Nepostojeća Država Hrvatska

boris dežulović
Izvor: Tanja Draškić Savić

U dnu jedne od ladica s arhivom moje privatne povijesti i danas leži mali, pohabani crni rokovnik Službe društvenog knjigovodstva iz sedamdeset i neke, i u njemu dječjom rukom pedantno ispisane stotine i stotine stranica.

Izvještaji su to s rezultatima utakmica Prve nogometne lige, trenerima, sastavima, sucima, strijelcima golova, minutama, žutim i crvenim kartonima, statistikama i tablicom svakog odigranog kola, tjedan po tjedan, sva trideset i četiri kola do kraja prvenstva. Pa onda sljedeća sezona, svi rezultati, sastavi, suci, strijelci, minute, kartoni, statistike i tablice svakog kola, i tako prvenstvo po prvenstvo – iscrpni i dragocjeni ljetopisi Prve nogometne lige sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Osim što ta liga ne postoji.

Dobro, jasno je da Prva liga iz sedamdesetih više ne postoji, ali niste me razumjeli: ova nikad nije ni postojala. Cijela moja Prva liga, svih osamnaest nogometnih klubova, imena klubova, trenera, igrača i sudaca, sve utakmice, svi rezultati, strijelci, kartoni i statistike, sve je bilo plod moje divlje dječje mašte. Baš sve sam izmislio. I pustinjačkom prilježnošću marljivo zapisivao u mali crni rokovnik iz maminog poduzeća.

Moja izmaštana liga bila je paraengleska, s paraengleskim nazivima klubova i imenima igrača – od malih nogu obožavao sam engleski nogomet kao originalni i jedini ispravni – i igrala se kasno navečer, kad bi svi ukućani pozaspali, a ja s crnim rokovnikom u krevetu poluglasnim šaptom sam sa sobom živo komentirao današnje utakmice i bilježio rezultate, pa sastavljao tablicu. Trideset i četiri kola, trideset i četiri noći, desetak sezona godišnje.

Imao sam “svoj” klub, naravno, zvao se – ako baš morate znati – Winston Hamford. U mojoj izmišljenoj ligi, u kojoj sam poput malog Franje Tuđmana kontrolirao apsolutno sve, i mogao zapisati rezultat kakav god sam htio – pa zabiti četiri gola u posljednjih deset minuta za senzacionalni preokret i veličanstvenih 5-4 – moj Winston Hamford, međutim, nije bio prvak više od tri ili četiri puta. Čak ni malom i svemoćnom desetogodišnjem diktatoru nije bilo zanimljivo da njegov klub bude prvak deset godina zaredom.

Dugo je ta virtualna noćna liga bila mojom duboko skrivenom tajnom. Sve otkada sam odrastao i posvetio se masturbiranju, stripu, rock’n’rollu i svemu što rade zdravi i normalni tinejdžeri, svoju sam dječju izmaštanu ligu vidio kao ozbiljan predpubertetski poremećaj, krijući to i od sebe samog, onako kako već svatko od nas krije neku mračnu tajnu iz prošlog života. Mali crni rokovnik nisam, pak, nikad bacio. Nekoliko puta s nejasnim sam ga stidom vadio iz kante za smeće i gurao još dublje u ladicu s arhivom moje privatne povijesti.

Da ipak nisam bio jedini s tim poremećajem, spoznao sam mnogo godina kasnije, kad mi je Miljenko Jergović priznao da je i on u djetinjstvu vodio takvu jednu ligu. Shvatio sam tada da je takve “poremećene” djece sedamdesetih godina bilo mnogo više nego što sam mogao misliti. Da sam barem tada znao. Mogli smo igrati Kup prvaka.

Danas, naravno, znam da nije bio poremećaj: davnih sedamdesetih domaći smo klupski nogomet na televiziji mogli gledati samo jednom tjedno – i to najčešće, pamtim, OFK Beograd u nekom sumanutom ranom subotnjem terminu – a europski tek po jednu utakmicu svake druge srijede. Nedostajalo nam je nogometa, i nadoknađivali smo to onako kako to djeca već rade, jednostavno izmišljajući sve što im nedostaje. Kad bi barem odrasli znali izmisliti ono što im treba.

Kad bi barem znali što im treba.

Danas svaka kuća ima deset sportskih kanala na televiziji, svaki kanal deset utakmica dnevno. Izabereš klub ili, još bolje, igrača – ne moraš ih ni izmišljati – i na televizoru ili mobitelu gledaš izravne prijenose baš svih njihovih šezdesetak utakmica godišnje. Ako ti ni to nije dovoljno zanimljivo, na PlayStationu napraviš svoj klub i igraš samo svoju ligu. Djeca, ukratko, imaju sve što im treba. Osim mašte: danas, gotovo pola stoljeća kasnije, klinac koji bi – pored živog PlayStationa i Seginog Football Managera – svoju izmaštanu ligu s izmišljenim klubovima vodio u Excel-tablici na laptopu, računao bi se valjda žrtvom ozbiljnog i dječjoj psihologiji nepoznatog poremećaja.

Razumjet ćete onda nježnu sjetu s kojom sam nekidan na Slavonskom sportskom portalu Sportalo pročitao serijal autora Mije Jozića, sa svjedočenjem Domagoja Berečića o tome kako se i danas ponegdje u Hrvatskoj igraju nepostojeće, izmišljene dječje lige. Domagoj Berečić trener je kadeta u osječkoj Olimpiji, radi dakle s dječacima od četrnaest i petnaest godina: dojučerašnjim osnovnoškolcima on je i otac i učitelj i psiholog, kojemu oni povjeravaju svoje probleme i tajne. Da sam barem i ja u tim nježnim godinama imao nekog da mu povjerim kako noću sam sa sobom živo komentiram izmišljenu nogometnu ligu!

Bio sam istinski dirnut. U Berečićevoj priči baš sve je bilo isto kao u mom djetinjstvu, samo što se ova virtualna dječja liga zove Nogometna liga Središte Istok: izvještaji su to s rezultatima utakmica, trenerima, sastavima, sucima, strijelcima golova, minutama, žutim i crvenim kartonima, statistikama i poretkom nakon svakog odigranog kola, tjedan po tjedan, sezonu po sezonu – iscrpni i dragocjeni ljetopisi Nogometne lige Središte istok.

Osim što ta liga postoji.

Dobro, jasno je da dječja Nogometna liga Središte Istok zaista postoji – juniorski, kadetski i pionirski nogomet Hrvatski je nogometni savez podijelio na pet liga, a Središte Istok je slavonska omladinska liga, pod ingerencijom osječkog Županijskog nogometnog saveza – ali niste me razumjeli: ova liga ne postoji u stvarnom, fizičkom svijetu. Utakmice omladinskih kategorija Prve i Druge lige Središta Istok – rezultati, golovi, strijelci, kartoni i statistike – sve je plod mašte. Baš sve je izmišljeno. I pustinjačkom prilježnošću marljivo zabilježeno u službene zapisnike osječkog Županijskog nogometnog saveza.

“Prošle godine, u telefonskom razgovoru s trenerom ekipe s kojom se moja momčad trebala sučeliti, nakon moje opaske kako dolazimo samo s kadetima, jer juniore nemamo, on me pitao: ‘Koji ćemo rezultat juniorima pisati?'” započinje trener Merečić svoju posve nevjerojatnu priču. “Bio sam zatečen, ali kolega je spomenuo da oni prakticiraju pisati rezultate za koje se treneri dogovore. Za neodigranu utakmicu pišu se zapisnici s navedenim igračima, upisuju se strijelci, minute gola, imena sudaca, trenera, predstavnika klubova, i na kraju povjerenik lige tu utakmicu uvodi kao odigranu! Upisom svog imena u tražilicu pronašao sam tako pet neodigranih utakmica u kojima se vodim kao trener, evidentiranih kao odigrane! Znam za minimalno šest klubova koji su dogovaranjem rezultata izdali svoju djecu. Nisam siguran je li ijedno kadetsko i juniorsko prvenstvo Prve i Druge lige Središte Istok u zadnjih nekoliko godina regularno. Prema mojim saznanjima – nije.”

Republika Hrvatska onomad je koncipirana kao virtualna država neviđenih čuda, u kojoj bi nakon tridesetak godina – ako bi sve išlo kako je zamišljeno – iznenađeni i šokirani trebali biti još samo ljudi s ozbiljnim kognitivnim poremećajem. Zato je valjda senzacionalno i istinski šokantno svjedočenje trenera kadeta osječke Olimpije o izmišljenim omladinskim ligama u Slavoniji – ili, barem za sad, samo u Slavoniji – potpuno ignorirano u nacionalnim medijima. Jasno, ako izuzmemo specijalizirani Telesport, kojega ionako uređuju ljudi s ozbiljnim predpubertetskim poremećajem poput mene.

U toj fantastičnoj nogometnoj simulaciji tinejdžeri se, eto, već s četrnaest godina – a nakon Berečićevog veličanstveno prešućenog istupa nije odveć razumno sumnjati da se izmišljene lige igraju i u pionirskim kategorijama – upoznaju s pravilima natjecanja i života u Republici Hrvatskoj. Na tom mjestu stvar napušta grbave ledine pustih slavonskih periferija i objašnjava ozbiljan, odrasli život koji pionire, kadete i juniore čeka u nacionalnoj seniorskoj konkurenciji, za koju ih treneri i činovnici nogometnih saveza, kako vidimo, na vrijeme pripremaju.

Kad jednom tako shvate da su pionirske, kadetske i juniorske lige samo velika i šarena laž – da golovi, pobjede i titule postoje koliko i Zubić vila, Djed Božićnjak ili World of Warcraft – djeca će lakše i radosnije prihvatiti da je sve u virtualnoj hrvatskoj paradržavi jedna divovska, zgoljna i besramna laž, da je laž i Nogometna liga Središte istok i SuperSport Prva hrvatska nogometna liga, i Hrvatski nogometni savez i Nogometni savez Osječko-baranjske županije i sama Osječko-baranjska županija.

Da, draga djeco, škola je izmišljena, povijest je izmišljena, svjedodžba je izmišljena, diploma je izmišljena, doktorat je izmišljen, tvrtka je izmišljena, državni natječaj je izmišljen, parlamentarni izbori su izmišljeni, HDZ je izmišljen, Sabor je izmišljen, Vlada je izmišljena, televizijske vijesti su izmišljene: pedantno su to i pustinjačkom prilježnošću zapisani izvještaji s rezultatima ekonomskih mjera Vlade, sastavima upravnih odbora državnih poduzeća i sucima Ustavnog suda, ministrima, projektima, tablicama i statistikama, tjedan po tjedan, sve četiri godine, pa onda opet izbori, HDZ, Vlada, rezultati, sastavi, suci, mjere, ministri, natječaji, tablice i statistike: cijeli jedan iscrpni i dragocjeni ljetopis Republike Hrvatske dvadesetih godina ovog stoljeća.

Osim što ta država ne postoji, niti je – kako ste do kraja ovog teksta već i sami shvatili – ikad postojala.

Poraženi i posramljeni, već za koji tjedan otisnut ćete se tako odraslim prostranstvima schengenske Europe i pohabani plavi pasoš svoje izmišljene države sakriti u dno ladice s arhivom svoje privatne povijesti, pored onog pohabanog malog crnog rokovnika, krijući Republiku Hrvatsku i od sebe samog, onako kako već svatko od nas krije neku mračnu tajnu iz prošlog života.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.