rana na drugoj nozi, ali i one su gotovo potpuno sanirane", ispričala je.

Nakon višemjesečne rehabilitacije razlika u funkcionalnosti između prirodne i protetske noge svedena je na svega nekoliko posto. Danas bez poteškoća svakodnevno prelazi kilometre, odlazi u školu i na treninge.

"Živim u centru grada pa svakodnevno pješačim do škole i treninga", kaže Ella.

Želi se vratiti odbojci

Sport je oduvijek bio važan dio njezina života. Deset godina trenirala je ritmičku gimnastiku, posljednje dvije godine radila je kao trenerica, a bavila se i odbojkom kojoj se želi vratiti unatoč tome što su joj mnogi govorili da taj sport nije prilagođen osobama s amputacijom.

"Želim dokazati da se mogu vratiti odbojci. Govorili su mi da ću morati igrati sjedeću odbojku ili da odbojka nije sport za osobe s amputacijom, ali želim pokazati da mogu i da me sportski duh nije napustio", poručila je.

Podrška prijatelja i školskih kolega

Ella kaže da u početku nije bila svjesna koliko je njezina priča odjeknula u javnosti. Na dan nesreće krenula je u školu na odbojkaški turnir, a tek nekoliko dana poslije doznala je koliku podršku ima.

"Tek šestog dana nakon buđenja rekli su mi koliko ljudi prati moju priču i da su zbog mene čak organizirani prosvjedi. To me zaista iznenadilo", rekla je.

Posebno joj znači podrška prijatelja i školskih kolega.

"Presretna sam što imam takvo društvo i generaciju koja je uvijek spremna stati jedni uz druge. Kad sam se prvi put vratila u školu, svi su me dočekali u školskom dvorištu velikim pljeskom. To nikada neću zaboraviti", kazala je.

Nesreća ju je dodatno usmjerila prema medicini

I prije nesreće željela je raditi u medicini te pohađa medicinsku školu, no iskustvo koje je prošla dodatno ju je učvrstilo u toj odluci.

"Ovo mi je bio znak da se doista želim baviti medicinom", rekla je.

Posebno je privlači sportska medicina, ortopedija i rad s djecom te osobama koje prolaze kroz slične ozljede.

"Voljela bih pomagati ljudima koji prolaze ono što sam i sama prošla", istaknula je.

Želi biti uzor drugima

Tijekom oporavka tražila je priče drugih osoba s amputacijom kako bi se uvjerila da je moguć povratak aktivnom životu. Danas želi da upravo njezino iskustvo bude poticaj drugima.

"Trebao mi je netko tko će mi pokazati da se nakon amputacije može živjeti normalno. Takvih priča nema mnogo, zato bih voljela biti uzor nekome drugome i pokazati da ovo nije kraj života. Najvažniji je pozitivan duh", rekla je.

Dodaje kako se ne smije dopustiti da strah ili očaj zaustave oporavak.

"Ako psihički potonete, teško je ići naprijed. Važno je ostati vedar i vjerovati da će biti bolje", poručila je.

Na kraju je uputila poruku svima koji prolaze kroz tešku bolest, operaciju ili ozljedu.

"Zbog jednog lošeg poglavlja ne zatvara se cijela knjiga. Koliko god neka bolest ili operacija izgledala kao kraj svijeta, nije. To je samo velika prepreka koju treba prijeći kako bi se nastavilo prema boljim stvarima", zaključila je Ella.