Psi u govoru prepoznaju obrasce za koje se dosad mislilo da su razumljivi samo ljudima

U novom eksperimentu psi su slušali neprekidnu snimku izmišljenih riječi. Nije bilo stanki koje bi označavale gdje jedna riječ završava, a druga počinje, piše Science Alert.

Ipak, njihovi su mozgovi reagirali na ponavljajuće suglasnike, što je bio pokazatelj koji slogovi pripadaju zajedno. Kada su pak riječi bile određene samoglasnicima, nije zabilježena jednako jasna reakcija mozga na razini riječi.

Istraživanje objavljeno u časopisu Science ne pokazuje da su psi naučili što te riječi znače.

Ono, međutim, otkriva sklonost koja je dosad bila dokazana samo kod ljudi: kada neprekidni govor razdvaja na pojedine cjeline, mozak može dati prednost obrascima suglasnika pred glasnijim samoglasnicima.

Na prvi pogled takva sklonost djeluje neobično. Samoglasnici nose više akustičke energije i jasnije se ističu od suglasnika. Zašto bi slušatelj davao prednost tišim glasovima?

U mnogim ljudskim jezicima suglasnici često pružaju više informacija o tome koja se riječ izgovara.

Istraživači su željeli doznati mogu li psi, koji cijeli život slušaju ljudski govor, također naučiti prepoznavati njihovu važnost.

Boglárka Morvai i njezini kolege sa Sveučilišta Eötvös Loránd u Mađarskoj osmislili su način da to ispitaju bez oslanjanja na sposobnost pasa da slijede naredbe.

Puštali su snimke besmislenih trosložnih riječi za 20 odraslih pasa, dok su elektrode postavljene na njihove glave mjerile električnu aktivnost mozga.

Iste snimke slušalo je i 20 odraslih ljudi.

Govor je tekao neprekidno. Nikakva tišina nije najavljivala početak sljedeće riječi. Na jednoj su snimci ponavljajući obrasci suglasnika povezivali slogove u izmišljene riječi. Na drugoj su tu ulogu imali obrasci samoglasnika.

Na trećoj snimci slogovi su bili nasumično izmiješani, tako da nije postojao nikakav ponavljajući obrazac riječi koji bi se mogao prepoznati.

Samoglasnici su akustički bili izraženiji. Ako su pseći mozgovi jednostavno pratili najuočljivije zvukove, samoglasnici su bili u prednosti. No ako su psi pratili obrasce korisne za razdvajanje neprekidnog govora na cjeline, suglasnici su mogli prevladati unatoč tome što su bili tiši.

Istraživači su mjerili usklađuju li se moždani signali s ritmom izmišljenih riječi unatoč tome što među njima nije bilo čujnih granica. Također su usporedili reakcije na različite zvučne nizove.

Rezultat je bio jasan.

Kada su se suglasnici ponavljali, moždani signali pasa sinkronizirali su se s ritmom trosložnih izmišljenih riječi, što pokazuje da su pratili ponavljajuće cjeline unutar neprekidnog govora.

Kod riječi definiranih samoglasnicima reakcija na razini riječi nije bila značajno snažnija nego kod nasumično izmiješane snimke. Ljudi su također davali prednost suglasnicima, ali njihov je mozak snažnije pratio i obrazac definiran samoglasnicima nego nasumično izmiješan niz.

„Rezultat je posebno zanimljiv zato što takva sklonost dosad nije bila dokazana ni kod jedne druge vrste, čak ni kod primata koji nisu ljudi, a mi smo je pronašli kod pasa“, rekle su Morvai i koautorica istraživanja Dorottya Rácz za ScienceAlert u zajedničkom odgovoru.

Razmatrale su dva moguća objašnjenja: možda sklonost suglasnicima zahtijeva specijalizirane jezične sposobnosti ljudskog mozga. Ili pak opetovana izloženost govoru može pomoći životinji da nauči koji zvukovi pružaju korisne informacije.

„To upućuje na zaključak da barem neki aspekti obrade govora ne zahtijevaju mozak koji je posebno unaprijed prilagođen jeziku; redovita izloženost govoru mogla bi biti dovoljna da se takve sposobnosti razviju“, rekle su Morvai i Rácz.

Eksperiment ne može utvrditi što je uzrokovalo takvu sklonost kod pasa. Isto tako, činjenica da je pronađena ista sklonost ne znači da psi obrađuju govor na potpuno isti način kao ljudi.

Mozgovi obiju vrsta pratili su ritam slogova, ali samo su ljudi pokazali jasno praćenje pojedinačnih glasova u govoru.

„Za nas je svaki glas zasebna jedinica, dok su kod pasa slogovi najmanje jedinice obrade“, objasnile su Morvai i Rácz.