Psiholozi objašnjavaju kako prepoznati skrivene sociopate u svom okruženju

Neki raniji istraživači opisivali su sociopate, kao i takozvane sekundarne psihopate, kao ljude koje je oblikovala njihova okolina. Drugim riječima, oni su "stvoreni", a ne rođeni takvi. Nasuprot tome, smatralo se da su primarni psihopati uglavnom rezultat genetike.

Psiholog Randy Salekin za BBC je rekao da stvari nisu tako jednostavne. "Ne znam je li to dobra podjela. Potrebno je mnogo više istraživanja kako bi se razumjelo što zapravo znači kada određeno psihopatsko ponašanje dolazi iz okoline, a što kada dolazi iz gena", kazao je.

Danas većina stručnjaka vjeruje da su psihopatske osobine uzrokovane kombinacijom genetike i čimbenika okoline, a ne samo jednim ili drugim čimbenikom. Neka nedavna istraživanja sugeriraju da je nasljedni faktor u antisocijalnom ponašanju, uključujući psihopatske osobine, prisutan u oko 50 posto slučajeva, iako se rezultati razlikuju od studije do studije.

To praktički znači da geni mogu biti odgovorni za oko polovicu razloga zašto osoba pokazuje hladno, manipulativno ili opasno impulzivno ponašanje, dok druga polovica dolazi iz okoline, posebno iz djetinjstva, piše Nova.rs.

Istraživanja su povezala antisocijalne osobine s čimbenicima poput zanemarivanja u prvih 18 mjeseci života, zlostavljanja tijekom djetinjstva i općenito loših psihosocijalnih uvjeta odrastanja. To, naravno, ne znači da će svaka osoba koja je prošla kroz takva iskustva postati psihopat, ali može povećati vjerojatnost razvoja takvih osobina.

Za neke ljude ovaj proces može postati začarani krug.

Psihologinja Abigail Marsh objasnila je da ljudi koji imaju genetske ili životne predispozicije za antisocijalni poremećaj ličnosti ili psihopatiju često ulaze u obrazac ponašanja u kojem njihovi postupci izazivaju negativne reakcije drugih ljudi, a te reakcije dodatno povećavaju nepovjerenje i agresivnost.

"Loše ponašanje zapravo pojačava sva ta negativna uvjerenja o drugim ljudima, svijetu i donekle o sebi", rekla je.

S vremenom, ovaj obrazac može postati toliko duboko ukorijenjen da je gotovo nemoguće odvojiti uzrok od posljedice.

Možda je problem u samim definicijama. Ako je teško povući jasnu granicu između psihopata i sociopata, moguće je da su same kategorije previše pojednostavljene.

Način na koji trenutno dijelimo psihopatiju na primarnu i sekundarnu, ili na "psihopate" i "sociopate", možda ne opisuje točno raznolikost osobina koje postoje kod ljudi. Stoga neki istraživači smatraju da je potrebno potpuno drugačije razumijevanje psihopatije.

Jedan od najutjecajnijih pristupa naziva se trijarhijski model psihopatije. Umjesto da ljude dijeli u dvije skupine, ovaj model dijeli psihopatske osobine u tri dimenzije: nedostatak kontrole impulsa, smjelost i okrutnost.

Smatra se da svaka od ovih osobina ima djelomično različite, iako preklapajuće, genetske i neurološke osnove. Prema ovom modelu, moguće je da osoba bude vrlo hrabra, ali ne i osobito okrutna, ili da ima izraženu impulzivnost bez emocionalne hladnoće.

Iako znanstvenici još uvijek raspravljaju o tome je li prisutnost jedne ili dvije osobine dovoljna za dijagnosticiranje psihopatije, Salekin smatra da se problemi najčešće javljaju kada su prisutne sve tri.