Izrael je pokušao uništiti njihova stabla maslina. Evo kako su se oduprijeli

Svake godine moja se obitelj raduje sezoni berbe maslina u Gazi. Više od trideset maslina raste na našem zemljištu. Moj otac svaku poznaje napamet. Nikada ih nismo doživljavali kao puke biljke, stabla od zemlje i granja; za nas su one rodbina i više od toga, piše Hend Salama Abo Helow za The Nation.

Berba je za nas sveti obred — obred koji ne trpi kompromise niti izgovore za izostanak. Pripreme, prožete uzbuđenjem i iščekivanjem, započinjale bi mjesecima prije nego što bi sezona stigla, dodaje autorica.

Ona predstavlja naše jedino pravo okupljanje tijekom godine opterećene teškim obvezama; vrijeme kada se ponovno povezujemo s našom zemljom i s poviješću borbe za oslobođenje koja traje desetljećima. Masline stoje kao živi dokaz neprekidnih izraelskih pokušaja da nas iskorijene — i naše neutažive potrebe da postojimo u svojoj domovini.

Moj je otac posadio ta stabla sa svojim roditeljima prije mnogo desetljeća. Zajedno s bakama, uzgajao ih je kao da uzgajaju jedno od nas — brižno i strastveno. U kulturi moje obitelji, maslinovo je ulje lijek koji nikada nije imao ravnog. To je osnovni lijek za sve vrste bolesti — i za one za koje medicinski udžbenici još uvijek nisu pronašli lijek, piše Abo Helow.

Više od 25 godina nismo propustili niti jednu jedinu berbu; radili bismo danju i noću kako bismo ubrali i očistili plodove. A onda je izbila genocidna kampanja — upravo onog mjeseca kada obično krećemo u berbu. Te smo godine čučali u kutovima, čekajući i iščekujući kad će sljedeća bomba pasti, dodaje.

Živo se sjećam koliko je bilo bolno gledati stabla neobrana, bez mogućnosti da im priđemo ili da spasimo urod. Gledala sam masline kako drhte pri svakom bombardiranju, njihov plod kako prerano otpada i rasipa se pod prašinom. Ležale su na zemlji, neprepoznate, nesakupljene, neutješne — baš kao i ubijeni stanovnici Gaze.

Do sljedeće sezone nikad nismo osjetili takav žal. No u listopadu 2024., skupili smo snagu i odlučili riskirati — bez obzira na posljedice. Nismo mogli podnijeti da stabla budu napuštena. Duboko u sebi znali smo koliko je to opasno, pod nebom iz kojeg su bombe padale češće nego kiša, dodaje Abo Helow.

Berba je trajala 20 iscrpljujućih dana — dana koji su nas testirali ne samo fizički nego i mentalno. Svaki pokušaj bijega od dronova, eksplozivnih naprava i topničke paljbe ostavljao je trag na našim dušama. No usred svega toga, toplina naših susjeda i raseljenih ljudi oko nas činila je teret podnošljivijim. Zajedno smo djelili neizrečene strahove, izlijevali neispričane priče i nosili nevidljivu tugu tijekom berbe. Udisali smo krhku nadu o mogućem primirju, iako lišeni sigurnosti, mira i radosti koju smo nekoć poznavali. Ipak, to nas je iskustvo povezalo na načine koje nikada nismo mogli zamisliti, piše.

Prvi put u životu shvatila sam da zajednička bol — kada se nosi zajedno — postaje malo lakša.

Berba je bila iznimno teška — od nestašice električnih alata za čišćenje uroda do vrtoglavo visokih troškova svakog koraka procesa, koji su na kraju prešli 1.780 dolara. No gubici se nisu mjerili novcem. Mjerili su se životno opasnim ozljedama moje braće.

Jednog dana berbe, moj se brat Montaser penjao visoko među granama kada je zločinački zračni napad sravnao kuću u našem susjedstvu. Sila udara bacila ga je na tlo, slomivši mu nos i kosti lica. Drugi brat, Mohamed, poskliznuo se dok se zemlja tresla; grane su mu rasjele glavu. Masline nikada nisu bile stvorene da nanose bol — ali izraelske snage pretvorile su i naše najtoplije rituale u opasnost, unakazivši čak i one kratke trenutke mira koje smo mogli zadržati, piše Abo Helow.

Kada je moj brat na kraju sakupio očišćene masline i odnio ih u lokalnu uljaru — mjesto koje je u ranijim berbama vrvjelo poljoprivrednicima i svježim urodom — zatekla ga je jeziva tišina.

Osim dijela koji smo poslali u uljaru, zadržali smo nešto maslina da ih sami prešamo i ukiselimo. Urod ulja bio je vrlo zadovoljavajući — dostojan golemog truda koji smo uložili. S tri dunuma zemljišta pod maslinama dobili smo 16 tegli ulja, dodaje autorica.

Masline i maslinovo ulje oduvijek su ponos naših stolova, u vremenima i gladi i obilja. Moja baka često je govorila: „Ako u kući imaš pšenice i ulja, nikada nećeš ogladnjeti.“ Kako smo prolazili kroz brutalne faze gladovanja, shvatila sam da moja baka nikada nije bila u krivu. Maslinovo ulje ostaje naša trajna životna linija.

Naša zahvalnost prema maslinama ne bi bila potpuna da nismo njihovu blagodat dijelili što šire. Željeli smo da svi okuse ono što je preživjelo. Podijelili smo više od deset tegli među rodbinom, prijateljima i potrebitima, zadržavši samo pet za sebe.

Kad je moj otac dijelio boce, rekao je: „Neka nas sljedeća berba nađe sigurnima, izliječenima i u miru.“ Ali ništa se nije popravilo. Treću godinu zaredom taj obred obavljamo oprezno, strahujući da bismo mogli biti napadnuti u svakom trenutku.

Moja baka je jednom rekla: „Maslina je tiha duša; ona te osjeća. Suši se od zanemarivanja i cvjeta kada je njeguješ.“ No ono što sada gledamo nije posljedica našeg odnosa — to je sustavni ekološki kolaps uzrokovan fosfornim bombama, otrovnim otpadom i gušećim plinovima, dodaje Abo Helow.

Kada pogledam maslinu, vidim nas — Palestince iz Gaze.

Ove godine, kad sam primijetila da rađa manje plodova i da joj se grane počinju sušiti, sledila sam se. Ne može to biti naša zajednička sudbina — da uvenemo i umremo na kraju.

Njegovali smo stabla filterima i brigom, i preživjela su, iako s malo uroda. Vojne operacije u gradu Gazi pojačale su se; zračno i pomorsko granatiranje intenzivnije je nego ikada — gore nego ikad od početka genocida. Ovaj put moj je otac zahvalio susjedima koji su ponudili pomoć i ispričao ih, jer je genocid bjesnio, a urod bio skroman. Rizik je bio golem, pa je obitelj išla u maslinik sama, piše autorica.

Berbu smo započeli početkom listopada, bojeći se daljnje eskalacije. Sudjelovali su moji roditelji, braća i sestre, nećaci, nećakinje i ja — prizor koji je trajao svega pet dana i dao manje od jedne tegle: sedamdeset i pet kilograma maslina. To je bilo manje od 10 posto godišnjeg prosjeka. Moj otac rekao mi je da je to najmanji urod u desetljećima. Stabla nikada nisu rodila manje.

Primirje je stupilo na snagu 9. listopada 2025. Dok su ljudi slavili — zviždali i klicali od radosti — mi smo čistili masline. Moja majka je rekla da je taj čin, berba maslina, izražavao našu čistu sreću što je krvoproliće konačno prestalo. „Sada,“ rekla je, „možemo to činiti s olakšanjem, a ne s ubitačnim strahom.“

Unatoč tome što je urod bio oskudan — jedva dostatan za naše potrebe — zadržali smo naviku dijeljenja.

Ta su stabla izdržala sušu, onečišćenje i otrovne mine, uz čupanje, rušenje i spaljivanje — baš kao i ljudi Gaze. Ipak, imali smo sreću da su se naša stabla izborila za život. Izdržala su zastrašujuće zračne napade koji su pogodili kuće u našem susjedstvu. Plamen je zahvatio naša stabla i spalio naš prostor, ali ona su ostala uspravna. Izgubila su poneke pougljenjene grane, ali su iz prkosa izrasle nova.

Mir je ponovno zavladao, makar krhak, i masline će ponovno vječno zelenjeti. A i mi ćemo. Prošle su mnoge sezone i mnoge će još doći — čekajući da im otvorimo srca i prigrlimo ih, zaključuje Abo Helow u tekstu.