Kome je štrajk donio lajk?

Od prvog dana i neslužbenim i mnogim medijskim kanalima puštana je teza da iza štrajka stoji HDZ i da se Andrej Plenković preko sindikata Holdinga i ZET-a osvećuje "mucicama" iz Možemo! koje su ga naživcirale u Saboru, a promožemovskim Zagrepčanima uzvraća udarac za prosvjed zbog otpada u Lici.

Naravno da se malotko od važnijih političkih aktera usudio to glasno reći. Tek Dalija Orešković. Drugi su isto govorili izokola, dvosmisleno i oprezno. To zapravo govori da je puno više različitih političkih aktera moglo biti u toj utakmici ili barem pored terena. Uostalom, najotvoreniji je bio angažman Katarine Peović iz Radničke fronte. Ona je javno podržala štrajk, a sindikalna povjerenica u Zagrebačkom holdingu članica je njezine stranke.

Drugi su sve nešto mudrovali znajući kako je riskantno dati verbalnu podršku štrajku kojemu je većina građana istu uskratila.

Sindikati zaigrali tvrdo kao Plenković s mucicama

No kao da se previdjelo kako je u štrajku bilo skoro deset tisuća zaposlenika Holdinga i ZET-a. Nemoguće je da su baš svi politički nečiji ili izmanipulirani. Alati koje sindikati imaju u rukama, naročito u golemim sustavima kakav je Zagrebački holding, koji je najveći poslovni sustav u Hrvatskoj, itekako su jaki u pregovorima i pritiscima. Ne treba tu nekog političkog sufliranja.

Ipak, sumnju u političku pozadinu izazvalo je upravo bezglavo srljanje u ovu štrajkašku avanturu, va banque, starinski tvrdo. Smeće se još može podnijeti dok ne zasmrdi nepodnošljivo, ali od prvoga dana obustavljen javni prijevoz većini je Zagrepčana bio neshvatljiv i neprihvatljiv. Time ujedno i čvrst argument gradskim vlastima. Nevolja je po sindikate i njihove čelnike bila u tome što su štrajkašku akciju odigrali sami protiv sebe ostavivši veliki grad bez minimuma osnovnih komunalnih usluga i javnog prijevoza. Sindikati su zaigrali tvrdo i u tome su mnogi iščitali Plenkovićev rukopis tragom njegove nedavne poruke oporbenim saborskim "mucicama" da će se "igrati malo čvršće".

HDZ-u možda odgovara što snažniji Možemo!

No već na površinskoj razini takav angažman HDZ-a nema puno smisla jer ispada da se time olako razotkriva kao zakulisni uzurpator baš u vrijeme dok mu zakulisno nagomilani otpad u Lici guši imidž. Na drugoj razini isto nema puno smisla jer riskira da ljutog protivnika, Možemo!, ne oslabi nego dodatno osnaži, kao što je već bio slučaj s famoznim dočekom rukometaša i Thompsonovim nastupom na istom. Na trećoj razini HDZ-u možda i odgovara što snažniji Možemo! jer to znači slabiji SDP i mogući klin za međusobne raskole.

Ovotjedni štrajk možda nije imao političku pozadinu, ali je nesumnjivo imao pozadinsku bojišnicu na društvenim mrežama gdje su predani simpatizeri i vrijedni trolovi i Možemo! i HDZ-a bespoštedno drukali svaki svoje.

S jedne strane prikazivali su zetovce i komunalce kao izmanipuliranu rulju, nedovoljno kvalificiranu, a preplaćenu koja traži kruha preko pogače, nedostojnu vozačice i štrajkolomke Kristine, heroine progresivno lijeve zetovske manjine. S druge strane, Tomaševića i gradsku vlast prokazivalo se kao socijalno neosjetljivu i licemjernu, koja je u svojoj davnoj aktivističkoj fazi poticala štrajkašku borbu u gradskim tvrtkama, a sada je guši.

Može štrajk, ali razlaz u 3 popodne

Na koncu su svi koji se javno ili iz prikrajka oglasiše ubrali ponešto bodova... osim štrajkaša. Nije, naime, bilo puno mogućih ishoda na pladnju, samo je bilo pitanje koliko će štrajk potrajati. Zahtjevi su bili nerealno veliki, valjda da se pristane i na manje koje bi opet bilo više od realnog. I sam štrajk taktički je odigran loše jer u gradu koji inače propada pod teretom prometnih gužvi zaustaviti sve autobus i tramvaje nije moglo ne navući popriličan bijes. Usto još lukavo kanaliziran objavama platnih lista nekih vozača i čistača. Pažnju i naklonost ovdašnje javnosti najlakše je pridobiti manipulativnim pričama o nečijoj preplaćenosti ili potplaćenosti.

Ne snašavši se u tome i odigravši starinski tvrdu sindikalnu igru na koju današnja (pre)osjetljiva javnost reagira živčano, štrajkaši su izgubili čim se njihiva igra prebacila na politički teren. Odmah, dakle. Previdjeli su građansko raspoloženje: prosvjed može, a i štrajk, ali ako je razlaz u tri popodne. Ne nakon tri dana ili više.

Svi su ponešto utržili

Tomaševiću je usprkos pritisku i facijalnim grčevima dok je pred kamerama govorio o štrajku, na koncu upao prst u med. I njemu i Možemo! taj stres-test dobro je došao malo prije sklapanja predizbornog pakta s SDP-om, a na krilima rasta u anketama i u jeku protivničkih otvaranja puno malih političkih frontova u Zagrebu. Bitka za Zagreb bit će glavni politički okršaj općih izbora za manje od dvije godine.

Zapravo, već je.

U pojednostavljenom prikazu političkog sraza Tomašević je ispao pobjednik. Heroina trodnevnog štrajka u Zagrebu i njegova simpatizerka Kristina postala je celebrity ikona, možebitno korisna u budućim kampanjama. SDP se držao po strani jer je vjerojatno pazio na svoj imidž staromodne ljevice koja drži do sindikalne borbe kakva god ona bila. A HDZ, stajao ili ne iza štrajka, sjedi na oblaku stvorenog dojma da je to bila ona "čvrsta igra" koju je spominjao Plenković. Ako i nije imao išta s tim, HDZ-u odgovara i taj dojam u javnosti da svom glavnom političkom suparniku može blokirati utvrdu. Makar i nepuna tri dana.

Tomašević sišao na zadnjoj stanici

Dok je trajao štrajk, mnogi politički akteri pokušali su ukrcati se u politički tramvaj. Nekima je otišao pred nosom, neki su ušli pa se švercali, neki se vozili na pulferu, a jedino je Tomašević sišao na zadnjoj stanici. Možda i zato jer je imao svoju vozačicu, Kristinu.

Iako se tada nije činilo tako, ali od ponedjeljka u 3:30 ujutro zapravo je politički sve išlo na ruku njemu i Možemo!.