Ovo je pet bitaka koje će odlučiti o europskoj "Made in Europe" strategiji

Europska unija želi iskoristiti svoju golemu javnu potrošnju kako bi potaknula europsku industriju, ali zastupnici i vlade država članica najprije će morati premostiti duboke razlike oko toga što se zapravo može smatrati europskim, piše POLITICO.

Europski parlament i vlade država članica usuglašavaju svoja stajališta o Aktu o industrijskom ubrzanju (IAA), koji je dio nastojanja Bruxellesa da slogan „Made in Europe“ pretvori u industrijsku strategiju. Javnom nabavom i subvencijama želi se stvoriti zajamčeno tržište za robu proizvedenu u Europi.

No za to je potrebno odgovoriti na politički vrlo osjetljiva pitanja: koliko neki proizvod mora biti europski da bi ispunjavao uvjete i koliko bi više vlade i potrošači trebali biti spremni platiti za kupnju domaćih proizvoda. Podjele ne postoje samo između Parlamenta i Vijeća nego i među samim vladama, pa čak i među političkim saveznicima iz različitih država.

IAA, koji je Europska komisija predstavila u ožujku, trebao bi javnu potrošnju na zelene tehnologije, energetski intenzivne industrije i automobile usmjeriti prema europskim kompanijama te im pomoći u konkuriranju dominantnim kineskim izvoznicima.

Šest mjeseci poslije postaje jasno koliko je teško tu ambiciju pretočiti u provediv zakon. Suprotstavljeni tabori uglavnom se slažu da treba ojačati europsku industrijsku bazu, ubrzati izdavanje dozvola i smanjiti strateške ovisnosti, ali snažno se razilaze oko toga koliko bi daleko EU trebao ići u davanju prednosti europskoj proizvodnji i koliko bi slobode vlade država članica trebale zadržati.

Ovo je pet pitanja koja će dominirati pregovorima, za koje se očekuje da će se protegnuti i na 2027. godinu.

Pitanje br. 1 – Što se smatra proizvodom „Made in Europe“?

Definicija podrijetla iz EU-a – odnosno sama rasprava o konceptu „Made in Europe“ – politički je najosjetljivije pitanje u pregovorima. Budući da javna nabava čini 15 posto BDP-a Unije, odnosno gotovo tri bilijuna eura godišnje, ulozi su golemi.

Problem naizgled djeluje jednostavno: koliko neki proizvod mora biti europski da bi zadovoljio kriterije? Postavi li Bruxelles granicu prestrogo, riskira isključivanje bliskih trgovinskih partnera i poremećaje u opskrbnim lancima; postavi li je preširoko, davanje prednosti proizvodima „Made in Europe“ moglo bi izgubiti svaki smisao.

Parlament želi stroža pravila protiv zaobilaženja propisa i zalaže se za zahtjev prema kojem bi najmanje 50 posto vrijednosti proizvoda moralo biti stvoreno u EU-u. Također bi otežao da se proizvodi ili komponente iz trećih zemalja tretiraju kao jednakovrijedni robi podrijetlom iz EU-a. Zastupnici žele uvesti i strože uvjete, uključujući uzajamnost, zaštitne mjere za gospodarsku sigurnost, klimatske obveze, radne standarde i zaštitu ljudskih prava.

Vijeće je otvorenije prema tome da se sadržaj podrijetlom iz zemalja obuhvaćenih Sporazumom Svjetske trgovinske organizacije o javnoj nabavi ili odgovarajućim sporazumima o slobodnoj trgovini u određenim okolnostima tretira kao jednakovrijedan sadržaju podrijetlom iz EU-a, uz određenu razinu uzajamnosti.

Međutim, države članice EU-a još raspravljaju o svojem stajalištu i iznijele su niz međusobno konkurentskih prijedloga. Irska, koja predsjeda Vijećem EU-a, do sredine listopada planira predstaviti novi kompromisni prijedlog koji će uključivati i koncept „Made in Europe“.

Pitanje br. 2 – Provjera izravnih stranih ulaganja

Parlament želi širi i stroži sustav provjere stranih ulaganja u strateške sektore.

Iza tog zahtjeva stoji strah da bi EU mogao potrošiti milijarde na izgradnju strateških industrija, samo da bi kompanije i imovinu koje je pomogao stvoriti potom preuzeli subvencionirani ili na drugi način državno potpomognuti strani ulagači.

Zastupnici žele sniziti prag za provjeru ulaganja s predloženih 100 milijuna eura na 50 milijuna eura, pravilima obuhvatiti i podružnice stranih ulagača te sniziti prag vlasničke kontrole koji bi aktivirao obvezu prijave ulaganja.

Komisiji bi također dali veću ulogu, uključujući ovlast da blokira ulaganja u sektor kritičnih sirovina kada je u njih uključeno financiranje EU-a.

Stajalište Vijeća uže je postavljeno: uglavnom zadržava prag od 100 milijuna eura za izravna strana ulaganja i prag od 30 posto vlasničke kontrole predviđen izvornim prijedlogom Komisije, dok nacionalnim tijelima ostavlja više prostora za upravljanje postupkom odobravanja.

Dvije institucije tako se ne razilaze samo oko opsega provjere nego i oko ravnoteže moći između Bruxellesa i nacionalnih prijestolnica.

Pitanje br. 3 – Koliko daleko trebaju ići javna nabava i subvencije?

Obje strane žele da javna nabava i državna potpora stvaraju potražnju za europskim proizvodima i proizvodima s niskim ugljičnim otiskom, ali razlikuju se oko toga koliko bi se široko ta pravila trebala primjenjivati.

Upravo se ovdje političke ambicije najizravnije sudaraju s javnim financijama. Obvezivanje vlada na kupnju europskih proizvoda može stvoriti potražnju za domaćim proizvođačima, ali može značiti i da će porezni obveznici plaćati više ondje gdje su dostupni jeftiniji uvozni proizvodi.

Parlament želi da različiti zahtjevi – ekološki, socijalni ili oni povezani s proizvodnjom u EU-u – obuhvate do 90 posto programa državnih potpora ili subvencija, u usporedbi s 45 posto predviđenih tekstom Vijeća. Također predlaže strože socijalne i radne uvjete, ograničenja preseljenja proizvodnje te snažnije mehanizme provjere i provedbe.

Vijeće podržava šire iznimke u slučajevima kada proizvodi koji zadovoljavaju propisane uvjete nisu dostupni, pretjerano su skupi ili tehnički neprikladni. Takvo stajalište odražava zabrinutost vlada zbog povećanja javne potrošnje ili usporavanja projekata koji ovise o uvoznim komponentama.

Pitanje br. 4 – Ciljevi za pojedine sektore

Parlament se općenito zalaže za više i detaljnije zahtjeve u pogledu udjela europskog sadržaja u baterijama, solarnim panelima, vjetroturbinama, elektrolizatorima, nuklearnim tehnologijama i električnim vozilima.

Električni automobili pokazuju koliko koncept „Made in Europe“ u praksi može biti složen. Vozilo sastavljeno u EU-u može sadržavati bateriju i sirovine koje dolaze iz opskrbnih lanaca rasprostranjenih diljem svijeta.

Parlament bi povećao obvezni udio komponenti vozila koje nisu dio baterije, a podrijetlom su iz EU-a, sa 70 posto koliko je predložila Komisija na 75 posto. Uveo bi i zahtjeve koji se odnose na materijale za baterije, veziva i strateške sirovine. Stajalište Vijeća manje je strogo i omogućilo bi postupniju provedbu.

Spor se, dakle, ne vodi oko toga treba li podupirati strateške sektore, nego oko toga treba li IAA propisati obvezujuće ciljeve za udio europskih komponenti koji bi mogli povećati troškove proizvođačima i potrošačima.

Pitanje br. 5 – Opseg zakona

Razvija se i šira rasprava o samoj svrsi IAA-a: treba li ostati ciljano sredstvo za smanjivanje strateških ovisnosti ili postati širi instrument industrijske politike EU-a.

Parlament bi zakon proširio na područja poput pomorske industrije, oporabe materijala i određenih plastičnih proizvoda za građevinski sektor. Također želi da se pri budućim revizijama razmotri uključivanje sektora poput proizvodnje gnojiva, željezničkih vozila, robotike i zrakoplovno-svemirske industrije.

Tekst Vijeća više je usredotočen na već utvrđene sektore, među kojima su energetski intenzivne industrije, automobilska industrija, tehnologije s nultom neto stopom emisija i kritične sirovine.

Rasprava odražava širu napetost oko toga koliko bi EU trebao proširiti pogodnosti povezane s konceptom „Made in Europe“. Jednom kada se javna nabava i subvencije počnu koristiti za davanje prednosti domaćoj proizvodnji u pojedinim strateškim sektorima, i druge industrije dobivaju snažan poticaj da zatraže isti status.

Oko čega se slažu

O osnovnoj strukturi zakona postoji više suglasnosti. I Parlament i Vijeće podržavaju brže i digitaliziranije izdavanje dozvola, jedinstvene pristupne točke i koordinacijska tijela, kao i kriterije niskih emisija ugljika, područja za ubrzani industrijski razvoj te mehanizme nadzora i provedbe. Preostale razlike uglavnom se odnose na rokove, zaštitne mjere i razinu nadzora, a ne na temeljni smjer politike.

Završni pregovori stoga će se manje voditi oko pitanja treba li EU podupirati domaću industriju, a više oko toga koliko bi agresivno to trebao činiti, što bi se trebalo smatrati europskim – i tko bi trebao snositi troškove.

No ni Parlament ni Vijeće još nisu konačno utvrdili svoja stajališta, a obje ih institucije namjeravaju usvojiti do prosinca. Time je već postalo nedostižno nastojanje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen da zakonodavni postupak bude dovršen ove godine, što otvara put teškim pregovorima tijekom 2027.