Za ovu zemlju kažu da je drugi planet i mnogi sanjaju o preseljenju, a sada se kuće prodaju za manje od eura

Prazne kuće u Japanu nazivaju se akiya, što doslovno znači prazna kuća.

Od tih devet milijuna oko 3,85 milijuna doista je napušteno, odnosno niti se iznajmljuje niti se koristi kao vikendica.

Najviše ih je u ruralnim prefekturama. U Wakayami i Tokushimi prazna je svaka peta kuća. No i Tokio ima gotovo milijun praznih stanova, odnosno deset posto svog stambenog fonda.

Zašto kuća ondje gubi vrijednost?

Ovdje je riječ o razlici koja objašnjava sve ostalo.

Kod nas, u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, starija kuća s vremenom može dobiti na vrijednosti.

U Japanu je obrnuto. Stambena zgrada tradicionalno se tretira kao imovina koja se troši, otprilike poput automobila.

Nakon dvadesetak do tridesetak godina kuća se u izračunima smatra praktički bezvrijednom, a vrijednost ostaje samo u zemljištu.

Zbog toga kupci preferiraju novogradnju, dok naslijeđenu kuću na selu često nema tko kupiti.

Kako ostanu prazne?

Uz to ide i demografija.

Mladi odlaze u gradove, prije svega u Tokio, Osaku i Nagoyu. Na širem području Tokija živi više od 37 milijuna ljudi, dakle gotovo trećina stanovništva cijele zemlje.

Kada roditelji umru, obiteljska kuća u unutrašnjosti ostaje prazna. Djeca koja su izgradila život u Tokiju nemaju razloga vraćati se.

Prema preliminarnim podacima popisa objavljenima ovog proljeća, broj stanovnika Japana u pet je godina pao za oko tri milijuna. Od 47 prefektura njih 45 izgubilo je stanovništvo. Jedino je Tokio zabilježio rast broja stanovnika.

Što se plaća, a što ne?

Cijene se kreću u rasponu koji zvuči nestvarno.

Dio kuća nudi se za jedan jen ili čak besplatno jer lokalnim vlastima nije toliko stalo do novca koliko do toga da netko u kući živi i održava je.

Uobičajena cijena kuće u unutrašnjosti kreće se od pola milijuna do pet milijuna jena, odnosno otprilike od 2.500 do 27.000 eura.

Za usporedbu, nova kuća u Japanu u prosjeku stoji između 35 i 40 milijuna jena, odnosno oko 200.000 eura.

Zašto „besplatno“ nije besplatno?

Agencije preporučuju da se na cijenu kuće doda još 50 do 100 posto tog iznosa za obnovu, kao i troškovi održavanja za godinu dana.

Ako kupite kuću za tri milijuna jena, realno treba računati na ukupne troškove od šest do devet milijuna jena tijekom prve dvije godine.

Tu su i porez na stjecanje nekretnine, troškovi upisa u katastar te godišnji porez.

I još nešto važno: napuštanje kuće nije opcija. Jednom kada je kupite, obveze ostaju.

Dio općina nudi subvencije za obnovu u iznosu od pola milijuna do tri milijuna jena.

Kupiti može svatko, živjeti ne

Ovo je ograničenje koje bitno mijenja cijelu priču.

Japan nema nikakva ograničenja za strane kupce. Stranac može kupiti i zgradu i zemljište, s istim pravima kao državljanin, bez posebnog odobrenja i bez vize.

No vlasništvo nad kućom ne daje pravo boravka.

Ako u toj kući želite stalno živjeti, morate zasebno dobiti dugoročnu vizu, prema istim pravilima kao i svi ostali.

Uz to je od travnja ove godine uvedena i nova obveza. Strani kupci koji nisu rezidenti moraju u roku od 20 dana prijaviti kupnju japanskom Ministarstvu financija, čak i kada kuću kupuju za vlastite potrebe.

Zašto se to uopće događa

Za japansku državu ovo nije samo pitanje tržišta.

Prazne kuće propadaju, postaju opasne i smanjuju vrijednost nekretnina u cijelim naseljima.

Zbog toga su općine osnovale takozvane akiya banke, odnosno javne registre praznih kuća, te nude subvencije onima koji ih preuzmu.

Kyoto je otišao korak dalje i uveo porez na prazne nekretnine.

Interes je porastao. Prema jednom izvoru, pretraživanja japanskih nekretnina na engleskom jeziku ove su godine šest puta češća nego prošle godine.

Ono što ostaje neriješeno jest uzrok problema. Dok god kuće u Japanu s godinama budu gubile na vrijednosti, broj praznih kuća nastavit će rasti brže nego što se one uspijevaju prodati.