Tko ne smije jesti cimet

A za neke skupine taj svakidašnji začin može izazvati ozbiljne zdravstvene tegobe. Koliko će biti štetan ili koristan ovisi o dvije varijable: o vrsti cimeta koja se kupuje i o dnevnoj količini koja završi u organizmu.

Dvije vrste cimeta koje treba razlikovati

Pod nazivom "cimet" krije se najmanje dvije različite namirnice, a razlike među njima nisu kozmetičke.

Cejlonski cimet (Cinnamomum zeylanicum), podrijetlom iz Šri Lanke, mekši je, slađi i smatra se "pravim" cimetom. Cimet kasija (Cinnamomum cassia), poznat i kao kineski cimet, jači je, gorči i znatno jeftiniji, što ga je smjestilo na police većine supermarketa.

Ključnu razliku donosi jedan spoj: kumarin. Riječ je o prirodnoj komponenti s mirisom sličnim vaniliji koja u manjim količinama djeluje kao antioksidans, a u većima oštećuje jetru i bubrege. Cimet kasija sadrži ga znatno više od cejlonskog.

Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) preporučuje dnevni unos kumarina od najviše 0,1 miligrama po kilogramu tjelesne težine, što za osobu od 70 kilograma iznosi 7 miligrama dnevno. Tu granicu može doseći već jedna ravna žličica cimeta kasije.

Osobe s problemima jetre trebaju oprez

Osobe s bilo kakvim narušenim radom jetre trebale bi cimet kasiju koristiti s posebnim oprezom. Kumarin se metabolizira upravo u jetri, a kod osjetljivih pojedinaca čak i male doze mogu izazvati upalu ili oštećenje tkiva. Njemački Savezni institut za procjenu rizika (BfR) potvrdio je da spoj u većim dozama može biti hepatotoksičan.

Oštećenje je u većini slučajeva reverzibilno kada se konzumacija prekine, no problem leži u tome što ga pacijenti otkriju tek nakon pojave simptoma: umora, mučnine, tamne mokraće ili žutila kože.

Bolesnicima koji uzimaju lijekove s djelovanjem na jetru, primjerice statine ili pojedine antibiotike, savjet je razgovarati s liječnikom prije uvođenja cimeta kao redovitog dodatka prehrani. Povremena žličica u nedjeljnom kolaču ne predstavlja stvaran rizik, no koncentrirani pripravci poput kapsula ili eteričnih ulja zahtijevaju liječničku procjenu.

Dijabetičari i opasnost od previše dobrog

Cimet se desetljećima istražuje kao prirodno sredstvo za regulaciju šećera u krvi, a dio kliničkih istraživanja potvrđuje da određeni učinak postoji.

Istraživanje koje navodi Cleveland Clinic pokazalo je da su osobe s dijabetesom tipa 2 na inzulinskoj terapiji nakon četrdesetodnevnog uzimanja dodataka cimeta zabilježile značajan pad glukoze u krvi, a učinak se zadržao i po prekidu suplementacije.

Američka udruga za dijabetes (ADA), unatoč tome, jasno upozorava da cimet nije zamjena za propisanu terapiju. Veći problem leži u kombinaciji: kod osoba koje već uzimaju antidijabetike prekomjerno doziranje može izazvati hipoglikemiju. Nagli pad šećera ispod normalne razine donosi vrtoglavicu, znojenje i drhtavicu, a u težim oblicima i gubitak svijesti.

Praktična preporuka glasi: prije uvođenja većih doza ili dodataka prehrani potrebno je posavjetovati se s endokrinologom. Kuhinjska uporaba i dalje nosi zanemarivi rizik, dok koncentrirane kapsule i ekstrakti zahtijevaju medicinski nadzor.

Pacijenti na onkološkoj terapiji

Onkološki pacijenti spadaju u skupinu koja se u raspravama o cimetu često previdi, premda je njihov položaj posebno osjetljiv.

Istraživanja koja je dijelom financirao američki Nacionalni centar za komplementarno i integrativno zdravlje (NCCIH) ukazala su da pojedini fitospojevi iz cimeta, poput cinamaldehida, mogu stupiti u interakciju s citostaticima i drugim lijekovima koji se primjenjuju u onkološkoj terapiji. Mehanizmi tih interakcija još nisu u potpunosti razjašnjeni, što samo po sebi opravdava oprez.

U praksi to znači sljedeće: oboljeli koji prolaze kemoterapiju ili neki drugi onkološki protokol trebali bi izbjegavati koncentrirane oblike cimeta, kapsule i eterična ulja, sve dok njihov onkolog ne dade izričito odobrenje. Uobičajena kuhinjska količina, primjerice prstohvat u kaši, znatno je manje rizična.

Načelo se ne odnosi samo na cimet. Biljni pripravci i farmakološka terapija često stupaju u nepredvidive interakcije, a kod onkoloških pacijenata svaki dodatak prehrani trebao bi proći konzultaciju s liječnikom.

Trudnice trebaju umjerenost

Miris cimeta u blagdanskim kolačima dio je obiteljskih kuhinjskih rituala, no u trudnoći vrijedi pažljivije razmisliti o količinama.

U dozama kakve se koriste u svakodnevnom kuhanju cimet se smatra sigurnim. Žličica preko pečenih jabuka ili u tijestu ne predstavlja rizik za majku ni za plod.

Veće količine cimeta kasije druga su priča. Povišena koncentracija kumarina može dodatno opteretiti jetru, koja u trudnoći ionako radi pojačano. Cejlonski cimet pritom je sigurnija opcija jer ima tek tragove kumarina, ali se i on ne preporučuje u koncentriranim oblicima poput kapsula, eteričnih ulja ili standardiziranih ekstrakata.

Razumna mjera tijekom trudnoće svodi se na jednostavno pravilo: cimet zadržati unutar kulinarskih okvira, a sve oblike dodataka prehrani odgoditi do razdoblja nakon poroda i, prema potrebi, do završetka dojenja.

Osobe s alergijama i osjetljivim probavnim sustavom

Alergija na cimet nije česta pojava, ali se javlja. Simptomi sežu od osipa i svrbeža do otoka usana i jezika u težim oblicima.

Češći su, međutim, problemi probavnog sustava. Cimet u većim količinama može nadražiti želučanu sluznicu, pogoršati refluks i izazvati žgaravicu. Oboljelima od gastritisa, čira ili sindroma iritabilnog crijeva preporučuje se pratiti reakciju organizma na manje porcije prije svakog povećanja unosa.

Posebno upozorenje vrijedi za eterično ulje cimeta. U koncentriranom obliku može izazvati kemijske opekline usne sluznice. Internetski izazov "cinnamon challenge", popularan među tinejdžerima prije nekoliko godina, sudionike je dovoljno često slao u hitnu pomoć da medicinske ustanove i danas o njemu izdaju upozorenja.

Koliko cimeta je dnevno sigurno

Za osobu od 70 kilograma dnevna preporučena granica kumarina iznosi 7 miligrama. Jedna ravna žličica cimeta kasije (oko 2,6 grama) sadrži između 7 i 18 miligrama kumarina, ovisno o podrijetlu i partiji. Već jedna žličica, dakle, može probiti preporučeni dnevni unos koji je postavila EFSA.

Cejlonski cimet u toj se računici ponaša bitno drukčije. Razine kumarina u njemu toliko su niske da svakodnevna kulinarska upotreba praktički ne dolazi blizu rizičnih količina.

Pravilo izbora svodi se na učestalost. Onima koji cimetu posežu svakodnevno isplati se nabaviti cejlonski; za povremenu upotrebu, jedanput tjedno u kolaču ili kavi, kasija ostaje sasvim prihvatljiva.

Kako prepoznati cejlonski cimet u dućanu

Vizualne razlike između dvije vrste prepoznatljive su prostim okom čim se zna na što obratiti pozornost.

Cejlonski cimet u štapićima sastoji se od više tankih slojeva kore uvijenih jedan u drugi, nalik papirnatom svitku. Kasija je deblja i čvršća, izgleda poput jednog zarolanog komada kore. Razlikuju se i bojom: cejlonski je svjetliji, žućkastosmeđ, dok kasija prelazi u tamnocrvene tonove.

U mljevenom obliku razlika je vizualno gotovo izbrisana, pa se kupcu preostaje osloniti na deklaraciju. Pravi cejlonski cimet redovito je označen riječima "cejlonski" ili "Ceylon" i u prosjeku košta nekoliko puta više od konkurencije. Ako na etiketi piše samo "cimet" bez dodatne specifikacije, gotovo se sa sigurnošću može pretpostaviti da je riječ o kasiji.

Mala navika, velika razlika

Pozitivni učinci cimeta dobro su dokumentirani: antioksidativno djelovanje, protuupalna svojstva i pomoć u regulaciji glukoze potvrđeni su nizom kliničkih istraživanja.

Doza, međutim, ostaje presudna. Skupine kojima cimet u većim količinama može škoditi, među njima osobe s oboljenjima jetre, onkološki pacijenti, trudnice, dijabetičari na antidijabeticima te osobe sklone alergijskim reakcijama, moraju se s njim odnositi opreznije od ostatka populacije.

Provjera deklaracije pri kupnji svodi razliku između cejlonskog cimeta i kasije na nekoliko sekundi čitanja.