Tko su nevidljiva djeca? "Govorimo o ljudima koji imaju 30 godina, a nitko o njima nije nikada pričao"

Tko su nevidljiva djeca?

"Kada govorimo o nevidljivoj djeci, govorimo o djeci rođenoj zbog rata. To su, dakle, djeca koja su rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata. Razloga za njihovu nevidljivost je više. Dakle, jedan od razloga je i ta stigma koja je i dalje vrlo prisutna kada govorimo o seksualnom nasilju u ratu. A zapravo, najvažniji razlog je da ne postoji adekvatan odgovor institucija i koji ne daje nekakvu institucionalnu podršku koja bi bila odgovor na nekakve njihove stvarne probleme s kojima se oni u životu susreću", navodi Iris Knežević.

Odgovorila je na pitanje što ju je potaknulo na objavu priručnika upravo sada te jesu li se promijenile okolnosti u međunarodnom ili regionalnom kontekstu.

"Vrijeme je i da Hrvatska nađe adekvatan odgovor"

"U međunarodnom pravu se sve više govori o djeci rođenoj zbog rata, ali u regionalnom kontekstu Bosna i Hercegovina je zapravo prepoznala pravno djecu kao posebnu kategoriju civilnih žrtava rata, što u Federaciji BiH, a što u Brčko distriktu. I mi smo kao jedna mreža, skupina autora, shvatili da je vrijeme i da Hrvatska nađe adekvatan odgovor i da pruža sustav podrške", navodi.

"Važno je spomenuti da ja nisam sama autorica ovog priručnika. U samom kreiranju priručnika su sudjelovali i pravni stručnjaci i aktivisti koji dolaze iz civilnog društva, psiholozi koji su radili s preživjelima ratnog seksualnog nasilja, ali i novinari koji su se ovom temom bavili."

Seksualno nasilje tijekom ratova devedesetih bilo je korišteno kao oružje rata. Zašto se o njegovim posljedicama i danas tako malo govori?

"Ratno seksualno nasilje je presuđeno, i prema Haškim tribunalom i prema ostalim sudovima, kao oružje koje je korišteno u svrhu etničkog čišćenja. Korišteno je kao oružje rata, ali zapravo se sa stvarnim posljedicama, odnosno niti sa preživjelima niti s djecom rođenom zbog rata, nijedna država nije sustavno zapravo bavila."

"Je kroz Zakon o pravima preživjelih, odnosno Hrvatska je donijela taj zakon. Međutim, tu djeca nisu prepoznata kao nositelji svojih prava. I upravo je to ono što mi zapravo želimo apelirati i zagovaramo kroz svoj priručnik, da se prepoznaju kao posebna kategorija civilnih žrtava, ne samo kao posljedica određenog zločina, odnosno nasilja", rekla je Knežević.

"Hrvatska ima zakonski okvir koji prepoznaje preživjele, odnosno omogućuje određena prava preživjelima, ali, ne prepoznaje djecu rođenu zbog rata kao pravni subjekt. Ne prepoznaje kao nositelje prava. Ono što je zapravo tu važno spomenuti je da je zakon koji je doveden u Hrvatsku, koji je stupio na snagu 2015., a s izmjenama i dopunama 2019., prepoznao određena prava preživjelih. Ali, kao što sam rekla, to i omogućuje da, kada vi imate određeni zakon, to je prvi korak prema nekakvoj društvenoj prepoznatljivosti, odnosno društvenoj vidljivosti. Zato smo i mi nazvali priručnik 'Nevidljiva djeca'."

"Sustavna stigma"

Kakve posljedice u praksi ima činjenica da ta skupina nije zakonski prepoznata?

"Imate tu sustavnu stigmu koja nastaje, što institucionalnu, što društvenu, ali je stvar da vi nemate adekvatan odgovor na životne okolnosti i na nekakve životne potrebe koje djeca zapravo trebaju. To više nisu djeca, to su odrasli ljudi. Izostanak potpuno, recimo, psihosocijalne pomoći, rješavanja pitanja stambenog zbrinjavanja i takve neke stvari koje su odgovor na nešto što se sustavno kršilo, određeno pravo."

"Hrvatska kaska"

Međunarodno pravo sve jasnije prepoznaje pravo ove skupine na zaštitu i reparacije Zaostaje li Hrvatska za tim standardima?

"Hrvatska kaska za nekim određenim zaštitama bazičnih ljudskih prava. Sam Zakon o zaštiti preživjelih isto ima određene rupe u zakonu koje zahtijevaju neko određeno poboljšanje."

"Hrvatska je pokazala određenu spremnost. Postoji neki određeni napredak, ali nama je bio zapravo cilj stvoriti prostor gdje možemo zapravo govoriti o stvarnim problemima tih osoba", navodi Knežević.

Postoji li procjena koliko u Hrvatskoj ima osoba rođenih kao posljedica ratnog seksualnog nasilja?

"Hrvatskoj ne postoji točan podatak o kojem broju se zapravo radi, niti znamo što se zapravo dogodilo s njima, gdje oni žive, koje su nekakve životne okolnosti, sudbine i tako dalje."

"U Hrvatskoj se taj proces nije dogodio i mi ne možemo sada znati o kojem broju govorimo, niti imamo zapravo ni točan podatak o broju žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje."

"Nema razgovora o toj temi"

Tijekom rada na priručniku autori su razgovarali s ljudima čije su životne priče desetljećima bile prešućene. Što je na vas ostavilo najjači dojam?

"Na mene je najviše ostavilo dojam zapravo to što se o toj temi uopće ne razgovara. Nema je nigdje prisutne, u hrvatskom prostoru, niti u medijskom, niti u nekakvom javnopolitičkom, nema razgovora o toj temi."

"I meni je bilo nevjerojatno da mi govorimo o ljudima koji imaju 30 godina, a da nitko o njima nije nikad pričao", istaknula je Knežević.

Nastavak negiranja ratnih zločina

Knežević je spomenula i slučaj Alena Muhića te odgovorila na pitanje je li odnos prema toj djeci zapravo nastavak negiranja ratnih zločina.

"Mi zato i govorimo o kršenjima ljudskih prava. Direktno kršenje prava na normalan život, mislim, ako bih mogla upotrijebiti taj izraz, gdje određena diskriminacija postoji i onda se samom tom šutnjom ili samim ovakvim nekim stvarima koje ste spomenuli još više produbljuje."

"Ono što možemo napraviti je da možemo adekvatno odgovoriti s određenim alatima na trenutačne potrebe koje postoje", smatra.

"Hrvatska je napravila određene pomake"

Može li predstavljanje priručnika otvoriti širu javnu raspravu i potaknuti zakonske promjene?

"Potrebno je razgovarati... ja bih se ovim putem htjela i zahvaliti Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine koje nam je omogućilo zapravo prostor da u Kulturno-informativnom centru sutra otvorimo raspravu."

"Ono što je tu važno spomenuti je da je Hrvatska već ,određene udruge, odnosno određene organizacije civilnog društva, napravila određene pomake, ali ne možemo tu borbu ostaviti samo na civilnom društvu. Moramo imati neki adekvatan odgovor institucija na te potrebe."

Želite li ukazati kako se boriti protiv društvene stigme?

"Neka preporuka možda i za novinare, ali možda i za širu javnost je da ne senzacionalizira određene priče. Ne gledati nekakvu ljudsku sudbinu kroz senzacionalizam ili kroz neku čistu zainteresiranost oko toga, već pažljivo pristupiti s odgovornošću."

"I ono što je zapravo važno je taj informirani pristanak. Za objavljivanje određene priče moramo imati pristanak osobe koje su to preživjele, odnosno civilnih žrtava rata."