"Izvanzemaljske kornjače" vratile se na Galápagos

Izdržljivost divovskih kornjača, koje su, prema stručnjacima, na Galápagos stigle iz Južne Amerike prije dva do tri milijuna godina, postala je njihov najveći nedostatak. Budući da su mogle preživjeti i do godinu dana bez hrane ili vode, pomorci su ih hvatali znajući da će izdržati u brodskim skladištima.

„A kada bi ti ljudi poželjeli jesti, kornjače su jednostavno bile ondje, spremne, pa su imali svježe meso“, rekao je za CNN Jorge Carrión, direktor za očuvanje prirode u organizaciji Galapagos Conservancy, koja od 1985. radi na zaštiti arhipelaga.

U samo dva stoljeća s tih gotovo mitskih otoka nestalo je između 100.000 i 200.000 kornjača. Charles Darwin posjetio ih je 1835. na brodu HMS Beagle, tijekom putovanja koje će postati ključno za razvoj njegove teorije evolucije.

Divovske kornjače Galápagosa ne pripadaju jednoj jedinoj vrsti. Pojedini otoci imaju vlastite vrste kornjača koje su se tijekom vremena prilagodile svojem okolišu. Nekoliko ih je potpuno izumrlo jer su ih kitolovci koji su pristajali na otočju hvatali radi hrane, a istodobno su sa sobom donijeli i druge prijetnje, poput invazivnih vrsta.

Prva je, oko 1850., izumrla floreanska kornjača, nazvana po otoku Floreani na kojem je živjela.

„Bile su to vrlo neobične kornjače, s doista naglašenim oblikom oklopa – onim što nazivamo ‘sedlastim’ oblikom – kakav se ne može pronaći nigdje drugdje na planetu“, rekao je James Gibbs, potpredsjednik za znanost i očuvanje prirode u organizaciji Galapagos Conservancy i profesor na Državnom sveučilištu New York.

Otkriće „vanzemaljskih kornjača“ na udaljenom vulkanu

Tijekom ekspedicije 2000. na vulkan Wolf, najvišu točku Galápagosa smještenu na sjevernom dijelu otoka Isabele, istraživači predvođeni Gibbsom pronašli su kornjače s oblikom oklopa neuobičajenim za to područje.

„Ondje su bile tisuće primjeraka autohtone vrste... ali ubrzo je postalo jasno da ondje žive i neke neobične kornjače“, prisjetio se Gibbs, čija povezanost s Galápagosom traje desetljećima. Prvi je put stigao kao volonter dok je još bio student, a otočje ga je, kaže, preobrazilo i navelo da život posveti njegovu očuvanju.

Tijekom kasnijih ekspedicija ponovno su nailazili na brojne kornjače s „izrazito oblikovanim, sedlastim oklopom“ koje su zajedno živjele u uskim kanjonima.

„Nazvali smo ih izvanzemaljcima jer nismo znali što su“, prisjetio se.

Uzeli su uzorke krvi i poslali ih genetičarima sa Sveučilišta Yale, koji su potvrdili da se razlikuju od poznate vrste na tom otoku te su se poslužili istim izrazom – „vanzemaljci“. Četiri godine poslije dodatna genetička istraživanja potvrdila su da pripadaju floreanskoj lozi.

Ali kako je bilo moguće da su izumrle na jednom otoku, a zatim se 150 godina poslije ponovno pojavile na vulkanu na drugom kraju arhipelaga?

Postoje dvije hipoteze, rekao je Carrión. Prema prvoj, riječ je o prirodnom procesu: tijekom obilnih kiša bujične poplave odnose sve što im se nađe na putu pa su tako mogle prenijeti kornjače između otoka. Znanstvenici, međutim, smatraju da su najvjerojatnije odgovorni ljudi.

„Ne zaboravite da su gusari i kitolovci dolazili na Galápagos i na svoje brodove ukrcavali desetke ili stotine kornjača. Jedna je mogućnost da se u blizini vulkana Wolf dogodila neka nesreća“, objasnio je.

Drugo objašnjenje posve je logističke prirode. Zbog svojeg položaja otok Isabela bio je posljednja postaja brodova prije nego što bi zaplovili Tihim oceanom. Ondje su provjeravali težinu kornjača, a ako bi brod bio preopterećen, neke bi izbacili. Na sreću za budućnost vrste, neke su tako možda završile na otoku na kojem ih nitko nije očekivao.

Od inkubacije jaja do povratka u prirodu

Centar za uzgoj kopnenih kornjača Fausto Llerena od 1965. radi na zaštiti tih divovskih gmazova. Uspješno je uzgojio, othranio i vratio u prirodu vrste s otoka Española i Santa Fe, među ostalima.

Nakon njihova otkrića na vulkanu Wolf u centar je radi skrbi i razmnožavanja prebačeno 19 primjeraka floreanske loze.

Freddy Villalba iz Uprave Nacionalnog parka Galápagos već 23 godine radi kao rendžer i upravlja tim uzgojnim centrom.

Ondje rade s odraslim kornjačama i jajima položenima u zatočeništvu, kao u slučaju floreanskih kornjača, ili prikupljenima u divljini. Jaja označavaju, važu i stavljaju u inkubatore na različitim temperaturama.

U toj fazi spol kornjača još nije određen – odredit će ga temperatura na kojoj se jaja razvijaju, objasnio je Villalba. U inkubatorima podešenima na 29,5 Celzijevih stupnjeva razvit će se ženke, a u onima na 28 stupnjeva mužjaci.

Nakon četiri mjeseca inkubacije kornjače se izlegu, a osoblje mladunce premješta u tamne kutije s kontroliranom vlagom, gdje ostaju mjesec dana hraneći se isključivo sadržajem žumanjčane vrećice, čime se oponaša proces kroz koji bi prošli u divljini.

Trideset dana poslije premještaju ih u ograđene prostore, gdje se hrane nasjeckanim lišćem biljke poznate kao „slonovo uho“, koje čini njihovu prehranu tijekom prve dvije godine života.

U toj početnoj fazi moraju biti „vrlo pažljivo zaštićene“, rekao je Villalba, jer su duge samo osam do devet centimetara i lak plijen grabežljivcima.

NASA-ina tehnologija i satelitsko praćenje

U veljači 2026. na otoku Floreani pušteno je 158 mladih kornjača opremljenih uređajima za satelitsko praćenje kako bi znanstvenici mogli proučavati kako reagiraju na svoje stanište i kako njihova prisutnost utječe na sam okoliš.

Uz pomoć NASA-inih resursa stručnjaci su utvrdili najbolja područja za njihovo puštanje, na kojima bi se poslije mogle i gnijezditi.

Riječ je o potomcima kornjača pronađenih prije više od 20 godina na vulkanu, koje su se „iznimno dobro razvijale“, rekao je Gibbs.

„Nikada ne znate kako će se životinje donesene iz divljine prilagoditi zatočeništvu, ali ove su se prilagodile izvanredno. Imaju golem apetit i vrlo su reproduktivne. U vrlo kratkom vremenu dobili smo 800 mladih kornjača, a nastavit će davati prosječno 60 potomaka godišnje“, dodao je Gibbs.

Walter Chimborazo, terenski pomoćnik organizacije Galapagos Conservancy u uzgojnom centru, svjedočio je izlijeganju kornjača koje danas lutaju otokom Floreanom.

„Bile su tako malene, manje od mojeg dlana“, prisjetio se.

Njihovo puštanje u prirodu, naravno, čini ga sretnim, ali istodobno donosi i gorko-slatki osjećaj rastanka.

„Više sam vremena provodio ovdje na poslu nego kod kuće... S jedne strane sretan sam, ali s druge sam tužan jer ih doista više neću vidjeti.“

Njegov je otac radio u istom uzgojnom centru. Chimborazo zna da je njegov posao privilegij i ponosan je što mu se potpuno posvetio.

„Znam da sam se brinuo za njih, da sam ih odgojio. Učio sam ih kako bi mogle preživjeti na svojem otoku.“

Nedavno puštene kornjače hibridi su, objasnio je Cristian Sevilla, direktor za ekosustave Nacionalnog parka Galápagos. Njihov genetički sastav dijelom potječe od floreanskih kornjača koje su izumrle u 19. stoljeću, a dijelom od autohtonih vrsta s područja vulkana Wolf.

„Još nismo pronašli čistokrvnu floreansku kornjaču, ali vjerujemo da postoje. Na vulkanu Wolf pronašli smo neke mlade primjerke koji su 50 posto floreanske kornjače, a 50 posto autohtona vrsta, što znači da su nužno imali jednog čistokrvnog roditelja“, objasnio je Gibbs.

„Stoga je vjerojatno da neke još lutaju golemim prostranstvima tog vulkana. Možda su to neke od izvornih kornjača koje su kitolovci donijeli i ostavili ondje.“

Floreanske kornjače u divljini mogu živjeti dulje od 100 godina.

Inženjeri ekosustava

Carrión je divovske kornjače opisao kao „inženjere ekosustava“ arhipelaga.

„Pomažu u rasprostranjivanju sjemena. Pomažu stvarati i mijenjati biljne zajednice ekosustava Galápagosa i zato su ključne ne samo kao kornjače same po sebi nego i za ekološku dinamiku tih ekosustava“, objasnio je.

Ključ je u njihovoj prehrani: svaka divovska kornjača godišnje pojede i do 225 kilograma vegetacije.

„Proces probavljanja jednog zalogaja biljnog materijala traje otprilike mjesec dana“, rekao je Gibbs, „pa se ostaci izlučuju tek nakon tog vremena.“

„Do tada je životinja već migrirala i prešla mnoge kilometre, čime rasprostranjuje goleme količine sjemena. Mnoge biljke zapravo ni ne klijaju osobito dobro ako prethodno nisu prošle kroz probavni sustav divovske kornjače.“

No budući da mogu težiti i do 400 kilograma, djeluju i poput bagera, objasnio je Gibbs.

„Probijaju se kroz vegetaciju, poravnavaju je i pripremaju mjesta na kojima će provesti noć.“

„Ako rasprostranjuju sjeme, pomažu drugim vrstama da se hrane tim biljkama. Ako stvaraju otvorene prostore, njih zatim koriste druge vrste, primjerice kopnene ptice“, rekao je Sevilla.

Radeći na oporavku populacije divovskih kornjača, stručnjaci za očuvanje prirode istodobno obnavljaju taj jedinstveni ekosustav.

Programima zaštite već su iskorijenjene neke invazivne vrste koje su na otočje stigle s ljudima, poput koza, svinja i magaraca, a sada se radi na suzbijanju još dviju velikih prijetnji – glodavaca i mačaka.