Arheolozi usred pustinje otkrili zaboravljeno naselje staro 1600 godina

Egipatski arheolozi u oazi Dahla u Zapadnoj pustinji otkrili su iznimno dobro očuvano bizantsko naselje koje pruža rijedak uvid u svakodnevni život u razdoblju kada Egiptom više nisu vladali faraoni, nego Bizantsko Carstvo. Tijekom iskapanja otkrili su uređene ulice, kuće, crkvu, obrambene građevine, krušne peći, novčiće i oko 200 zapisa na ulomcima keramike koji pričaju priču o stanovnicima od prije približno 1600 godina.

Naselje, otkriveno na lokalitetu Ain Al-Sabil u egipatskoj pokrajini Nova dolina, izgrađeno je prema pažljivo osmišljenom urbanističkom planu. Ulice koje su se protezale u smjeru sjever–jug presijecale su prometnice u smjeru istok–zapad, stvarajući gradske trgove i javne prostore. U središnjem dijelu naselja arheolozi su pronašli bazilikalnu crkvu iz sredine 4. stoljeća, a u njezinoj blizini i dvije stražarske kule, snažno utvrđenu građevinu s debelim zidovima te kuće od blatne opeke s reprezentativnim prostorijama za primanje gostiju i svodnim krovovima, prenosi Metropolitan.si.

Dobro organizirano urbano središte

Otkriće pokazuje da oaza Dahla nije bila tek izolirana postaja usred pustinje, nego dobro organizirano urbano središte povezano s trgovinom, proizvodnjom hrane, obranom i brzo rastućom kršćanskom vjerom. Oaza je već uvrštena na ogledni popis UNESCO-ve svjetske baštine.

Posebno su vrijedni nalazi iz svakodnevnog života. U kućama su istraživači pronašli krušne peći, kuhinjske prostore i kamene alate za mljevenje žita. Iako se ne radi o raskošnim blagima, upravo takvi predmeti arheolozima pružaju najbolji uvid u život običnih ljudi jer otkrivaju kako su stanovnici pripremali hranu, radili i organizirali svoje domove.

Pretpostavlja se da je jedna od kuća pripadala crkvenom đakonu po imenu Tisous. Arheolozi smatraju da je građevina u početku služila kao kućna crkva, prije nego što je naselje dobilo svoju veliku baziliku. Sličnu važnu ulogu, prema istraživačima, imala je i kuća čovjeka po imenu Tabibos. Oba otkrića upućuju na to da su prve kršćanske zajednice bogoslužja održavale u privatnim domovima, a tek su kasnije izgradile namjensku crkvu.

Među najvažnijim otkrićima nalazi se oko 200 ostrakona – ulomaka keramike koji su se u antici koristili kao podloga za pisanje. Na njima su sačuvani zapisi na grčkom i koptskom jeziku koji sadrže ugovore, poslovne evidencije, korespondenciju i druge dokumente iz svakodnevnog života. Istraživači ih još uvijek detaljno proučavaju.

Na nalazištu su pronađeni i brončani novčići s prikazima bizantskih careva, latinskim natpisima i kršćanskim simbolima, kao i zlatnici iz vremena cara Konstancija II., sina Konstantina Velikog, koji je vladao Rimskim Carstvom od 337. do 361. godine te nastavio širiti kršćanstvo.