Ondje gdje je danas pustinja nekoć je vrebalo sedam vrsta morskih pasa: Otkriće u Egiptu otvorilo prozor u izgubljeno more

Egipatska pustinja suha je tisućama godina, ali prije otprilike 70 milijuna godina na tom se mjestu prostiralo more. Ocean Tetis tada je prekrivao sjeverni rub afričkog kontinenta, a nova studija sugerira da to nije bilo mrtvo more, nego iznimno bogat ekosustav.

Tim koji je predvodio paleontolog Tarek Jasin sa Sveučilišta u Kairu pronašao je u formaciji Duvi, na visoravni Abu Tartur, 14 fosilnih zuba morskih pasa. Analiza je pokazala da pripadaju pet izumrlih vrsta, objavili su znanstvenici u časopisu Cretaceous Research.

Sve su nove za to nalazište. Dvije – Serratolamna cf. serrata i Squalicorax bassanii – dosad uopće nisu bile zabilježene u Egiptu. Treću, Scapanorhynchus cf. raphiodon, istraživači opisuju kao potencijalno prvi nalaz te vrste na afričkom kontinentu, a moguće i njezin najmlađi primjerak u fosilnom zapisu. Svi ostali poznati nalazi znatno su stariji.

Isti tim u ranijem je istraživanju na istom lokalitetu identificirao dvije vrste morskih pasa. S novim nalazima broj vrsta poznatih iz tog sloja popeo se na najmanje sedam.

Zubi kao karta ekosustava

Od drevnih morskih pasa najčešće ostaju samo zubi – hrskavičavi kostur ne fosilizira se – pa se određivanje vrste oslanja na sitne razlike u obliku. U ovom slučaju razlike nisu bile ni male ni suptilne.

Neki su zubi dugi i tanki poput igle, dok su drugi široki i nazubljeni, prikladniji za rezanje nego za probadanje. Jedan je izrazito zakrivljen. Neki imaju sitne bočne šiljke, dok ih drugi nemaju.

Ta raznolikost, navode autori, upućuje na to da vrste nisu izravno konkurirale jedna drugoj, nego su zauzimale različite ekološke niše. Prisutnost roda Squalicorax povezuju s plićim, priobalnim vodama, dok Scapanorhynchus upućuje na dublje uvjete na vanjskom šelfu i padini. Cretalamna i Serratolamna dodatno govore u prilog stabilnom otvorenom šelfu.

Zašto baš fosfati

Ključ priče leži u samoj stijeni. Fosforitne naslage nastaju ondje gdje je morska produktivnost visoka i gdje se fosfor intenzivno kruži i koncentrira. Prostrane fosfatne naslage formacije Duvi stoga čuvaju ne samo ostatke tog mora nego i dokaze o tome koliko je ono bilo plodno.

Istraživači smatraju da je razlog bilo izdizanje hladnih voda bogatih hranjivim tvarima iz dubine, poznato kao upwelling. Te su vode donosile fosfor i druge hranjive tvari do osunčanog površinskog sloja, što je poticalo bujanje planktona, a preko njega i cijeli hranidbeni lanac: sitne ribe i beskralježnjake, zatim morske pse te na samom vrhu velike predatore i morske gmazove.

Nije riječ o masovnom pomoru

Naziv „groblje morskih pasa“ treba uzeti s rezervom. U vrijeme kada su ti morski psi živjeli taloženje sedimenta bilo je vrlo slabo, pa fosfatni sloj obuhvaća znatno dulje vremensko razdoblje nego što bi to bio slučaj s muljevitim naslagama.

Drugim riječima, zubi su se nakupljali tijekom različitih razdoblja i potječu iz različitih staništa, a nisu dokaz da je svih sedam vrsta živjelo istodobno i uginulo na istom mjestu.

Nalaz ipak dodatno potvrđuje pretpostavku da su takvi ekosustavi bili uobičajeni duž sjevernog ruba Afrike u kasnoj kredi. Slične fosfatne naslage u Maroku i Siriji također su otkrile velik broj vrsta morskih pasa.

Od tog svijeta danas nije ostalo ništa vidljivo: Tetis je nestao, morsko dno pretvorilo se u pustinju, a predatori koji su njime plivali izumrli su prije više desetaka milijuna godina. Ostala je tek šačica zuba zarobljenih u stijeni.