Lika intacta ili ad acta?

Tekst je to sa stranica Hrvatske turističke zajednice gdje se Lika predstavlja kao "pametna i održiva destinacija".

A kampanja turističkih zajednica grada Gospića i općine Plitvička jezera osmišljena je pod sloganom "Lika je lik" u čemu je "lik" lijek na ličkoj ikavici. Slogan se koristi za promociju "održivog kontinentalnog turizma, čiste prirode i zdrave lokalne ponude".

Inače se Lika u ovdašnjem marketinško-mitološkom pripovijedanju predstavlja kao "čista i netaknuta", "očuvana i divlja", a na stranicama Ličko-senjske županije stoji kako joj "prema broju i raznovrsnosti zaštićenih prirodnih objekata i lokaliteta pripada jedno od vodećih, a po njihovu udjelu u ukupnoj površini, apsolutno vodeće mjesto među hrvatskim županijama".

Lika najednom prestala biti lik

A onda se proteklih dana u vidokrugu šire domaće javnosti ta slika Like kao djevičanski netaknute zemlje (terra intacta) odjednom prevrnula u svoj negativ, u sivu, skoro polumrtvu zemlju zagađenu otrovima i kancerogenim tvarima koji u nju cure iz otpada dovoženog godinama, uglavnom ilegalno, i nemarno odlaganog u postapokaliptičkom ambijentu betonskih silosa i ruzinavih hala propalog Poljoprivrednog-prehrambenog kombinata Velebit.

Tomu je prethodilo, još početkom prošloga tjedna, gostovanje glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića na RTL-u gdje je govoreći o istrazi o opasnom otpadu u Lici, dotad sporadično spominjanoj u medijima, kazao kako nalaz vještačenja s gospićkog deponija "nije sjajan" i da je "Lika na tom području zagađena". A onda je USKOK objavio čitav nalaz u kojem se, među ostalim, navodi kako "značajne količine raznog opasnog otpada, koji se proširio izvan samog odlagališta, prijete daljnjim širenjem, pa i putem podzemnih voda" ta da je "došlo do narušavanja ekosustava" i "stanište je nepovratno uništeno".

Lika je najednom prestala biti "lik".

Politička galama nadjačava vapaje

Od tog trenutka u inače pustoj Lici zavladala je gužva i uvelike razumljiva panika za čije je širenje premijer Andrej Plenković okrivio oporbu. Komešaju se informacije i poluinformacije, vjerojatno i dezinformacije. Jedni pretjeruju, drugi umanjuju, a ljudi su napeti jer su im zdravlje i životi u pitanju. Žele odgovore, a zasad dobivaju neuvjerljiva obećanja i političku buku.

Dok oporba tvrdi da je riječ o veleizdaji i ekološkom terorizmu, premijer frkće na to uvjeravajući kako će sve biti sanirano. I to žurno, pet godina nakon što se stotinama šlepera, malo-pomalo, u srce "čiste i netaknute" Like dovozilo i gomilalo više od 35 tisuća tona toksičnog industrijskog i medicinskog otpada, dvije i pol godine otkako su građani i lokalne eko-udruge počeli prijavljivati sumnjivo česte istovare na deponiju u PPK Velebitu te godinu i pol nakon uhićenja bračnog para Šincek koji je stajao iza dovoza tog otpada.

Sada se kao "lik" nudi opoziv Vlade i izvanredni izbori. Politička galama nadjačava vapaje da se na licu mjesta poduzme nešto konkretno, bodovi se beru kao kukuruz ujesen, a nesretna Lika, čudesna i divlja, nije više djevičanski netaknuta kao u sloganu. Nije više terra intacta, nego terra tacta.

Treba poduzeti sve da ne bude ad acta.

Lički heavy metal

Kada se nakon izgradnje Dalmatine najavljivalo oživljavanje Like i pozivalo da se u nju ulaže, neki su to ulaganje shvatili doslovno. Trejderi prljavim otpadom ohrabreni spoznajom da ovdašnji sustav spava baš tamo gdje treba biti najbudniji, uspjeli su ukaljati i zagaditi najčišći preostali dio Hrvatske - "Velebita diku" kako mu se voli pjevati u pretjeranom domoljubnom zanosu. A koliko na površini Lika bila tiha i pusta, ispod njenog tla sve teče i kovitla se. Tu su razmeđe ponajvećih europskih ponornica, tlo je vapnenasto i porozno, a hidrološki je jedno od najvrjednijih područja Europe. U takvu su Liku "uloženi" otrovna plastika, infektivni trulež, teški metali i "vječne kemikalije". Da je u pitanju samo desetina otpada koji je ondje kakti zbrinut, bilo bi strašno.

No očito je kako siromašniji krajevi Europe služe da bi se u njima zbrinjavao takav otpad koji je, zapravo, kurentna roba za unosan biznis. U uređenim državama taj se biznis više-manje odvija kako treba, a opasni otpad zbrinjava gdje treba. No i otamo, kad ga ima viška ili zbrinjavanje biva skupo, šalje se u siromašne krajeve na rubovima Unije. Netko za to plati punu cijenu, a netko potom u džep strpa masnu razliku kada umjesto propisnog i skupog zbrinjavanja odradi to zločinački jeftino, zatrpavajući ga otprilike onako kao što mačka zatrpava svoj drek u pijesak.

U Liku se ulaže i to doslovno

U postojećem poretku stvari, najlakše je istovariti otpad i stvoriti ilegalne deponije tamo gdje je pusto i gdje nema puno pari očiju da to vide, ali i dovoljno onih da na to zažmire. Za takvo što Hrvatska je idealna jer je u mnogim dijelovima poluprazna, a puna propalih i zakorovljenih tvornica, hangara i skladišta. Kao u Gospiću.

Za ekomafijaše i njihov biznis to je komparativna prednost: ne privlači pažnju. Dok ljudi gledaju plitvičke vodopade, mlinice na Gackoj i drugu tamošnju "netaknutu" prirodu, podno silosa u krugu propalog kombinata plitko se zakopava uvezeni otpad: od stare elektroničke krame pune teških metala do infektivnog otpada. Metajezikom tog nakaznog biznisa: ulaže se u Liku. U njeno šuplje krško tlo koje će s dobrohotnom lakoćom progutati sve te u utrobu joj natrpane otrove te ih potom ponornicama odnijeti sve do mora.

Ne zaboravimo da je Hrvatska 2023. postala dio schengenskog prostora. Kamioni koji dolaze iz EU više se ne provjeravaju i ne prate kao prije pa se u njima praktički može dovesti bilo što. A kada su propisi u pitanju i kad treba provjeriti teretni list, često se okrene glava na drugu stranu (Gle, slapovi!). Nema pravog nadzora jer ni inspektorat nema dovoljno kadrova i kapaciteta, a ni mogućnosti zaustavljati svaki kamion koji prelazi donedavno tvrdu vanjsku granicu. Lakše je loviti ugostitelje s par eura viška u blagajni.

Na rubu šume

No ne zaboravimo i neke domaće tradicijske običaje. Zar ovdje gradske periferije, rubovi šuma, kanali uz polja, potoci, rijeke pa čak i sinje more često ne služe za istresti smeće, ostaviti pokidani televizor, stare autogume i karambolirane automobile? Kao što je mnogom domaćem čovjeku taj rub šume "prirodno" razumljiv prostor za odložiti vlastito smeće, tako vjerojatno ima onih u Europi koji Hrvatsku doživljavaju kao "rub šume" na koji se bez puno zabadanja nosa i administrativne gnjavaže može dovesti i istovariti svakakav otpad.

Taj je mentalni sklop vjerojatno teže promijeniti nego Plenkovićevu vladu s parlamentarnom većinom koja se stalno širi. Zato ima smisla sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, ali ne radi međusobnog urlanja i gotovo nemoguće misije rušenja vlade, nego da se trezveno i zrelo, po hitnom postupku, izmijene zakoni koji koče rješavanje problema nabujalih u Gospiću i drugdje. Da se ubrzaju spore procedure i pokrenu trome institucije kako bi se što prije saniralo tlo u Lici i spriječila veća šteta. Da se inicira izgradnja spalionice otpada, pa ako već trebamo biti tuđi deponij, bar da budemo uredan i kvalitetan. I da se, na koncu, donesu akti koji će ekološke zločine tretirati kao veleizdaju.

Valja se nadati i da će val lokalnih uzbuna, koji se ovih dana digao diljem Hravtske zbog ilegalnih ili nesaniranih odlagališta, dovesti k pameti Vladu, resorne ministre, lokalne dužnosnike i nadležne službenike da se barem drže postojećih zakona i propisa jer doveden je u pitanje smisao pravne države. Lako je rječju voljeti domovinu, treba znati sačuvati zemlju. Doslovno, da ne bude ad acta.