May, Johnson, Truss, Sunak, Starmer... Zašto Britanija stalno mijenja premijere?

Bila su to vremena u kojima se činilo da premijeri odlaze gotovo čim stignu na dužnost. Velike strateške odluke s kojima se zemlja suočavala bile su izbjegavane ili odgađane. Javne financije više su puta dolazile u krizu, no pokušaji racionalizacije poreznog sustava posrtali su pred interesnim skupinama, uključujući poljoprivrednike. Reforme socijalne skrbi najavljivane su uz veliku pompu, da bi potom bile razvodnjene. Cijeli politički sustav bio je prožet ogorčenošću i rivalstvom, umjesto praktičnim djelovanjem. U međuvremenu, populisti su čekali svoju priliku, prenosi Guardian.

Ovo nije ulomak iz buduće povijesne knjige o današnjoj Britaniji, nego opis francuske Četvrte Republike, koja je nakon teškog početka 1946. godine posrtala sve do 1958., kada je iscrpljeni režim prepustio ovlasti za stvaranje novog poretka generalu Charlesu de Gaulleu, praktički okončavši vlastitu agoniju.

Keir Starmer nije otišao tako mirno. Borio se do posljednjeg trenutka, sve dok pobjeda Andyja Burnhama u Makerfieldu nije prisilila premijera da prihvati neizbježno. Strani primjeri političkih potresa jedino su na što se danas možemo osloniti jer britanska povijest ne nudi slične presedane.

„Nikada nije postojalo razdoblje poput ovoga“, rekao je Anthony Seldon, autor knjige The Impossible Office?, koja prati 300 godina povijesti britanske premijerske funkcije.

Istina, u 18. stoljeću (1760. – 1770.) i u 19. stoljeću (1827. – 1837.) postojala su desetljeća tijekom kojih su se premijeri izmjenjivali sličnom brzinom. No šest, a uskoro vjerojatno i sedam premijera od 2016. godine predstavlja „jedinstven“ slučaj kada se uzmu u obzir i druge promjene na vrhu vlasti. U tom je razdoblju Britanija imala i osam ministara financija te devet ministara vanjskih poslova – i to prije bilo kakve post-Starmerove rekonstrukcije vlade.

Stalni kaos

Cameron, May, Johnson, Truss, Sunak, Starmer i sada gotovo sigurno Burnham. Kada pogledate taj niz, prvo što vam pada na pamet nije nešto konkretno što se dogodilo, nego sama činjenica da je sve bilo u stalnom kaosu. To nije slučajnost.

Gus O'Donnell, bivši tajnik vlade, izbliza je svjedočio trima tranzicijama vlasti: od Thatcher do Majora, od Blaira do Browna te od Browna do Camerona. Tijekom razgovora s Davidom Cameronom prije izbora 2010. godine, budući premijer iznio mu je promjene koje želi provesti u državnoj administraciji.

„Zatim me pitao: ‘A što ja mogu učiniti za vas?’ Rekao sam mu: ministre koji će što dulje ostati na istim funkcijama, kako bi imali priliku doista savladati svoj posao.“

O'Donnell se s umorom prisjećao pokušaja održavanja dugoročnih strategija za velike teme dok su se ministri neprestano izmjenjivali poput igrača u glazbenim stolicama. Mirovinski sustav jedno je od područja koje zahtijeva dugoročni pristup: ljudi tijekom cijelog života planiraju, štede i stječu prava. A ipak, kako se prisjeća O'Donnell, u jednom je trenutku bilo čak „devet ministara zaduženih za mirovine u samo pet godina“.

Očita, ali rijetko spominjana posljedica promjene premijera jest da se automatski mijenja i velik broj drugih ministara. Svaki novi premijer želi sastaviti vlastiti kabinet, a nijedan političar koji je uspio doći do vrha nije toliko naivan da ne vidi priliku nagraditi lojalne saveznike i držati pod kontrolom potencijalne probleme kroz raspodjelu ministarskih funkcija.

Na čelu takvog tima često se nalazi neiskusan lider, okružen novim krugom savjetnika koji se tek upoznaju s načinom funkcioniranja središta britanske vlasti.

Cath Haddon iz Instituta za vladu priznaje da premijeri koji su se pokazali neučinkovitima ponekad moraju otići. No istodobno upozorava da se funkcija može učiniti neučinkovitom ako se njezinim nositeljima ne ostavi dovoljno vremena za učenje, upravljanje i dovršavanje projekata.

Kako se povećava „stopa pretvaranja premijera pod pritiskom u premijere koji odlaze“, smatra da se sve manje cijeni važnost vremena potrebnog za učinkovito vođenje države.

Nejasnoće sadržane u jednoj jedinoj riječi koja je nosila naslov laburističkog manifesta – Promjena – danas su se razotkrile, ali pouke nisu naučene. Tijekom aktualne krize vodstva sa svih se strana čuje isti zahtjev: „brže i manje postupne promjene“.

Politički novinari, ali i stranački aktivisti koji danas često odlučuju tko će postati premijer, ponekad zaboravljaju da veliki govori sami po sebi ne mijenjaju mnogo. Učinkovite reforme postaju stvarnost tek nakon izrade vjerodostojnih planova, konzultacija, prilagodbi zakonodavstva te osiguravanja i pravilnog raspoređivanja resursa.

„Treba odraditi posao“, kaže Haddon. „A za to je neizbježno potrebno vrijeme.“

Prijetnja smjenom može izazvati gotovo jednako mnogo kaosa kao i sama smjena. Damian Green bio je blizak saveznik Therese May nakon izbora u lipnju 2017., kada je izgubila parlamentarnu većinu i otvorila pitanja o vlastitom opstanku koja su je pratila tijekom posljednje dvije godine mandata.

„Theresa je tada očito bila u problemima i postalo je mnogo teže raditi bilo što dugoročno“, prisjeća se Green.

Na početku mandata pokazivala je interes za velike društvene izazove i bavila se temama poput nasilja u obitelji, koje su mnogi njezini prethodnici zanemarivali. No sada je prioritet bio politički opstanak, a on se sveo na samo jedno pitanje – Brexit.

Odjednom je njezin glavni i gotovo jedini zadatak postao „postići sporazum o Brexitu“.

Kako bi joj dali barem malu šansu za uspjeh, Theresa May i tadašnji tajnik vlade Jeremy Heywood povukli su neuobičajen potez. Premjestili su Greena iz Ministarstva rada i mirovina na novostvorenu funkciju prvog državnog tajnika, de facto zamjenika premijera, te mu prepustili nadzor nad gotovo svim ostalim domaćim politikama.

„Bio sam zadužen za sve kabinetske odbore koji su se bavili unutarnjom politikom, u jednom trenutku njih 28, kako bih rasteretio Theresu“, rekao je Green.

"Atmosfera opsade"

Kao odani suradnik uspio je provesti neke manje vidljive, ali važne prioritete svoje premijerke, poput strožih mjera protiv modernog ropstva. No nijedan zamjenik nema političku težinu i utjecaj koje posjeduje premijer, pa je napredak u rješavanju većih izazova, uključujući reformu socijalne skrbi koja je Greenu bila osobno važna, praktički stao.

Današnja sklonost političkom „svrgavanju kraljeva“ naznačena je još prije 30 godina. John Major na vlasti je ostao dulje od Therese May – šest i pol godina. No već nakon dvije godine funta je doživjela slom na Crnoj srijedi.

Od tada je njegova borba za politički opstanak bila stalna i često neizvjesna.

Bivša državna službenica Jill Rutter neko je vrijeme radila u političkom odjelu premijerskog ureda u Downing Streetu. Taj je tim bio zadužen za pretvaranje premijerovih političkih ambicija u konkretne politike, ali okolnosti za takav rad nisu bile povoljne.

Nakon što je Major bio prisiljen vezati jedno od glasovanja o Maastrichtskom ugovoru uz pitanje povjerenja vladi, Rutter se prisjetila kako je voditeljica odjela Sarah Hogg okupila politički imenovane članove tima i upozorila ih da bi, ako stvari krenu po zlu, uskoro mogli ostati bez posla.

„U Downing Streetu vladala je atmosfera opsade. Svi su bili sumnjičavi i neprijatelje vidjeli na svakom koraku. Često je jedini cilj bio ponovno uspostaviti kontrolu“, rekla je Rutter.

Pametna rješenja mnogo je teže pronaći kada, kako kaže, „stalno hodate po jajima“.